Ivan Meštrović – autentičan sudionik američke umjetnosti

Svim su spomenicima, neovisno o razdoblju, autoru i temi, inherentne najmanje dvije činjenice – materijalno komemoriranje određenog događaja, ideje ili osobe te spornost materijalizacije (forme) i razloga podizanja. Osporavanje često prethodi i prati čin postavljanja, i iskrsava u bilo kojem trenutku njegova postojanja. U tom smislu spomenički opus Ivana Meštrovića doista je bio i jest jedan od onih oko kojih se neprestano bruse manje ili više uspješna i utemeljena kritička koplja. I to od njegovih najranijih ulazaka u javni prostor – Spomenika Luki Botiću (postavljen 1905. u Splitu) i Zdenca života (postavljen 1912. u Zagrebu), koji su provocirali nagošću, do kasnijih ostvarenja koja su iritirala stručnu i širu javnost hiperdimenzioniranošću, natječajnim momentima ili političkim konotacijama. Mnogi su njegovi spomenici bili micani, izmješteni, skrivani i uništavani, ali i vraćani natrag u urbano tkivo, i to mahom slijedom političkih odluka, a ne slijedom šire društvene rasprave. Danas je njegov Spomenik Indijancima, oblikovan 1926. i 1927. u New Yorku i Zagrebu, podignut 1928. u Chicagu, predmet rasprave, za koju se tek treba utvrditi u kojoj je mjeri društveno široka i participativna.

Brončane konjaničke skulpture Strijelac i Kopljanik stoje na zapadnom ulazu u znameniti Grant Park u Chicagu / Izvor Wikipedija

Povijesni iskon i identitet američkog tla

Sasvim ukratko, slijedom nedavnih mahom rasnih nemira i zbog aktualne situacije unutar američkih zajednica, u Chicagu je sastavljen odbor koji razmatra značenje, ali i sudbinu četrdesetak „spomen-obilježja koja promiču nepotpune, iskrivljene ili štetne poglede na povijest“. U tom smislu cilj tog odbora, koji nije nimalo sporan, jest propitkivati simbole rasizma i opresije, uključiti zajednicu i rekontekstualizirati postojeću javnu umjetnost i javne zbirke. Usporedo s radom te platforme, čije je obrise moguće pratiti na dnevnoj razini – naime službena stranica stalno se sadržajno mijenja i nadopunjava podacima, tezama i ciljevima, pa je tako i njezino (ne)razumijevanje podložno stalnom preispitivanju – i u hrvatskom se medijskom prostoru razvio interes za sudbinu jednoga od važnijih Meštrovićevih spomeničkih projekata izvan domovine.

Iako sama konstatacija važnosti projekta i njegova autora u mnogih izaziva nerazumljivu i neslućenu iritaciju i žestinu, ona je doista neosporna. I makar iritiranost protivnih glasova koji imputiraju „obranu Meštrovića“ pukom zaslijepljenošću „našim“ kiparom, u ovom konkretnom slučaju (a i inače), Ivan Meštrović nije (samo) hrvatski kipar, nego i autentični sudionik američke umjetnosti, čije je djelovanje snažna karika američkog kulturnog i društvenog kontinuiteta, što između ostalog rezultira i aktualnim dinamikama koje propitkuju sama Meštrovića. Zašto ne participirati u takvu propitivanju, dakako uz suglasnost tijela koje cijelu raspravu provodi?

Valjalo bi istaknuti da narudžbu za Spomenik Indijancima Ivan Meštrović nije dobio zato što je bio „državni kipar“ ili zbog „lobiranja domicilnih mu zajednica“, nego zbog iznimno uspjele izložbene turneje po brojnim američkim gradovima tijekom 1925. i 1926. godine. Inicijative za predstavljanje njegova opusa u Americi sežu i desetak godina ranije, a poduzimaju ih muzealci, no poradi burnih vremena Prvoga svjetskog rata nisu realizirane. Kako god bilo, zahvaljujući tim turnejama mnoga su umjetnikova djela danas dio fundusa najvažnijih američkih muzeja, primjerice Brooklyn Museuma u New Yorku, Art Institutea u Chicagu, Institute of Arts Museuma u Detroitu.

Baštinik klasične tradicije

Izložba koju je organizirao Art Institute u Chicagu polučila je veliki interes pa je umjetniku ponuđeno da sudjeluje u projektu podizanja novoga javnog spomenika koji bi se referirao na povijesni iskon i identitet američkog tla. Sve je to bio dio kampanje The Benjamin Franklin Ferguson Sculpture Funda i njezine namjere oplemenjivanje grada umjetničkim djelima. Povijest seže još u 1905, kada drvni magnat B. F. Ferguson oporučno ostavlja znatna sredstva za svrhu – kako se iščitava iz dokumentacije Art Institutea u Chicagu – „postavljanja i održavanja trajnih statua i spomenika, u cijelosti ili djelomično izvedenih u kamenu, granitu ili bronci, u parkovima, duž bulevara ili na drugim javnim mjestima u gradu Chicagu (Illinois), a koji bi obilježavali znamenite muškarce ili žene u Americi ili važne događaje iz američke povijesti“. Jedanaesta je po redu je narudžba koju je dobio Ivan Meštrović.

Izvor Wikipedija

Rasprava koja je prethodila oblikovanju spomenika, u koju je bio uključen i sam autor, naznačuje kako se i tada, u kontekstu ondašnjih društvenih okolnosti i razine povijesne osviještenosti, pokušavalo odmaknuti od stereotipizacije teme. Inicijalno je spomenički projekt trebao prikazivati pripadnike doseljenika i sjevernoameričkih Indijanaca, što bi samo po sebi sugeriralo sukob i podijeljenost zajednice. Daljim cizeliranjem izgleda, ali i poruke projekta, došlo se do rasprave oko životinja s kojima su figure trebale biti prikazane – volom za potomka europskih doseljenika i bizonom za predstavnika sjevernoameričkih plemena. Kako u svojoj razradbi kronologije nastanka spomenika navodi Duško Kečkemet, Ivan Meštrović odlazio je u njujorške muzeje crpsti materijal za realizaciju svoga spomenika. Tomu valja pridružiti i literaturu koju je za boravka u Americi nabavio, a sačuvani primjerci knjiga danas se nalaze u umjetnikovoj biblioteci u Splitu.

Jedna od njih je znamenita knjiga The Horse in Motion as Shown by Instantaneous Photography koju u Bostonu objavljuje Leland Stanford 1882, a koja iznosi općenitu teoriju o lokomotornom sustavu četveronožaca, ponajprije konja. Na osnovi prethodno provedena fotografskog eksperimenta Eadwearda Muybridgea, tekstualnu eksplikaciju donosi Jacob D. B. Stillman. Druga knjiga jest The Book of the American Indian književnika Hamlina Garlanda s ilustracijama Frederica Remingtona objavljena 1923, posredovanjem koje je mogao biti upoznat s motivom obnaženog lovca ili ratnika s izraženom perjanicom.

Kao deklarativni baštinik klasične tradicije, što osobito iskazuje u međuratnom razdoblju klasicizirajućim skulpturama i arhitektonskim projektima, ali i esejima o Michelangelu, Meštrović ustrajava na konjanicima, da bi naposljetku oba konjanika prikazivala upravo – Indijance. Razmatrajući partikularno njegov opus, riječ je o razvijanju teme konjanika – od heroizirane monumentalnosti i nagosti Kraljevića Marka (1910, veliki sadreni model koji je 1911. izložen na Međunarodnoj izložbi u Rimu je uništen, preostale su studije i skice) do neostvarenog Spomenika maršalu Piłsudskom za Varšavu (Zagreb, 1938–1939).

Kontroverze oko
Meštrovićevih kipova

Nadalje, i postavljanje Pobjednika u Beogradu (1912–1913, otkriven 1928) pratili su skandali i rasprave, veoma slične onima aktualnima oko Indijanaca – kojima se imputira reduciranost i romantiziranost. Kritike su se doticale morfologije skulpture (sic!) i nagosti koja je vrijeđala javni moral. Između ostalog postavljala su se pitanja – treba li simbol srpske pobjede nositi tradicionalne rekvizite poput opanaka i šajkače, može li spomenik od iznimne nacionalne važnosti raditi Hrvat, i je li Meštrović uopće kvalificiran umjetnik za takav pothvat?

Uz poneku preinaku, tu bismo raspravu vrlo lako mogli preslikati i na ovu aktualnu o Spomeniku Indijancima. Umjesto o šajkači i opancima sada se skrutiniziraju atributi koje Meštrović (ni)je dao svojim herojima. A oni to doista u reprezentativnom okviru – artdekoovske stilizacije i monumentalizacije jesu (pozadinu im čini niz artdekoovskih nebodera na aveniji Michigan, a sa suprotne strane markiraju ulaz u Grant Park i na osi su monumentalne Buckinghamske fontane). Daljim ljuštenjem slojeva dolazi se do istovremena poništavanja važnosti forme (jer čemu, između ostaloga, isticanje da je riječ o vrhuncu međunarodnog art décoa) i isključivog inzistiranja na njoj (morelijanska metoda koja radi sama protiv sebe).

Na kraju, mnoga istaknuta imena lokalne i svjetske povijesti ostavila su svoja osobna viđenja i doživljaje tih konjaničkih statua. Dostatno je navesti riječi koje Nikola Tesla brzojavom upućuje Ivanu Meštroviću, a koje će prenijeti tisak: „Teško sam se otrgao, gledajuć oduševljen do suza Vaše predivne kipove indijanskih konjanika u borbi. Nepojmljivo je, kako ste mogli izraziti u hladnom tuču strast i napetu gromovitu silu baš u zadnjem trenutku protiv strašnog i uništavajućeg udarca. Hvala Vam, zemljače. Vaš obožavatelj Nikola Tesla.“