Čileanski pisac s hrvatskim srcem

Na izdisaju ljeta i u prve dane čileanske jeseni u gradu Santiagu preminuo je istaknuti čileanski pisac i akademik hrvatskih korijena Eugenio Mimica Barassi. Višestruko nagrađivan i prevođen autor rođen je 1949. u Punta Arenasu, u regiji Magallanes, na samu jugu Čilea, a pripadao je trećemu naraštaju hrvatskih iseljenika. Otac mu je podrijetlom bio iz Mimica kraj Omiša, a majka iz Sutivana na Braču. Većinu života proveo je u čileanskom glavnom gradu Santiagu, a više je puta posjetio Hrvatsku, s posebnom ljubavi Mimice i Sutivan, mala mjesta koja su prije više od stotinu godina napustili njegovi preci.

Eugenio Mimica Barassi

Eugenio Mimica u književnosti se javio zbirkom priča Comarca Fueguina (Okrug Ognjene zemlje) 1977, a zatim je 1979. objavio zbirku priča Los cuatro dueños (Četiri gospodara), koja je prevedena na hrvatski i objavljena 2006. Potom je uslijedila literarna reportaža Travesía sobre Cordillera Darwin (Prijelaz preko planine Darwin), dok 1991. objavljuje prvi roman Un adiós al descontento (Zbogom zlovolji). Uskoro se posvetio pisanju povijesnih zapisa o Magallanesu Agenda de Efeméridades Magallánicas (Dnevnik iz Magallanesa), koje je objavljivao između 1993. i 1997, a ujedno je nastavio objavljivati književnu prozu, zbirku priča Enclave para Dislocados (Enklava za premještene) 1995. te roman Tierra del Fuego, en días de viento Ausente (Ognjena zemlja za dana kada vjetar izostane) 2004. godine. Posljednju zbirku priča Tres de la tribu (Troje iz plemena) objavio je 2018. zajedno s Vesnom Mimica i Guillermom Mimicom.

Čelnu funkciju u Društvu pisaca u Magallanesu obnašao je od 1985. do 1987. Nekoliko godina poslije, 1990, postaje dopisni član Čileanske akademije za jezik u Punta Arenasu, a od 2013. izabran je za redovnog člana Čileanske akademije za jezik. Iste godine postaje i dopisni član Španjolske kraljevske akademije.

Koliko se duboko prostor, u koji su prije 140 godina iz Dalmacije stigli njegovi preci, usjekao u stvaralačku svijest Eugenija Mimice Barassija, govori činjenica da je prostorni okvir većine njegovih djela sveden na Magallanes, točnije Ognjenu zemlju, na geografski zatvoren, monoton, hladan, okrutan i nemilosrdan ambijent, kojim u prozama defiliraju njegovi likovi, čija se toplina i ljudskost suprotstavljaju hladnoći ambijenta. A tu ljudskost, uz vještu snalažljivost i lukavost, često u sebi nose oni likovi koji su nalik onima što su blagu dalmatinsku klimu prije mnogo godina zamijenili oštrim vjetrovima i hladnoćom na samu kraju svijeta, na jugu Čilea, u nadi da će pronaći dovoljno zlata kako bi omogućili bolji život djeci. Poput njih, likovi iz Mimičinih priča u stalnoj su potrazi za identitetom i otkrivaju svu složenost opstanka u suvremenom globalnom svijetu, neprekidno preispitujući sudbinu, a ta je sudbina duboko obilježena podrijetlom i prostorom. Kao i autorova.

Sudbonosna je činjenica da je Eugenio Mimica Barassi za jedno od svojih posljednjih putovanja potkraj 2019. odabrao upravo Mimice kraj Omiša, gdje je otkrio spomen-ploču u čast zajedničkim precima koji su napustili domovinu i otisnuli se u Ognjenu zemlju. Tom prigodom održala se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu i u Omišu promocija njegove posljednje zbirke priča Troje iz plemena, koju je napisao 2018. zajedno s još dvoje prezimenjaka, Vesnom i Guillermom, a koju sam imala čast prevesti na hrvatski jezik. Tako je došlo i do mojega susreta s njim, jedne ledene večeri u studenome 2019. dok je vjetar vani zavijao kao u Ognjenoj zemlji, a mi smo se zatekli u otužno praznu predvorju hotela Panorama. Upravo tamo dočekao me skroman i samozatajan Čileanac s hrvatskim srcem, Eugenio Mimica Barassi, u društvu rođaka i suautora knjige Guillerma. Prvi susret prevoditelja s autorom uvijek je pomalo kao već ponovljen susret, kao otprije poznat doživljaj. I zato dok sam pokušavala odgonetnuti koji je lik iz priča najviše nalik Eugeniju, nisam ni slutila da će ideje koje smo iznjedrili tu večer ostati zapečaćene u tom trenutku i time definirati naš prvi i jedini susret…

Eugenio Mimica Barassi prije desetak godina sa sinom je postao hrvatski državljanin, kako bi i na taj način istaknuo ponos zbog svojega podrijetla. Stoga nije nimalo pretjerano reći da je njegova smrt veliki gubitak za čileansku, ali i hrvatsku kulturu.