Marjan moga djetinjstva

U ranom djetinjstvu nezaboravne su bile popodnevne šetnje s ocem marjanskim stazama. Iako su tada nasadi borova i čempresa još bili mladi, doživljavah ih poput gustih zagonetnih šuma o kojima sam čitao u pričama. Tu su se začela moja prva maštanja. Šetajući, upoznah uživo: kosa, tetrijeba, orla, jastreba, zeca, čak i srnu, lane, jelena. Kad bismo se vratili kući, hvalio sam se: „Vidio sam: ovako malu (pokazivah s obje ruke), ovako malu srnu!“ A tek tajne Vilinskih dvora! Vjerovao sam da se prave vile u njima pojavljuju čim zađe sunce.

Pogled s Marjana

Čak mi se činilo da sam u blizini opazio i nekoliko patuljaka, poput onih iz slikovnice o Snjeguljici ili onih s čokoladnih sličica koje sam lijepio u prigodnom albumu. Već samo penjanje uza stube što vode do Drugoga vrha budilo je napetost. Gore se uzdizao visoki drveni (poslije metalni) jarbol za trobojnicu. Nestrpljivo očekivah izlazak na glavni vidikovac. Odozgo pucao je pogled na četiri strane svijeta. Istočno: grad, Mosor i daleko Biokovo. Južno: more od istoka do zapada s Bračem i Šoltom. Zapadno: Čiovo s Trogirom. Sjeverno: kaštelanska rivijera s Kozjakom i Klisom.

Stube na Marjanu  / Izvor JUPŠ Marjan

Zanimljivo je da i danas uspijevam obnoviti mirise marjanskog raslinja. Borovih iglica na sjevernoj strani: otac ih je volio grickati, pa sam i ja okusio njihov slankasto-grki sok. Ili aromatičnih kadulje, vrijesa i koromača na južnim padinama. U zimskim danima usta osvježavah sažvakanim bobicama buhača ili škrto slatkastim pelegrinkinih plodova. A tek zimska sunčana popodneva u prisoju Sv. Jere! Zagrijane hridi isijavale blagu toplinu, širio se miris sasušena bilja, a dolje u Kašjunima more se ljeskalo poput tek ulovljenih srdelica. Zapamtih i prvi doživljaj leda. Na putu između Sedla i crkvice Betlehem trajno je postojala polusuha barica. Te zime na površini uhvatila se tanka bijela korica. Okušah njezinu čvrstinu prutićem, onda se osmjelim i zakoračim: korica prsnu, a cipele mi utonuše u žitko blato.

Veći dio Marjana moga djetinjstva bio je ograđen visokom svijetlosivo obojenom žičanom mrežom, razapetom u pravilnim razmacima na visokim željeznim cijevima šiljata završetka. Pri vrhu bilo je nategnuto nekoliko redova bodljikave žice. Cestovne pristupe zatvarala su prostrana visoka dvokrilna željezna rešetkasta vrata. Na njima table s natpisom o otvaranju / zatvaranju ljeti / zimi. Pošljunčena cesta redovito se nasipala svježim tucanikom, osobito na okukama. Postojala su i manja pojilišta za divljač s betoniranim pristupom. Uokolo je uvijek bilo svježih zečjih „kuglica“. Sretali smo lugara odjevena u zelenkastu odoru s dvocijevkom i torbom o ramenu. Podsjećao me na lovca Luku iz velike slikovnice o medi i zeki, ili na onog iz Janka Raščupanka. Usput smo sretali i druge roditelje s bljedunjavom, anemičnom djecom. Svi su oni vjerovali da marjanski zrak liječi i krijepi. Sjećam se i susreta sa živahnim starčićem niska rasta, koji je lepršao šetnicama brzim, kratkim koracima, ing. Marchia, stručnjaka za meteorologiju i utemeljitelja Opservatorija na Prvoj vidilici. Užurbano bi nam prepričao koju meteorološku novost ili najavu. Pamtim i nailaske mršava, dostojanstvena sijeda starca s crnom šubaricom. Otac mi je pojasnio da je to dr. Račić, veliki marjanski dobrotvor i bivši gradonačelnik.

 Radovah se posjetima Zoološkom vrtu, koji je bio odlično održavan. Poslije pristupne prostorije sa fosilima i prepariranim životinjama ulazilo se u mali zamračeni akvarij u kojem je bilo više staklenih odjeljaka s raznobojnim ribicama i mekušcima. Na kraju bio je vivarij sa zmijama i kornjačama te velika krletka prepuna ptica pjevica. Zatim smo silazili među kaveze s divljim životinjama oko kojih se širio jetki zadah zvijeri. Radovah se kada bih usput pobrao vitko višebojno lepezasto pero otpalo iz paunova repa.

Dobro pamtim i prijepodnevne obilaske „oko Marjana“. Poslije nedjeljne mise u Sv. Frane zaputili bismo se od Matejuške preko Meja, Kašjuna i Oceanografskog instituta te nastavili sjevernom padinom preko Bena do Šišteta, vojničkog strelišta koje se nalazilo između ceste i mora, a tako nazvano jer se čulo šištanje metaka. Na kraju bismo izišli kroz Špinutska vrata te se preko Magdalenskog i Gorskog puta popeli do kuće na Marjanskoj cesti. Obilazak bi potrajao više od dva sata. Otac bi ponio nekoliko naranača, povremeno ih ljuštio i davao mi krišku po krišku. Dobro bih se umorio, ali se vraćah radostan, prepun novih dojmova. U to je vrijeme u splitskom ilustriranom tjedniku Dom i svijet izlazio u nastavcima fantastični roman Put na Mars, a glavni junak šjor Duje svoje je neobično putovanje doživio baš tijekom jedne „okomarjanske“ šetnje...

 Zbog preseljenja na Bačvice tek mnogo godina poslije navraćah ponovno gore u romantične posjete. Naročito za tmurnih, oblačnih popodneva, kada bi južnom stranom divljala snažna jugovina. U to vrijeme bijah zanesen stihovima pjesnika romantizma. Sjedeći na skrovitoj klupi, pućkah prve lule i maštah obuzet nasrtajima spleena, koji će me tijekom mladenaštva prožimati sve to više.