Zašto Gogolju treba koreografija

S radošću smo došli na premijeru Gogoljeva Revizora u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu 12. ožujka, prisjećajući se sjajne predstave Taras kazališta Baltijskij dom iz Sankt Peterburga, koju smo 2019. gledali na toj istoj pozornici u okviru manifestacije Sanktpeterburške zime, nastale prema romanu Taras Buljba istoga ukrajinsko-ruskog autora, u režiji istoga redatelja rođena 1975. u Jakutiji (od 1991. Republika Saha, u sjevernom dijelu istočnoga Sibira) Sergeja Potapova. Očekivali smo jednako uspješan spoj gogoljevskih začudnosti, mitova i legendi i dojmljivih redateljskih znakova, kakva je tad bila ljuljačka vremena na sredini pozornice. Ali očekivanja su jedno, a stvarnost drugo.

Tumačenje teksta, tvrdi Manfred Frank u svojoj knjizi Kazivo i nekazivo, zahtjevan je posao: nije dostatno u tekstu čitati samo riječi, za otkriće smisaona sklopa potreban je napor koji je romantičarska hermeneutika odredila kao „umjetnost da se pravilno razumije govor drugoga“.

U glumačkoj se ekipi izdvajaju Bojan Navojec
(u sredini), kao korumpirani upravitelj grada Skvoznik-
-Dmuhanovski, i Igor Kovač, kao Ivan Ivanovič Hlestakov / Snimila Mara Bratoš

Postupan prijelaz romantičarskih oblika prema realizmu vidljiv je, izvrsno argumentira Aleksandar Flaker, u djelu Nikolaja Vasiljeviča Gogolja (1809–1852). Prve su mu novele, u zbirci Večeri na majuru, spoj tradicije njemačkog romantizma (E. Th. A. Hoffmann) i motiva ukrajinske usmene predaje. Ti se elementi mogu pronaći i u Revizoru. Pučki humor, bujna fantastika, groteskni prizori, tjeskobni završni akordi spajaju se sa satiričnom hiperbolizacijom vidljivom i u ciklusu novela iz petrogradskoga života, npr. u začudnoj prozi Nos, koja pretvaranjem čovjeka u jedan dio tijela naglašava zrcalo ili ludilo sredine.

„Nemoj kriviti zrcalo ako je gubica kriva“ – stavio je Gogolj tu poslovicu kao moto svojega književnog stvaranja, prihvativši program realistične umjetnosti kao zrcalo u kojem se ima ogledati društvo, najviše u romanu Mrtve duše iz 1842. i prije u Revizoru iz 1836. (premijera u Sankt Peterburgu 1. svibnja).

Za današnji je društveni trenutak dobro izabran dramski tekst, u tečnom prijevodu na hrvatski Romana Šovaryja, dinamiziran na intrigi utemeljenoj na dolasku lažnoga revizora u kotarski gradić, koji rasprostire sliku satiričnih impulsa porocima hiperboliziranih portreta provincijskih činovnika. Pitamo se je li dramaturški (dramaturginja je Mirna Rustemović) i redateljski opravdano da prevarant Hlestakov (koji se tijekom predstave, kupajući se u kadi, igra pištoljem) na kraju predstave počini samoubojstvo prije dolaska pravoga revizora – unatoč nizu samoubojstava koja zahvaćaju ovotrenutnu svjetsku stvarnost.

U glumačkoj se ekipi izdvaja Bojan Navojec, kao korumpirani upravitelj grada Skvoznik-Dmuhanovski, slijedeći redateljeve upute o koreografiranoj stvarnosti i životinjskim nagonima koje donosi scenski točno, kao dirigent orkestrirana ansambla. (Nepotrebne su i ekstremno gadljive scene obavljanja velike nužde.) Izvrstan je Igor Kovač kao Ivan Ivanovič Hlestakov, činovnik iz Petrograda, koji ulogu varalice gradi iz teksta i odnosa, prikazujući suočavanje sa sredinom skorojevića i iskorištavanje podmitljive sredine. Kovač je emotivan, dojmljiv i precizan, dikcijski i u pokretu točan i vješt. Iznimna uloga.

U glumačkom ansamblu ističe se i realistično-groteskna minijatura Slavka Jurage (Luka Lukič Šlopov, školski nadzornik) te humoristična uloga Ivana Jončića kao sluge Osipa.

Muški kostimi kostimografkinje Julije Vetrove kao da su preslikani s crteža Revizorov rasplet, koji se pripisuje Gogolju. Međutim, dok autor korumpiranost provincijskih činovnika, kad u finalnom raspletu doznaju da je pravi revizor došao u njihov grad, naglašava zgužvanim hlačama i naborima na frakovima, u ovoj je predstavi naglašena čistoća i urednost. Polucilindri asociraju na razdoblje kabareta i čaplinovski nijemi film, prizivajući i visoki cilindar karakterističan za stil odijevanja autora komedije, vidljiv npr. na Gogoljevu portretu 1835, kad objavljuje Nevski prospekt, Portret i Luđakove bilješke/zapise.

Ista autorica potpisuje i scenografiju jakih okomica i tamnih ploha koja me podsjeća na scenografiju baleta Proces, prema Kafki, u kazalištu Stavovské divadlo u produkciji kazališta Narodní divadlo, koju sam nedavno gledala u Pragu. Spoj crnih muških kostima i tamnoga dekora naglašava poveznice s kafkijanskom atmosferom, a video, također rad Julije Vetrove, u pozadini pozornice hiperboličnih figura više je poveziv s apsurdom današnjice nego s umjetničkim nadrealizmom. Ženski pak kostimi, crveni i bijeli majčin i tamnoplavo čipkast kćerin asociraju na šopingholičarstvo današnjice, uz izostajanje zelene boje, tako česte na haljinama mladih djevojaka na ruskim slikama.

Haenkovska predstava Revizor izvedbeno je gotovo besprijekorna: režija je precizna, tempo dobar, cijeli glumački ansambl (Daria Loenci Flatz kao Ana Andrejeva, Iva Mihalić kao Marija Antonovna, Dušan Bućan kao Ljapkin-Tjapkin, Alen Šalinović kao Zemljanika, Milan Pleština kao Špekin, Filip Vidović kao Dopčinski, Silvio Vovk kao Bopčinski, Kristijan Potočki kao Svistunov, Tin Rožman kao Miška i Sluga) uigran i motiviran, bez zastajkivanja i lijenosti, glumci dobri. Visokoestetizirana vizualnost stopljena je s atmosferskim oblikovanjem svjetla Aleksandra Čavleka, a glazba uživo na sceni izvrsnoga bubnjara Borka Rupene naglašava dinamičnost. Unatoč svemu tome predstava mi se nije svidjela.

U predstavi se koja funkcionira poput švicarskoga sata, savršene koreografije, slapstick-komedije, izgubila upravo Gogoljeva satirična slojevitost, nekako kao da je nestao Gogolj. Kao da čuči negdje u prikrajku i pita se zašto se nije išlo Kovačevim glumačkim tragom, mogućim ključem za ovu crnu petočinu komediju. Jer, svi smo mi izi­šli iz Gogoljeve kabanice, možda je rekao Dostojevski.