HNK u slijepoj ulici

Ne, neću pisati ni o prilikama ni o neprilikama u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. O tim previranjima ne znam dovoljno, pa se u to neću upuštati. Neću pisati ni o nemilim pojavama oko naše glavne kazališne kuće (bit će to zaseban tekst). Pisat ću o negdašnjem HNK-u koji se preselio u četvrt kojom njegovi zaslužni protagonisti zacijelo nisu nikad kročili. To je niz stiješnjenih i nabacanih ulica na Rudešu koje su prozvane po prvacima Opere, Drame i Baleta te nacionalne kuće. Volim tu tihu oazu negdašnje kulture. Kao da susrećem stare znance iz leksikona, a neke sam doživjela i uživo. Spuštam se niz potok Kustošak, koji kao da je sve te zaboravljene glumce, glumice, balerine, operne pjevače i redatelje obgrlio i ušuškao. Zgurani na taj nevelik prostor, kao da je nekom birokratu odlanulo što si ih je tako skinuo s vrata (dajmo im bilo kakvu ulicu). No neka je i tako, bolje išta nego ništa. U vrtićima ispred obiteljskih kuća proljeće je kao na dlanu. Prepuni su visibaba, bergenija, jaglaca svih boja i veličina, zvončića, gumbeka, maćuhica, zumbula, narcisa, šafrana, forzicija i voćaka u cvatu, pa je taj biljni pokrov pravi melem za oči. Ipak, prolazeći tim urbanistički nedorečenim sokacima, osjećam se nekako sjetno. Jer svi su ti velikani hrvatskoga kazališta više-tanje u slijepim ulicama, a i one koje to nisu, zapravo su prepolovljene tek toliko da se u taj prostor nagura što više kazališnih velikana. Neću posebno navoditi koje su slijepe. Navest ću samo one koje to nisu.

Znaju li stanari ulice na Rudešu
tko je bila Margareta Froman?

Ima još nešto što je nedosljedno, a to su ploče s podacima tko su bili ljudi po kojima su ulice nazvane. Na rijetkima piše kad su ti ljudi živjeli i čime su se bavili, više je onih na kojima ne piše ništa. Prošla sam više puta cijelim tim krajem, ništa ne pišem napamet, pa to svatko može i sam lako provjeriti. Dopunit ću osnovnim podacima barem one ploče na kojima o protagonistima na piše ništa.

Ulica Margarete Froman jedna je od takvih, a ja iskreno sumnjam da njezini stanari uopće i znaju tko je bila. A bila je balerina, koreografkinja, baletna pedagoginja i redateljica, rođena u Moskvi 1896, umrla u Bostonu 1970, koja je s trupom glasovitoga Djagiljeva od 1914. gostovala po Europi, a na poziv Julija Benešića dolazi 1921. sa svojom braćom (također plesačima) u Zagreb, gdje postaje primabalerina i jedna od predvodnica Baleta HNK. Ni o kazališnoj glumici Milici Mihičić (1864–1950) u njezinoj ulici ne piše ništa, premda je na daskama HNK-a provela 50 godina. Zajednički nazivnik neinformiranja proteže se i na Marija Šimenca (1896–1958), slovensko-hrvatskoga tenora (Wagner, Verdi, Pu­ccini, Ponchielli, Leoncavallo, Bizet i dr.), rođenog u Gorici (danas Gorizia), koji je u Zagrebu do 1941. nosio cijeli tenorski operni repertoar, pa je tako 1935. pjevao i naslovnu ulogu u operi Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca. Umro je 1958. u Zagrebu. A tko još išta zna o glumcu, dramskom i opernom režiseru te glumačkom pedagogu Ivi Raiću (1881–1931)? Ni o njemu u njegovoj ulici nema ni slova.

Ista sudbina neinformiranja (kao po nekom urotničkom zakonu šutnje) prati i druge umjetnike naše najstarije kazališne kuće, a to su: Emil Kutijaro (1906–1979), kazališni, filmski i televizijski glumac, koji je, uz ostalo, osnovao i Društvo dramskih umjetnika Narodne Republike Hrvatske s Augustom Cilićem, Matom Grkovićem, Boženom Kraljevom, Jozom Petričićem, Ljudevitom Galicom, Belom Krležom i dr. O svemu tome njegova ulica, dakako, šuti. Kao što šuti i o Josipu Paviću, koji je, recimo, naslijedio velikoga Andriju Fijana u ulozi Hamleta te odigrao u hrvatskoj najvećoj kazališnoj kući cijeli šekspirovski repertoar, uz Vojnovića, Krležu, Gogolja, Tolstoja, Dostojevskog. Završio je u neasfaltiranoj uličici kao kakav anonimac. Njegova ulica nije, doduše, slijepa, ali to je samo zato što se bez ikakva prijelaza ulijeva u onu Dragutina Freudenreicha (1862–1937), pa su sličnije spojenim posudama nego zasebnim ulicama. O kazališnoj obitelji Freudenreich ne treba puno govoriti, no možda uz Dragutina samo još jedan podatak: on nastupa na sceni od 1882. do duboke starosti, a kako je od 1907. radio kao natkonobar u hotelu Imperial, vidio je ondje plodno tlo da postavi i sudjeluje u prvom zagrebačkom kabareu. I Križevčanka Nina Vavra (1879–1942), glumica (Kasandra, Elektra, Antigona, Jela, Hasanaginica) spisateljica (Dolazak Hrvata) i prevoditeljica (s češkog i njemačkog prevela je 50-ak djela), skutrila se u slijepoj ulici, kao i njezin kazališni susjed Arnošt ­Grund (1866–1929), a u Ulici Ervine Dragman (1908–1990) ne mogu se mimoići ni dva osobna automobila koliko je uska; onako slijepa, izgleda više kao dvorište nego kao ulica. Ulicu Mile Dimitrijević (1877–1972) jedva ćete i naći, neugledna je od početka do kraja. Do slijepe ulice glumice Vike Podgorske (1898–1984) možeš satrti nogu spuštajući se stubama bez rukohvata od potoka Kustošaka, no nekako sam uspjela ostati čitava. Dvosmjerne starije ulice (Anina, Jezerska), među koje su ovi kazalištarci zgurani, prema tim su sokačićima prave avenije.

Neke od onih koji ovdje imaju ulicu viđala sam na pozornici i uživo. Prvi je Vlado Habunek (1906–1994), operni redatelj, no najviše ga pamtim po nezaboravnoj režiji Murrellove drame Sara i vrisak languste 1984. s izvrsnom Nadom Subotić i Nevom Rošić u ITD-u. Drugi je slovensko-hrvatski tenor Josip Gostič (1900–1963), za galeriju Joža. Ili Manrico, Ero, Carlos, Don José (tenore smo uvijek dovlačili iz Slovenije). Njegova ulica nije slijepa, ali samo zato što bez ikakva prijelaza uranja u Šokačku. Kakve je veze taj Slovenac (ne Slavonac!) imao sa Šokcima, nisam otkrila. I neću.