Čitam Čehova

Među posljednjim književnokritičkim djelima Thomasa Manna nalazi se i sjajan esej o Čehovu. Poznato je da je njemački klasik dvadesetog stoljeća upravo obožavao rusku književnost te je često isticao da bi bez poznavanja Gogolja, Tolstoja i Dostojevskoga njegov duhovni obzor bio mnogo siromašniji. Pišući taj esej, promijenio je donekle svoj odnos prema književnoj Rusiji; protegnuo je svoju predodžbu o klasicima i na Čehova. U svom izboru spominje nekoliko pripovijesti, a vrhunsko mu je djelo oveća Dosadna historija (tako glasi naš prijevod u Sabranim djelima). Ističe da mu je ruski klasik duhovni srodnik po tome što je i on ironik u najširem smislu riječi. Ironija u Čehova obuhvaća mnogošto: humorističku duhovitost, društvenu kritiku, psihološko poniranje, razigranu grotesku. A usto njegovo stvaralaštvo obuhvaća totalitet društva i razdoblja, predodžbu o duhovnim i materijalnim prostranstvima domovine.

Osip Braz, Čehov, 1898.  / Izvor Wikipedija

Želim naše čitatelje podsjetiti na to da je prošlo više od šezdeset godina otkako je objavljeno hrvatsko izdanje, u prijevodima naših rusista i kroatista. Tko uspije nabaviti Sabrana djela, naći će u njima, uz drame, bezbroj humoreski i ozbiljnih pripovijesti, a među njima i remek-djela svjetske književnosti. Thomas Mann svakako nije pretjerao. Čehova čitam već dug niz godina, a povremeno svaki dan bar jedan tekst. Možda će čitatelje koji posjeduju Sabrana djela zanimati koji su moji favoriti. Ima ih toliko da mogu navesti samo nekoliko naslova: Ana o vratu, Arijadna, Kuća s mezaninom, Profesor književnosti, Rotšildova violina, Naručena pripovijest.

Knjiga žalbe

Ovom se prilikom mogu osvrnuti samo na dva teksta. Oba su smiješna, jer želim pokazati kolik je raspon između sjetnih ili tragično zamišljenih djela i razigranih crtica i grotesknih zgoda. Odabrao sam Knjigu žalbe i Roman o kontrabasu. Humoreska o knjizi žalbe naoko je bezazlen tekst, ali ako ga smisli ili montira na temelju izvorne građe takav majstor kakav je Čehov, pruža nam se uvid u dubinski sloj. Budući da se taj tekst zbog svoje naravi ne može parafrazirati, citirat ću ga u cijelosti. Nalazi se u Drugom svesku Sabranih djela, a preveo ga je Božidar Škritek.

Leži vam ona, ta knjiga, u naročito za nju načinjenom pultu na željezničkoj stanici. Ključ od pulta „čuva se kod staničnog žandara“, ali u stvari, tu vam nema nikakvog ključa, jer je pult stalno otvoren. Otvorite samo knjigu pa čitajte:

„Milostivi gospodine! Proba pera!“

Ispod toga je nacrtana karikatura s dugim nosom i roščićima. Ispod glave netko je napisao:

„Ti si slika, ja portre, ti si svinja, a ja ne. Ja sam – njuška tvoja!“

„Prilazeći ovoj stanici i promatrajući prirodu kroz prozor, odletio mi je šešir. I. Jarmonkin.“

„Tko je pisao, ne znam, a ja budala čitam.“

„Ostavio spomen načelnik nadleštva za uvrede Kolovrojev.“

„Podnosim upravi svoju žalbu na konduktera Kučkina zbog njegove grubosti u odnosu prema mojoj ženi. Moja žena uopće nije galamila, nego se je, nasuprot, trudila da sve bude tiho. A isto tako i na žandara Kletvina, koji me je grubo dohvatio za rame. Boravim na imanju Andreja Ivanoviča Iščejeva koji zna kako se vladam. Pisar Samoluščev.“

„Nikandrov je socijalist!“

„Nalazeći se pod svježim utiskom odvratnog postupka bio sam uvrijeđen do dna duše slijedećim...(precrtano) Pred mojim očima dogodio se slijedeći odvratni događaj, koji grubim bojama slika naše željezničke prilike... (poslije je sve prebrisano, osim potpisa). Učenik 7-ga razreda kurske gimnazije Aleksej Zudjev.“

„U očekivanju polaska vlaka promatrao sam fizionomiju šefa stanice i ostao sam posve nezadovoljan njome. Obavještavam o ovome sve. Veseli izletnik.“

„Znam tko je to pisao. To je pisao M. D.“

„Gospodo! Teljcovski je varalica.“

„Žandarka se odvezla jučer s konobarom Kostkom preko rijeke. Želimo sve najbolje! Ne tuguj, žandaru!“

„Prolazeći kroz ovu stanicu i budući gladan, u razmišljanju što bih jeo, ne mogoh dobiti posna jela. Đakon Duhov.“

„Žderi, što ima ...“

„Tko nađe kožnu dozu za cigarete neka je preda na kasi Andreju Jegoriču.“

„Budući da su me istjerali iz službe, jer sam se, navodno, propio, objavljujem da ste svi vi razbojnici i lopovi. Telegrafist Kuzmodamjanski.“

„Resite se vrlinom!“

„Katinjka, ja vas ludo volim!“

„Molim da se u knjigu žalbi ne zapisuju druge stvari. Za načelnika stanice Ivanov 7-mi.“

„Makar si i sedmi, svejedno si budala.“

Tekst, fiktivan ili dokumentaran, crpi svoju snagu iz nekoliko obilježja. On je kontrastan i dijalogičan u isti mah, birokratski i vulgaran, smiješan i sentimentalan, dobroćudan i okrutan. S psihološkog motrišta, zapisi su svojevrsne autokarakteristike, u kojima se krije kako potreba za ekshibicijom tako i potreba da se nešto iskaže što u neposrednoj društvenoj komunikaciji ne bi bilo moguće. U njemu je prikaz ruske provincije, ali neke elemente, osobito psihološke ili psihoanalitičke, možemo zamisliti i u drugim zemljama.

Roman o kontrabasu

Na redu je Roman s kontrabasom. U naslovu je kontrabas stvaran instrument, dok je naziv „roman“ metafora, koja ironijski komentira naviku mnogih ljudi da sve što je neobično nazivaju romanom (dogodilo se to „kao u romanu“). Djelo je antologijski primjer književne groteske. Prvu rečenicu treba citirati: „Muzikant Smičkov išao je iz grada u ljetnikovac kneza Bibulova, gdje je, prema dogovoru, trebala da bude večer s muzikom i plesom. Na leđima mu je počivao ogromni kontrabas u kožnoj futroli. Smičkov je koračao uz obalu rijeke, koja je žuborila svojom vodom ako ne baš veličanstveno, ali zato posve poetično.“ Rijeka je glazbeniku postala napast. Okupao se, ugledao na drugoj obali djevojku koja ga je očarala. Izašavši iz vode, zgrozio se: netko mu je ukrao odjeću; ostao samo kontrabas (u presvlaci) i cilindar. Odlučio je skriti se do mraka ispod mostića pa zatim u selu zamoliti za neku odjeću. „Zaustavivši se kod te misli, Smičkov nataknu cilindar, naprti na leđa kontrabas i odgega se prema grmljaku. Gol, s muzičkim instrumentom na leđima, on je bio nalik na nekakvog starog, mitskog poluboga.“

Izd. Minerva, Zagreb, 1935.

Daljnji slijed priče pokazuje kakav je virtuoz Čehov bio u uporabi motiva qui pro quo, dakle zbrke i nesporazuma, zamisli koja je inače bila stalna sastavnica tzv. bulevarske komedije. Motiv se ovdje proteže i na djevojku, zapravo kćer kneza Bibulova. I ona ostaje, po naravi groteskne simetrije, bez odjeće. Sad i ona smišlja srodnu strategiju: sakrit će se ispod mostića i po mraku otići doma. Ali što dotad? Smičkov joj ponudi da će je smjestiti u futrolu, gdje će se moći osjećati „kao kod kuće“. Sve bi dobro završilo da je glazbenik nije ponio i načas ostavio u presvlaci na cesti, pojurivši za spodobama koje je smatrao kradljivcima odjeće. U trenutku kad je tobožnji kontrabas bio bez nadzora naišli su drugi muzičari, na putu prema ljetnikovcu. Pomislili su da se Smičkov negdje napio i zaspao pa su sada posebno težak kontrabas ponijeli u ljetnikovac. Što se ondje dogodilo kad su razvezali futrolu, lako je zamisliti. Pripovjedač, međutim, uvjerava čitatelja da ga to više ne zanima jer mu je zanimljivija Smičkovljeva sudbina. Tražio je i tražio do iznemoglosti, ali futrolu nije našao.

„I sad još seljaci, koji žive u opisanim predjelima, pričaju, da se noću kod mostića može vidjeti nekakvog golog čovjeka, obrasla u vlasi i u cilindru. Pokatkad se ispod mostića čuje škripanje kontrabasa.“

Moja preporuka: posegnuti za Sabranim djelima.