Može li se izreći teorem o neizrecivom?

Otkad je poezije, pjesnici se bave jezikom. Propituju njegove potencijale, poigravaju se riječima, smišljaju nove izraze, istražuju krajnje mogućnosti zvuka, posežu za različitim oblicima figuriranja, ponekad nastoje stvoriti svoje jezike (poput futurističkog zauma). Jezik je pjesniku istovremeno i sredstvo kreacije i tema. Iako ga ne može obuzdati, čak ni upravljati vlastitim iskazom, pjesnik se uvijek iznova predaje jeziku kao prostoru ničim nadomjestivog iskustva.

Brojne su rasprave napisane o odnosu jezika i mišljenja. Među ostalim višestruko je elaborirana činjenica da misao dospijeva do sebe tek kada je fiksirana u jeziku. Struktura jezika uokvirava proces spoznavanja i mišljenju pribavlja okvir i formu. Jezik je svjetotvoran na bitan i nama uglavnom nedohvatljiv način. Teško možemo zamisliti kako je izgledao život prije jezika, što su i kako proživljavali naši davni nemušti preci. Štoviše naša najranija sjećanja povezana su s jezikom – počinjemo pamtiti tek kada progovorimo.

Izd. Fraktura, Zagreb, 2020.

Iskonsko iskustvo

Pjesnikinja Monika Herceg jeziku se obratila već naslovom svoje treće zbirke – Vrijeme prije jezika. Slijedimo li tu sintagmu, ali i različite signale u samoj knjizi, autorica je nakanila stihovima (dakle jezikom) propitati predjezične i nejezične aspekte egzistencije. Teška zadaća, ali zadaća dostojna poezije. Ponajviše se usmjerila na otkrivanje emocija (posebice ljubavi) prije nego su prošle kroz jezičnu rešetku i tako izgubile dio svoje neponovljivosti. Već u uvodnoj pjesmi Teorem o pticama čitamo:

Izvana nas pritišće industrija jezika

koji ne vjeruje u širinu ni razum,

tvrdi jezik udara nas i očekuje

da nećemo uzvratiti kao što ni ptice

nikad ne izgovore utišane svakodnevice

Budiš se iz sebe i tražiš od ljubavi da ne žuri

Ako je korov već do glave, doći će razumniji ratari

U čitavoj zbirci Monika Herceg pokušava doprijeti do iskonskog iskustva, onog koje nije posredovano riječima niti se u riječi dade pretočiti. Autorica je Vrijeme prije jezika na različite načine kodirala kao jedinstvenu cjelinu. Pedeset i jednu pjesmu razvrstala je u tri ciklusa: Vrijeme prije ptica, Nepažljive ptice i Podstanari u istoj ptici. Naslovi svih pjesama u prvom ciklusu počinju riječju teorem, u drugom riječju hipoteza, a u trećem riječju iskaz. Ponuđeni su nam tako teoremi o pticama, povjerenju, samoći, šutnji, ljudima, zraku, vodi, tijelu i vatri, hipoteze o vremenu prije ljubavi, vremenu prije dodira, nepažljivoj ptici, povremenoj ptici, površini početka, oblicima trajanja, oblicima pada, dobrobiti nesanice, dobrobiti dodira te iskazi o gnijezdu, arhitekturi, oprezu, neizgovorenom, početku jezika, pticama itd. U prvome ciklusu dominira ženska perspektiva, u drugome se izmjenjuju ženska i muška da bi se u trećemu često pojavljivalo iskazivačko Mi, koje obujmljuje obje strane.

Pri organizaciji knjige Herceg se dakle oslanja na matematičke, logičke i semiotičke principe. Zadržimo se samo kod pojmova – teoremi su (prema općenitu opisu) znanstvene izjave za koje postoji dokaz, hipoteze pretpostavke koje se temelje na činjenicama, a iskazi izvješća o kakvu činjeničnom stanju ili pak (bahtinovski) kompleksne dijaloške pojave u koje su upisane ideološke i socijalne napetosti. Izvjesno je da pjesnikinja pomoću tih pojmova svoje stihove nastoji predstaviti kao verbalne plodove duboko proživljenoga iskustva. Njezini teoremi, hipoteze i iskazi računaju s određenim stupnjem izričajne apodiktičnosti. Poruke koje lirski subjekt odašilje zvuče poput oniričkih istina koje čitatelj jednostavno treba prihvatiti, pa zbirka na trenutke djeluje kao prostor ritualnog govora kojemu se valja prepustiti i po mogućnosti ga pamtiti. Knjiga obiluje lirskim postavkama. Evo nekih:

Ljubav često leži u lokvi šutnje (Teorem o povjerenju)

neizgovoreno navodnjava baštu (Teorem o riječima)

čovjek /je/ mjesto u kojem

uvijek može biti svjetlosti

koju netko treba upaliti (Teorem o ljubavi)

samo ljubav posjeduje

način da nas uspori (Hipoteze o vremenu prije ptica)

Unutar čvrsto postavljene lirske armature autorica se usmjerava na tematizaciju ljubavi, šutnje i jezika varirajući na više mjesta misao da je ono najintenzivnije što se čovjeku događa ono neizrecivo, neizgovorivo, neuhvatljivo. Nešto je duboko aporično u naumu da se ono krajnje eterično i ezoterično mistificira tako da ga se matematizira i gramatikalizira. Čitatelj Vremena prije jezika na temelju različitih lirskih gesta s pravom može očekivati da će neizrecivo napokon biti izrečeno, neizgovorivo izgovoreno, a neuhvatljivo na trenutak zaustavljeno i vidljivo. Isti taj čitatelj ima i pravo biti razočaran kada shvati da implicitno obećanje nije ispunjeno.

Ljubav, ptica i let

Na čemu se temelji strategija prikazivanja vremena prije jezika i kakav je taj jezik kojim se propituje i hvata to vrijeme? U prvom planu je tema ljubavi, a uz nju usko je vezan motiv ptica. Ljubav je prikazana kao točka u kojoj pulsira čitav svijet, točka koja svemu daje smisao. Pjesnikinja kroz čitavu zbirku naglašava povezanost konkretnih malih stvari i fenomena poput okusa prvog paradajza iz vrta s jedne te svemira i nezamislivih dimenzija s druge strane. Ja i Ti su zajedno, u kružnici ljubavi, stanuju u istoj ptici, obraćaju se jedno drugome, razmjenjuju replike, grade zajedničko gnijezdo, prikazuje ih se kao kruh koji se podiže u pećnici, prašinu ispod kredenca, oni smišljaju ekstatične ljubavne izjave.

Ptice su pak opsesivni motiv, koji podupire takvo prikazivanje ljubavi. Dapače one funkcioniraju kao uzor i korektiv čovjeku. Pjesnikinju pritom ne zanima konkretna ptica (vrabac, lastavica ili češljugar) nego ideja ptice. A njoj, toj ideji, onda se pripisuje uvriježena simbolika pa ptica postaje simbol slobode i nevinosti, uspona, čistoće duše, posrednika između zemlje i neba i sl. Kada Monika Herceg spominje pticu prva joj je asocijacija let. Poput većine pjesnika, i ona pticu prikazuje kao dodatak krilu, a ne kao životinju. Ljubav kako ju shvaća i kako o njoj pjeva Monika Herceg nedvojbeno je let – let prije riječi, prije iskustva, mjesto na kojemu se dodiruju kraj i početak, svrha bivanja. Ili riječima pjesnikinje:

pticama je pitanje putovanja

ono što je nama pitanje srca

Smiju nam se iz vrtoglavih visina

gledajući kako zapinjemo za riječi

nesvjesni da je prva lekcija leta

ne pitati koliko je metara do tla

ni što je tlo uopće (Teorem o zraku)

Ukratko prikazivačka strategija Monike Herceg posve je u skladu s načinima opjevavanja ljubavi i korištenja motiva ptica u pjesništvu. Nema značajnijih tragova izmještanja pogleda pa sukladno tome ni neočekivanih (osobito ne predjezičnih) uvida. Jezik zbirke Jezik prije jezika relativno je lako opisiv. Može ga se svrstati u one pjesničke idiome kojima su svojstveni retorička bujnost, naglašena figurativnost i hipermetaforičnost. U govoru subjekta zbirke stalno se uspostavljaju odnosi sličnosti među udaljenim stvarima i fenomenima, sve je podložno usporedbi, mijeni, preobrazbi  što na koncu oblikuje prostor lebdećih značenja. Pjesnikinja zapravo mistificira vrijeme prije jezika, ali ne prodire u njega niti ga ojezičuje.

Kružnica, kupus,
konkavnost zrcala

Čitatelj gdjekad može zastati pred pojedinim stihovima, manje zbog toga što ga zapanjuju apsolutnom novošću, a više upravo zbog upotrijebljene metaforičke akrobatike. Recimo, u pjesmi Hipoteze o dobrobiti nesanice košmar nesanice predočen je ovako:

Moje su stanice tvrdoglava kružnica

u kojoj sagorijeva geometrija

Onda si me upozorio: na vratu ti je glavica kupusa,

skratit ću je za konkavnost zrcala

pa se nećeš ni sjećati…

Kada sam ih pročitao, nisam znao kamo bih i zašto uopće krenuo s tim stihovima. Autorica se poslužila s nekoliko pojmova iz rječnika egzaktnih disciplina (kružnica, geometrija, konkavnost), što je i prije činila i čemu je kritika redovito aplaudirala, jer se, eto, pjesnički jezik pomlađuje iz manje očekivanih izvora. No ti i takvi pojmovi nisu prednost sami po sebi. Na leksičkoj razini već dugo se ne može očuditi lirski tekst, jer sve što je uopće zamislivo već je iskušano. S kružnicom u kojoj sagorijeva geometrija možda bih još nešto i mogao pokušati, ali kada se oglasilo lirsko Ti s upozorenjem da je lirskom Ja na vratu glavica kupusa, moj je (dakako manjkavi; a čiji nije!?) sustav asociranja i razumijevanja pjesme prestao funkcionirati, ukočio se i – ni makac. Možda sam mogao pokušati dovesti u vezu tvrdoglavu kružnicu i glavicu kupusa (po svojstvu kružnosti), ali čak bi me i u tom slučaju već u sljedećem stihu čekao siguran poraz jer je lirsko Ti odlučilo tu istu kružnicu skratiti za konkavnost zrcala. E, tu bih bio već posve nemoćan.

Poneki čitatelj ove kritike vjerojatno će mi spočitnuti da cjepidlačim, da sam iz dobre pjesničke knjige izvukao nekoliko stihova koje ne razumijem pa inzistiram na svome nerazumijevanju kao da je u pitanju kakva objektivna kategorija. Prigovor se može i osnažiti napomenom da razumijevanje nije jedini način komuniciranja s poezijom, da gdjekad u prvi plan izbijaju, ritam, zvuk, magija jezika. Unaprijed se slažem s takvim objekcijama. Doista se bavim detaljima iz krajnje subjektivne perspektive. U svoju obranu mogu jedino reći: ne čitam knjige nego pjesme, tj. knjige pjesama čitam stih po stih, pjesmu po pjesmu. Mnogo puta me čitani stihovi zbune, zateknu, koji put se sramim što ne uspijevam s njima uspostaviti kontakt, koji put zažmirim i krenem dalje, a koji put se (kao u ovome slučaju) osmjelim naglas začuditi i priznati manjak čitateljske kompetencije. Što se pak potrebe za razumijevanjem tiče, mislim da ipak nisam čitatelj štreber koji panično traga za smislom, bar ne u vezi s Vremenom prije jezika Monike Herceg. Ta se zbirka, kako sam nastojao pokazati, višestruko nudi kao lirska elaboracija teme ljubavi i svega što je s njom moguće povezati. Stoga je pokušaj osmišljavanja pročitanoga gotovo refleksna reakcija čitatelja. Teoremi i hipoteze su tu da nam nešto kažu, pokažu i razjasne.

U knjizi Vrijeme prije jezika ima izvrsnih stihova i dobrih pjesama, ali u jeziku i vremenu koje je jezikom obilježeno. Problemi se javljaju na razini cjeline, a može ih se svesti na sljedeće: 1. osnovna ideja prečesto se ponavlja; 2. između poetičkih karakteristika pojedinačnih tekstova i koncepta rukopisa postoji značajan raskorak; 3. iako naslov Vrijeme prije jezika obećava put u nepoznato, autorica poseže za izričajnim konstantama svojih prethodnih dviju zbirki i vodi nas u manje-više poznate predjele.