Vijenac 706

Hrvatsko proljeće 1971–2021, Naslovnica

Hrvatsko proljeće u Zagrebačkoj stilističkoj školi (II. dio)
– Dva zbornika Aleksandra Flakera i Krunoslava Pranjića

Zbornik koji je uzdrmao duhove

Piše Dubravka Oraić Tolić

Zahvaljujući kasnomodernističkom identifikacijskom naporu u doba Hrvatskoga proljeća na svim područjima, pa i u Zagrebačkoj stilističkoj školi, hrvatska je kultura u postmoderno i globalno doba na kraju 20. stoljeća ušla pod svojim nacionalnim imenom, od imena jezika do imena države

Jedan od osobnih doprinosa rusista Aleksandra Flakera Zagrebačkoj stilističkoj školi i ujedno autorski prilog nacionalnoj identifikaciji u doba Hrvatskoga proljeća bilo je utemeljenje nove znanstvene grane – komparativne kroatistike.

Flaker je bio majstor književnoznanstvene terminologije. Uveo je i obrazložio općeprihvaćene termine stilske formacije, optimalna projekcija, proza u trapericama, književne vedute i brojne druge. Terminom komparativna kroatistika Flaker se ne služi, ali dva projekta koja je vodio u doba Hrvatskoga proljeća u Institutu za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i njegova vlastita komparativna istraživanja hrvatske književnosti najbolje opisuje upravo taj termin.

Uoči Proljeća: utemeljenje komparativne kroatistike

Utemeljiteljskim činom moderne komparativne kroatistike može se smatrati Flakerov tekst Novija hrvatska književnost prema evropskim književnostima: Teze i nacrt rada, objavljen u Umjetnosti riječi 1966. uoči formalnoga početka Hrvatskoga proljeća, pretiskan u knjizi Književne poredbe 1968. U tome kratkom tekstu Flaker u ime grupe znanstvenika iz tadašnjega Instituta za nauku o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu iznosi ciljeve i plan rada na projektu iz naslova članka. Prvi dio članka Flakerovo je autorsko teorijsko i metodološko obrazloženje komparativne kroatistike, a drugi dio popis i opis tema koje će se obraditi u sklopu projekta na prijedlog radne grupe Instituta.

Članak sadržava osam numeriranih teza, a njihov se smisao može svesti na tri osnovne ideje. Prva je ideja odbijanje tradicionalne, pozitivističke, mononacionalne povijesti književnosti. Takva „zatvorena cjelina, koja je jednaka sumi književnih napora u njihovu kronološkom redoslijedu, s isticanjem ovih ili onih vrijednosti u prvi plan konstrukcije, koliko god bila korisna kao registracija književne ili kulturnopovijesne baštine i pogodna za jačanje nacionalne svijesti (…) – danas je takva povijest nedovoljna.“

Druga je ideja koncepcija komparativne povijesti hrvatske književnosti zasnovane na stilskim formacijama. Kao što sam svjedoči, pojam stilskih formacija Flaker je prvi put „svjesno“ uporabio u članku O realizmu u Umjetnosti riječi 1958, br. 2 sa željom da se „otrgne“ od pojmova pravac i metoda. Pojam je razradio u člancima Iz problematike periodizacije (Pravac, stilska područja, razdoblje) (Umjetnost riječi, 1965) i Stilske formacije i društvena funkcija književnosti (Filološki pregled, 1967), a sustavno ga je obrazložio i uveo u širu uporabu u knjizi Stilske formacije 1976.

Flakerovim riječima, „komparativna povijest hrvatske književnosti“ promatra nacionalnu književnost „unutar većih, nadređenih, nadnacionalnih cjelina“ i „općih književnopovijesnih zakonitosti“ u sklopu europskoga, odnosno svjetskoga „književnog procesa“. Premda se u Tezama termin stilske formacije spominje samo dva puta, jasno je da se veće „nadnacionalne cjeline“ i „opće književnopovijesne zakonitosti“ odnose upravo na stilske formacije in statu nascendi. Takva komparativna povijest hrvatske književnosti u europskome i svjetskome kontekstu, građena na stilskim formacijama, po Flakeru je otvorena, nužno fragmentarna i „svjesno nepotpuna“.

Treća ideja, neposredno vezana uz identitetsku atmosferu Hrvatskoga proljeća, zahtjev je za istraživanjem originalnih doprinosa hrvatske književnosti općim i književnopovijesnim nadnacionalnim zakonitostima. Ta je ideja zasnovana na razlici između tradicionalne, pozitivističke, i nove, na stilskim formacijama zasnovane komparativne kroatistike. Tradicionalna je komparatistika imitativna, nju zanimaju utjecaji na hrvatsku književnost: susreti, uzori, motivi, prijevodi i sl.; nova je komparativna kroatistika inovativna; nju zanimaju kreativne inovacije i transformacije univerzalnih uzoraka i općih stilskih zakonitosti iz svjetskih književnosti koje su se u hrvatskoj književnosti dogodile u susretu s njezinim tradicijama i specifičnim društvenim funkcijama.

Flakerovim riječima, komparativna povijest hrvatske književnosti pridonosi „nacionalnoj karakterizaciji“ općega književnopovijesnog procesa i „ne može biti poviješću epigonalnih u tom procesu pojava“, nego povijest „vlastitih doprinosa“ europskoj književnosti kao „jedinstvu različitosti“. Stoga su u interesu takve komparativne povijesti prije svega kanonski pisci koji su pokazali „zavidnu moć u transformiranju“ stilskih uzora i tako postali „,najhrvatskijim’ piscima svoga vremena“. Zbog odbijanja da glavni interes komparatistike budu utjecaji stranih književnosti na hrvatsku književnost i zbog traženja originalnih doprinosa hrvatske književnosti općim i povijesnim zakonitostima europskih, odnosno svjetskih, književnosti Flakerova je komparatistika u vrijeme svoga nastanka nazvana „kroatocentričnom“.


Vjesnik
je 3. prosinca 1978. upriličio pokajnički okrugli stol o zborniku Hrvatska književnost u evropskom kontekstu na kojemu se trebalo obračunati s nedopustivim nacionalizmom

U tim trima idejama, izloženima uoči Hrvatskoga proljeća, rođena je moderna komparativna kroatistika. Ta je komparatistika bila zasnovana na načelu stilskih formacija, originalnosti, elitizmu, nacionalnoj tradiciji, društvenim funkcijama, otvorenosti i fragmentarnosti. Po načelima stilskih formacija kao „nadnacionalnih cjelina“, po originalnosti, elitizmu i nacionalnoj tradiciji kao bitnome čimbeniku izvornosti književnih djela Flakerova komparativna kroatistika pripada modernoj znanosti o književnosti i paradigmi imanentizma. To su bila ujedno načela kojima je Flakerova komparativna kroatistika sudjelovala u nacionalnoj identifikaciji u jeku Hrvatskoga proljeća. Hrvatska je književnost u toj komparatistici bila shvaćena kao autohtona i jednako vrijedna sudionica u „velikoj obitelji evropskih književnosti“. Po načelu dijaloške otvorenosti, po društvenim funkcijama književnosti, po europskim književnostima kao „jedinstvu različitosti“ u „velikoj obitelji“ te po fragmentarnosti same znanosti o književnosti, koja cjelovitu povijest ne može ostvariti, u Flakerovoj se komparativnoj kroatistici naziru obrisi buduće postmodernističke komparatistike i kulturološke komparativne kroatistike.

Svoje ideje o komparativnoj kroatistici, izložene u Tezama, Flaker je ostvario u dvama znanstvenim projektima Instituta, odnosno Zavoda za znanost o književnosti, dvama tematskim brojevima časopisa Croatica i dvama zbornicima radova u suuredništvu s Krunoslavom Pranjićem. U tim projektima i tim zbornicima zapisana je na području znanosti o književnosti sudbina Hrvatskoga proljeća kao društvenoga i političkoga fenomena.

Proljećarski zbornik: Hrvatska književnost prema evropskim književnostima

Prvi Flakerov komparatistički projekt s nazivom Hrvatska književnost prema evropskim književnostima čine Teze i nacrt rada na projektu iz 1966, zbornik radova Hrvatska književnost prema evropskim književnostima: Od narodnog preporoda k našim danima (Liber: Izdanja instituta za znanost o književnosti, 1970), međunarodni znanstveni skup održan u Zagrebu u ožujku 1971. u povodu objavljivanja zbornika i radovi sa skupa objavljeni u časopisu Croatica, god. III, br. 3, 1972.

Zbornik Hrvatska književnost prema evropskim književnostima: Od narodnog preporoda k našim danima objavljen je kao jedna od prvih knjiga u novoosnovanome nakladničkom poduzeću Zagrebačke škole – Liberu. Pozivajući se na Teze iz 1966, urednici u kratkome predgovoru ističu da je „prvenstvena briga i znanstvena obaveza“ svih članova katedara za strane književnosti na Filozofskome fakultetu – „proučavanje hrvatske književnosti kao nerazdvojnoga dijela svjetskog književnopovijesnog procesa“, i to ne „kakve je koji s t r a n i pisac ostavio tragove u djelima hrvatskih književnika (takva istraživanja mogu biti korisna kao predradnje) koliko kakve je h r v a t s k a književnost, slijedeći tokove evropske književnosti u cjelini, ispoljavala osebujnosti“. Time je komparativna kroatistika prešla put od teorije do prakse i dobila svoju prvu monumentalnu, po vremenu objavljivanja i kroatističkome duhu proljećarsku knjigu.

Prvi zbornik na Flakerovu projektu u stručnim je krugovima doživljen kao tako važan događaj da je u njegovu povodu na vrhuncu Hrvatskoga proljeća, u ožujku 1971, u Zagrebu upriličen međunarodni znanstveni skup s ciljem da se nastavi započeti rad. Pozdravnu riječ na skupu održao je, nimalo slučajno, Ivo Frangeš. U govoru se osjeća proljećarska atmosfera zanosa i oduševljenja institucijama Zagrebačke škole, novom komparativnom kroatistikom i važnošću znanosti o književnosti kao segmenta nacionalne identifikacije.

Objavljivanje zbornika Frangeš je stavio u svečani kontekst dviju obljetnica: prve obljetnice obnove rada sada već preimenovanoga Instituta za znanost o književnost u kojemu je priređen zbornik, prve obljetnice osnutka nakladničkoga poduzeća Liber koje je zbornik objavilo i prvoga broja časopisa Croatica, koji je doživio „sudbinu neviđenu i nečuvenu u našim stranama“: tiskan u 1500 primjeraka, rasprodan je „u nepuna tri dana“. U takvu slavljeničkom ozračju Frangeš navodi da su istraživanja u zborniku nazvana „kroatocentričnošću“, pa prihvaćajući tu kvalifikaciju dodaje da tu nije riječ o „samozaljubljivanju“, nego o „kritičkom i znanstvenom govoru“ o hrvatskoj književnosti koja „nikad nije bila ekskluzivna, nikad nije bila nedemokratska, netolerantna“.

Uvodno izlaganje pod naslovom Nacionalna posebnost i opća zakonitost održao je Aleksandar Flaker. I tu se osjeća proljećarski nacionalni duh, umotan u metodologiju komparativne kroatistike. Kao autor projekta i jedan od urednika zbornika Flaker razjašnjava da je „kroatocentričnost“ terminus technicus kojim je radna grupa na projektu „iz praktičnih razloga“ obilježila svoju metodologiju istraživanja hrvatskih doprinosa europskim književnostima.

Članak je osvrt na Teze i njihova daljnja razrada, kritička analiza postignutih rezultata u odnosu na radni nacrt iz 1966. te prijedlog planova za buduća istraživanja s naglaskom na ulozi Instituta za znanost o književnost u okviru kojega se odvija rad na projektu. Zauzimanjem profesora Flakera, među ostalim za rad na tome projektu, u Institutu je u listopadu 1971. zaposlena potpisnica ovih redaka, a uskoro će biti zaposlena i „druga“ Dubravka – Ugrešić.

Radovi sa skupa objavljeni su u časopisu Croatica u svibnju 1972. s posvetom nestoru „hrvatske i jugoslavenske slavistike“ Josipu Badaliću. Hrvatskoga proljeća više nije bilo, ali njegov je duh sačuvan u slavljeničkoj atmosferi Frangešove pozdravne riječi i znanstvenom elanu Flakerova izlaganja. Tu se jasno vidjela zaštitna moć paradigme imanentizma i autonomije znanstvenih institucija. I dok mnogi sudionici Proljeća, pa i pripadnici Zagrebačke škole, trpe u to vrijeme postproljetni politički teror (uhićenja, pritvori, pretresi, oduzimanje putovnica, informativni razgovori), Croatica u Liberu izlazi normalno, a to znači – nezamijećeno.

Postproljetni zbornik: Hrvatska književnost u evropskom kontekstu

Drugi projekt sa širim nazivom Hrvatska književnost u evropskom kontekstu sastojao se od međunarodnoga znanstvenog skupa u Opatiji u prosincu 1973, radova s toga skupa objavljenih u časopisu Croatica, VII, br. 7-8, 1976, zbornika Hrvatska književnost u evropskom kontekstu (Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu – Sveučilišna naklada Liber, 1978) i engleskoga izdanja toga zbornika pod naslovom Comparative Studies in Croatian Literature koji je priredio Miroslav Beker (Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1981).

Na prvi se pogled činilo kao da se ništa nije promijenilo iz doba Flakerovih Teza i prvoga proljećarskog zbornika. U Institutu, tada već Zavodu za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta, gdje se projekt odvijao, vladala je sredinom sedamdesetih godina arkadijska radna atmosfera, pa se činilo da gušenje Hrvatskoga proljeća i nova politička klima nemaju nikakva utjecaja na projekt, njegove urednike i suradnike. Osnovni zakon susreta i rada u Zavodu tih godina, koji je uveo Flaker, bilo je nespominjanje politike i političkih zbivanja. Bio je to arkadijski imanentizam akademske svakodnevice u doba „hrvatske šutnje“.

Da društvene prilike ipak nisu bile iste kao u doba prvoga zbornika iz 1970. i prvoga slavljeničkoga znanstvenog skupa iz 1971, pokazao je jedan površinski detalj s Opatijskoga skupa u prosincu 1973. Bilo je to doba redukcije struje, pa se simpozij u popodnevnim satima odvijao u polumraku – uz svijeće. To je doduše stvorilo intimniju atmosferu za rasprave bez strogoga znanstvenog protokola, ali je istodobno bilo znak da je nastupilo novo, tamno doba. Ipak, ni Flaker ni suradnici na projektu nisu očekivali da će njihov projekt doći u medije i postati središtem političke pozornosti. A upravo se to dogodilo s krunom rada na projektu – zbornikom Hrvatska književnost u evropskom kontekstu.

Drugi postproljetni zbornik zamišljen je kao i prvi proljećarski s naručenim tekstovima na poziv Instituta za znanost o književnosti. Krug suradnika proširen je iz uže akademske zajednice i pripadnika Zagrebačke škole na književne kritičare i pisce koji se bave književnošću. Rad na projektu potrajao je dulje nego što je bilo planirano. Neki su suradnici kasnili s radovima, pa su autori pristiglih radova dobili dopuštenje da ih objave prije izlaska zbornika. U zbornik su zbog cjelovitosti zahvata uvršteni i neki objavljeni radovi koji nisu nastali na projektu, ali su se uklapali u kroatistička komparativna istraživanja. Neki pak prilozi, poput članka Dalibora Brozovića Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti, stigli su u zadnji čas.

Na kraju bio je to impozantan kaleidoskop autora i tema, ukupno 30 priloga na 750 stranica. Obuhvaćeni su bili svi važni aspekti hrvatske književnosti iz pera uglednih stručnjaka za pojedine teme i područja: jezik (Dalibor Brozović) i srednjovjekovlje (Eduard Hercigonja), hrvatski latinizam (Vladimir Vratović), renesansna književnost i barok (Ivan Slamnig, Mirko Tomasović, Frano Čale, Zoran Kravar, Pavao Pavličić, Dunja Fališevac), novija hrvatska književnost (Ivo Frangeš, Zdenko Škreb, Aleksandar Flaker, Miroslav Šicel, Ante Stamać) i suvremenost (Gajo Peleš, Velimir Visković, Antun Šoljan).

Rad na projektu i tiskanje Zbornika novčano su omogućile službene institucije zadužene za kulturu, Samoupravna interesna zajednica za znanstveni rad SRH i Republička samoupravna interesna zajednica u oblasti kulture SRH. Zbornik je bio i cjelovitiji i reprezentativniji nego prvi proljećarski, ali po Flakerovim načelima iz Teza unatoč sveobuhvatnosti nije imao namjeru klasične, iscrpne, pozitivističke književne povijesti. Problem je međutim bio u tome što više nije bilo društvene i političke atmosfere koja bi mogla prihvatiti ili barem prešutjeti Flakerovu „kroatocentričnu“ ideju o otvorenoj, fragmentarnoj i kulturno-identitetski orijentiranoj komparativnoj povijesti hrvatske književnosti s naglaskom na izvornosti njezinih doprinosa europskim i svjetskim književnostima.

Zbornik je preko noći došao u medije i izazvao političku aferu kakva nije viđena u znanosti o književnosti. Kronologiju događaja sačuvao je u knjizi polemičkih napisa i uspomena Hrvatska gibanica (Zagreb: Znanje, 1986) Vjesnikov novinar Josip Pavičić, koji je i sam bio akter u javnoj drami oko Zbornika. Odmah nakon objavljivanja Zbornika, u emisiji Zagrebačke televizije Knjige i ideje 17. listopada 1978, urednik Ivan Salečić posumnjao je u političku korektnost Zbornika upitavši njezina urednika Krunoslava Pranjića ne radi li se u Brozovićevu članku o „izrazu jezičnog nacionalizma“.

Kao argument Salečić je naveo fusnotu, i to zagradu u fusnoti, u kojoj Brozović pomalo ironično tumači neprikladnost termina kojima se naziva hrvatski jezik, jer „‘hrvatskosrpski’ znači zapravo ,srpski na hrvatski način’, ‘hrvatsko-srpski’ bi značilo isto što ‘hrvatsko-engleski’ ili ‘hrvatsko-ruski’, a ‘hrvatski ili srpski’ može biti mnogoznačno zbog višeznačnoga ili“. Bio je to otponac koji je pokrenuo lavinu kritika.

Crvenu krpu „jezičnog nacionalizma“ preuzeo je Politikin dopisnik iz Zagreba Stevo Ostojić, koji Salečićevo pitanje i Brozovićevu ironijsku igru nazivima jezika uzdiže do prvorazrednoga političkog pitanja kao najnoviji primjer „jednostranih pristupa, netolerantnosti pa i potpune isključivosti u raspravama o jeziku“. U kritiku se uključuju Goran Babić i Joža Horvat. Babić u Oku od 29. listopada – 2. studenoga 1978. navodi nekoliko imena hrvatskih pisaca koji u Zborniku nisu dovoljno zastupljeni, a Joža Horvat u popularnoj emisiji Zagrebačke televizije Nedjeljno popodne 22. listopada izjavljuje da je Zbornik uvredljiv za „hrvatske napredne pisce“, pa se ne može preporučiti. Vjerojatno je pogledao u Kazalo imena i vidio da se on spominje dva puta, i to jednom krivo (kao Horvat, J./osip/), a drugi put ispravno, ali samo u taksativnome nizu suvremenih pisaca.

U kritički lanac, a zatim i polemiku s Ostojićem, uključio se Josip Pavičić u Vjesniku 25. listopada člankom Brzopleta kritika neprihvatljivih teza rekavši da je Zbornik proglašen „politički sumnjivom knjigom“ na temelju jedne fusnote te pozvao na argumentiranu raspravu. Zbog toga je članka autor bio partijski kritiziran i gonjen, a urednici koji su članak „pustili“, Dalibor Foretić i Joža Vlahović, smijenjeni. Vjesnik je napokon 3. prosinca 1978. upriličio pokajnički okrugli stol o Zborniku na kojemu se trebalo obračunati s nedopustivim nacionalizmom.

U raspravi su sudjelovali urednici Aleksandar Flaker i Krunoslav Pranjić, direktor Sveučilišne naklade Liber Slavko Goldstein, lingvisti Vladimir Anić i Josip Silić, književni kritičari Ivan Salečić i Ivan Krtalić te iz redakcije Vjesnika Dalibor Foretić i Josip Pavičić. Napadana je „konzervativna metodologija“ Zbornika i Brozovićeva tvrdnja da je naziv jezika „hrvatsko-srpski“ po tvorbenome modelu isto što i „hrvatsko-engleski“, prigovarano je da su u zborniku loše prošli „pisci-komunisti“, da je Antun Šoljan sveo suvremeno hrvatsko pjesništvo na tri imena, Slavko Mihalić, Ivan Slamnig i Danijel Dragojević, da je zanemaren jugoslavenski kontekst, a istaknute samo europske književnosti itd. Flaker se pozivao na svoje teze o projektu iz 1966. i branio zbornik zajedno sa Slavkom Goldsteinom kao rezultat institutskoga rada pedesetak znanstvenika u više knjiga. Rasprava je bila žestoka, ali zaključka nije bilo. Jugoslavenski komunizam živio je svoj posmrtni život, pa njegovi ideološki stereotipi više nisu imali moć. Tako se sve ubrzo stišalo i – palo u zaborav.

Jedini koji nije zaboravio hajku na projekt i njegovu megaknjigu bio je autor ideje o „kroatocentričnoj“, otvorenoj i fragmentarnoj komparativnoj kroatistici. Nakon političke afere sa zbornikom Hrvatska književnost u evropskom kontekstu Aleksandar Flaker napustio je svoj komparatistički projekt zamišljen u doba Hrvatskoga proljeća, ali ne i ideju komparativne kroatistike. U doba „hrvatske šutnje“ Flaker pokreće novi međunarodni projekt Pojmovnik ruske avangarde. Projekt je trajao deset godina, od 1981. do 1991, te se nastavio u seriji tematskih pojmovnika iz različitih kultura i različitih kulturnih sfera.

Istodobno, u svojim autorskim knjigama Flaker je ostao vjeran ideji komparativne kroatistike, koju proširuje intermedijalnim temama i studijama. U knjizi Ruska avangarda naći će se, primjerice, studije o Krleži i Cesarcu, u Nomadima ljepote intermedijalne studije o Gundulićevu Osmanu, Krleži i Breugelu, a u Književnim vedutama uz primjere iz ruske književnosti i slikarstva izmjenjivat će se Matoševe vedute Ženeve, Pariza i Zagreba, „moskovski mirisi“ u Krležnu Izletu u Rusiju, dvije newyorške vedute hrvatskih slikara, književna veduta Ljube Babića i likovna Ede Murtića itd. Tako je Flaker u doba Hrvatskoga proljeća utemeljio komparativnu kroatistiku, a u doba „hrvatske šutnje“ intermedijalnu kroatologiju.

Hrvatsko proljeće nakon pola stoljeća

U kratkome razdoblju od objavljivanja Deklaracije 17. ožujka 1967. do političke smjene tadašnjega hrvatskoga političkog vodstva u Karađorđevu 1. prosinca 1971, nakon stoljeća i pol identitetskih kolebanja, na samome izmaku moderne kulture, dovršena je dugotrajna diseminacija hrvatskoga nacionalnog identiteta prema jugoslavenskoj ideji na svim područjima društvenoga i kulturnoga života, od lingvistike i politike do književnosti, glazbe, medijskoga prostora, sporta i svakodnevnoga života. U tome je sudjelovala i Zagrebačka stilistička škola sa svojim unutarnjim pristupom koji joj je omogućio bavljenje estetskim dometima nacionalne književnosti i doveo na izdisaju moderne kulture u posljednjim danima „hrvatske šutnje“ do velike književnopovijesne sinteze u Frangešovoj Povijesti hrvatske književnosti 1987.

Kraj diseminacija jezičnoga i nacionalnoga identiteta Ivan Slamnig izrazio je u zbirci Dronta ludičkim stihovima:

Bilo nam je mračno i zračno,

bilo nam je moćno i sočno

dok je točno išlo u tačno

a tačno opet u točno.

Kao dovršetak identitetskih diseminacija, nastalih u doba ilirizma, Hrvatsko je proljeće bilo kulturni temelj hrvatske državnosti koja će se ostvariti dvadeset godina nakon njegova gušenja, 1991. Međutim, identitetske diseminacije nacije nisu time završene i danas se ostvaruju na nove načine u sklopu Europske Unije i globalne digitalne kulture koja destabilizira identitete na svim područjima, od jezika i književnosti do ograničenoga političkog suvereniteta, masovnih migracija i lokalne „zakutnosti“ (termin Ive Frangeša).

Zahvaljujući kasnomodernističkom identifikacijskom naporu u doba Hrvatskoga proljeća na svim područjima, pa i u Zagrebačkoj stilističkoj školi, hrvatska je kultura u postmoderno i globalno doba na kraju 20. stoljeća ušla pod svojim nacionalnim imenom, od imena jezika do imena države. Hoće li to ime postati flatus vocis ili će sačuvati stare i ispuniti se novim sadržajima, ovisi o dijalektici nacionalne identifikacije u novim uvjetima Europske Unije i globalizacije.

Vijenac 706

706 - 25. ožujka 2021. | Arhiva

Klikni za povratak