Dubravka Šeparović Mušović oduševila razumijevanjem glazbe Luciana Berija

Zbog oštećenja uzrokovanih potresima Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog nije u funkciji i veliki se orkestralni koncerti održavaju u drugim prostorima. Jedna od mogućnosti je i Tvornica kulture i Zagrebačka se filharmonija za koncert iz Plavog ciklusa, 19. ožujka, odlučila nastupiti u ambijentu koji je tek nužna zamjena za KD Lisinski. Dakako, treba poštivati epidemiološke razloge, što znači da nisu ni svi pretplatnici mogli biti na koncertu, a o još većem broju ljubitelja ozbiljnog orkestralnog repertoara da se i ne govori. Publike je prema tome bilo tek u ograničenom broju, na traženoj distanci i s programom izvedenim bez stanke.

Nacionalna operna prvakinja izvela je ciklus od jedanaest pjesničkih rariteta, najbolje od europske umjetničke glazbe / Snimio Tomislav Miletić / Pixsell, ustupila ZF

Pa ipak, pozvani dirigent, maestro mlađe generacije i znatna ugleda Tomislav Fačini, odabrao je program namijenjen ne samo ljubiteljima nego i pravim sladokuscima kada je riječ o klasičnom repertoaru. Preludij za Poslijepodne jednoga fauna Claudea Debussyja (1862–1918), antologijsko orkestralno ostvarenje s kraja 19. stoljeća, praizvedeno u Parizu 22. prosinca 1894. u izvedbi Société Nationale pod ravnanjem švicarskoga dirigenta Gustavea Doreta, Folk Songs Luciana Berija (1925–2003), ciklus za mezzosopran i orkestar koji je prerano preminula skladateljeva supruga Cathy Berberian (1928–1983) praizvela pod njegovim ravnanjem s orkestrom Collegium Musicum u Zürichu 30. studenog 1972. te na kraju Četvrta simfonija u A-duru, op. 90, Talijanska Felixa Mendelssohna-Bartholdya (1809–1847), majstorska romantična partitura koja je prvi put javno zazvučala 13. svibnja 1833. u Londonu u dvorani tamošnjeg Filharmonijskog društva, bio je raspored čiji su sastavni dijelovi reprezentanti najboljega što je skladano tijekom gotovo stoljeća i pol europske umjetničke glazbe.

Impresionizam ili simbolizam kada je riječ o Debussyevu djelu koje ga je nedvojbeno najviše proslavilo? Peu importe (nije važno) rekli bi Francuzi. Mallarméova poema i Debussyjeva glazba stopljene su u orkestraciji čija je mélopée flaute, taj tako tipični francuski izraz, koji bi se u slobodnom prijevodu mogao navesti kao „monotoni pjev“, postala simbolom ulaska klasične glazbe u novo, 20. stoljeće. Uopće, o Preludiju za Poslijepodne jednog fauna ispisani su traktati koji nastoje prodrijeti u bit glazbe individualista, slobodnjaka i inovatora kakav je bio Claude Debussy, musicien français. Tomislav Fačini i Zagrebačka filharmonija vođena njegovim suptilnim pokretima vjerno su ozvučili nijanse i detalje, a flautistici Ani Batinici valja uputiti osobite pohvale.

Talijanski skladatelj Luciano Berio također je miljenik sladokusaca, svih onih koji u njegovoj glazbi umiju uživati i prepoznati genija prošloga stoljeća koje se toliko nadimalo avangardizmima. Berijeve Folk Songs izvela je mezzosopranistica Dubravka Šeparović Mušović, operna nacionalna prvakinja, a dopuštam si slobodu tvrdnje aktualno i jedina sposobna glasovno i interpretativno iznijeti ciklus od jedanaest pjesama koje su pjesnički rariteti na engleskom, starotalijanskom, starofrancuskom, pa i na nekom prema sluhu Cathy Berberian prenesenu armenskom jeziku.

Berio je za života dao brojne izjave o ciklusu Folk Songs. Naslov „narodne pjesme“ očito je tek uvjetan, tek neko rješenje kojim je Berio želio istaknuti vlastito poštivanje folklora, ali taj naslov djeluje tek kao „pomoćno sredstvo“. Mnoge zanimljivosti proistječu iz tog ciklusa, a vrijedno je pročitati tekstove želi li se razumjeti instrumentacija i svi profinjeni detalji koji ga krase. Dubravka Šeparović Mušović ušla je u te sadržaje svojom karakterističnom ozbiljnošću i disciplinom i predočila nam svaku od vokalno-orkestralnih minijatura apsolutno sukladno atmosferi glazbe i teksta, glasom kojim vlada u bogatu opsegu boja, visina i izraza. Bilo bi vrijedno snimiti nosač zvuka, imati trajnu snimku te interpretacije, jer riječ je o pothvatu koji zavređuje pohvale i divljenje.

Mendelssohnova Talijanska na kraju, naslov uobičajen za zacijelo najomiljeniju simfoniju 24-godišnjeg skladatelja koji je, uostalom poput Mozarta, živio kratko, a ostavio nam mnogo, donijela je proljetne ugođaje istinske i iskrene romantične glazbe. Filharmoničari su očito rado uronili u dionice čija je temeljna poruka lijepa, ponekad sjetna, ali u osnovi radosna i razigrana glazba. Tomislav Fačini za pultom sve je odlično držao pod kontrolom.