Vjera u uskrsnuće potrebna je upravo u teškim trenucima

Na blagdan sv. Tome Akvinskoga 28. siječnja započela je proslava 800. obljetnice rođenja za nebo sv. Dominika, kao i osam stoljeća isprekidane prisutnosti Reda otaca dominikanaca u Hrvatskoj. Uz najveći kršćanski blagdan Uskrs razgovarali smo s provincijalom Hrvatske dominikanske provincije i uglednim crkvenim povjesničarom Slavkom Sliškovićem o značenju prisutnosti bijelih redovnika u Hrvatskoj, izazovima redovništva, vjeri u vremenu pandemije, nacionalnim i globalnim problemima.

Službena fotografija iz Hrvatske dominikanske provincije

Poštovani, prilika je na početku podsjetiti čitateljstvo da su prvo hrvatsko sveučilište u Zadru osnovali upravo dominikanci 1396. Zašto su povijesne činjenice o dominikanskoj utjecajnosti u našoj domovini slabije poznate široj javnosti?

Red propovjednika, čije članove po utemeljitelju sv. Dominiku popularno nazivaju dominikancima, imao je vrlo važnu ulogu u našoj nacionalnoj povijesti tijekom prethodnih osam stoljeća. Osim spomenutog sveučilišta ponosni smo što su prvi hrvatski blaženici Augustin Kažotić i Ozana Kotorska bili članovi našega reda. Prvi tekst pisan latinicom na hrvatskom jeziku također je iz dominikanske baštine, a prvi hrvatski pravopis sastavio je dubrovački dominikanac Rajmund Džamanjić. Naša je Provincija dala Crkvi više od stotinu biskupa, brojne teologe, filozofe, povjesničare i druge kulturne i obrazovne djelatnike. Dominikanske škole odigrale su važnu ulogu u odgoju i obrazovanju mladeži, ljekarne u suzbijanju i liječenju bolesti, dok su crkve i samostani i danas bogate riznice vjere, znanosti i umjetnosti.

Slabije poznavanje dominikanske prisutnosti na hrvatskim prostorima uzrokovano je ponajprije povijesnim okolnostima. Naime, zbog prodora Osmanlija dominikanci su u cijelosti potisnuti iz unutrašnjosti hrvatskih zemalja te je nasilno prekinuta bogata i plodna djelatnost na prostorima Slavonije, Bosne i središnje Hrvatske. Samostani uz jadransku obalu činili su poseban entitet Dalmatinske dominikanske provincije, a oni na prostoru Dubrovačke Republike zasebne Dubrovačke kongregacije, te su uglavnom ostali usredotočeni na vlastite sredine u kojima je bio poznat rad braće Reda propovjednika pa nisu ni osjećali potrebu šireg predstavljanja. Zasigurno je prisutan i svojevrstan dominikanski mentalitet koji baštinimo još od sv. Dominika da ne ističemo vlastite zasluge, nego nakon učinjena posla u skladu s Isusovom preporukom kažemo: „Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti“ (Lk 17, 10). Jubilej je ipak prigoda da Bogu zahvalimo za dobro iz prošlosti, pokajemo se za pogreške i propuste te preporučimo budućnost Njegovu milosrđu, ali i da se učinimo vidljivijim u javnosti.

Neiscrpna vrela predstavljena su i u novootvorenoj Središnjoj provincijskoj knjižnici Fr. Hijacint Bošković, u kojoj je uređena i spomen-zbirka vašega glasovitog subrata i kolege Franje Šanjeka s 45 tisuća naslova. Što biste voljeli da tijekom jubilejske godine bude ostvareno u živom kontaktu s vjernicima?

Uređenjem Knjižnice Hijacint Bošković sa spomen-zbirkom Franje Šanjeka nastojali smo se odužiti dvojici zaslužnih članova naše Provincije, koji su se istaknuli vješto spajajući znanstveni rad, društveni angažman i redovnički život, te da učinimo dostupnijim dio našega bogatog generacijama prikupljana knjižnog fonda. Nažalost, naša se jubilejska godina odvija u ozračju pandemije koja ograničava ili čak u cijelosti onemogućuje pojedine od planiranih događaja. Zahvalni smo Bogu na daru suvremene tehnike koja pruža mogućnost barem virtualnoga zajedništva, a ona nam je ujedno sredstvo dolaska do svih onih do kojih vjerojatno nikad ne bismo stigli tjelesno. Upravo stoga pokrenuli smo projekt dokumentarnih filmova o našim samostanima i tematskih emisija o životu i radu članova Reda koji se mogu vidjeti na našim stranicama www.dominikanci.hr. Tako donekle ispravljamo i spomenuti nedostatak nedovoljne prepoznatljivosti Reda u javnosti. S druge strane, uz pridržavanje propisanih mjera, nastojimo zadržati i konkretne susrete u događanjima kao što su liturgijska slavlja, spomenuto otvaranje knjižnice u Zagrebu ili planirano otvaranje muzejskog postava u Bolu na Braču. Očekujem da ćemo uspjeti održati i znanstveni simpozij potkraj rujna u Dubrovniku. Nadamo se i molimo za poboljšanje situacije kako bi se omogućila i druga predviđena događanja, osobito ona na razini čitavoga Reda koja svjedoče i potiču svijest o njegovoj univerzalnosti, kao što je primjerice hodočašće na grob sv. Dominika.

Je li uopće usporedivo vrijeme ovozemaljskoga života sv. Dominika s prvim kvartalom 21. stoljeća? Što je o(p)stalo izvorno od vremena osnutka četiri velika reda: franjevačkoga, dominikanskoga, augustinskoga i karmelićanskoga?

Čini mi se da postoje brojne sličnosti između vremena u kojemu je živio sv. Dominik s ovim nama darovanim vremenom. I jedno i drugo obilježeni su snažnim duhovnim traženjima i društvenim previranjima. Kako je bilo početkom 13. stoljeća, tako i danas nedovoljno i površno vjersko znanje nerijetko vodi praznovjerju ili krivovjerju u duhovnom smislu, što se onda konkretizira u svakodnevici odbacivanjem Crkve ili traženjem odgovora izvan nje. Mora se priznati da ni Crkva nije uvijek davala adekvatne odgovore niti pružala privlačan životni primjer. U tom kontekstu uvijek će biti aktualan motiv koji je vodio sv. Dominika da osnuje red čije propovijedanje izvire iz dobra poznavanja i dosljedna življenja vlastite vjere uza skrb za rubne društvene slojeve, ali i otvorenost za susret i dijalog sa svima. Slično je i s nadahnućima drugih utemeljitelja redova.

U prenesenom značenju korizma traje od blagdana sv. Josipa 2020. Prošlogodišnji je Uskrs slavljen u crkvama zatvorenima za vjernike, ovaj (zasad) pod strogim epidemiološkim mjerama, s maskama, odavno bez svete vode. Postoji li granica ispod koje svećenici ne bi smjeli ići u svakodnevnoj proslavi spomena muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista?

Muka, smrt i uskrsnuće Isusa Krista svjedoče da je čovjek i tjelesno i duhovno biće. Bog je čovjeka stvorio tjelesnim i dao mu svoga Duha. Ljudska je tjelesnost toliko vrijedna da je „Riječ tijelom postala“, a Crkva ispovijeda vjeru u „uskrsnuće tijela“. Iz te vjere izvire sav kršćanski moral. Kad tijelo ne bi vrijedilo, onda bi bilo svejedno kako se ponašamo i živimo. U tom smislu vjernički je stav biti odgovoran prema tjelesnom zdravlju i životu, kako osobnom tako i bližnjih. Stari zavjet prepun je primjera kako se zajednica štiti od zaraznih bolesti, a praktične upute postaju dijelom Božjega zakona čijim se kršenjem ne šteti samo čovjeku nego se vrijeđa sama Boga, izvor života. Bog je čovjeka također pozvao da s njim bude sukreator ovoga svijeta. Stoga je sigurno da Duh Božji djeluje i po znanstvenicima koji se bave medicinskim istraživanjima pa je moralno neupitno slijediti ono što nam stručnjaci toga područja preporučuju. No uskrsnuće nas ujedno podsjeća kako postoji i stvarnost koja nadilazi ovozemni život te da u tom smislu ne smijemo robovati prolaznome i vremenitom kako ne bismo učinili pogrešne poteze koji bi našu vječnu sudbinu odveli u neželjenu smjeru.

Kako i kao provincijal Hrvatske dominikanske provincije i profesor crkvene povijesti poimate zdravstvene i prirodne izazove čovječanstvu, koji prate i dominikansku jubilejsku godinu?

Događaje u svijetu promatram kao izazov i poticaj. Izazov je znati u njima prepoznati nama možda skriven plan Božje providnosti te unatoč njihovoj dramatičnosti sačuvati vjeru u njegovu prisutnost. Sveto pismo svjedoči kako je Bog uvijek prisutan kad je čovjek u potrebi. „Vidio sam jade svoga naroda… i čuo mu tužbu. Znane su mi muke njegove“ – govori Mojsiju (Post 3, 7). Svijest o Bogu Spasitelju poticaj nam je da ne budemo oni koji će širiti pesimizam i besmisao, proricati zlo ili strašan kraj, nego naprotiv, s još više entuzijazma svjedočiti Radosnu vijest.

Kako povjerovati u uskrsnuće Gospodinovo uz „dnevnu dozu smrti“, umiranja, bolesti, elementarne nepogode, silne političke i društvene nejednakosti i nepravde?

Vjera u uskrsnuće i pobjedu života potrebna nam je upravo u teškim trenucima. Najljepša proročka obećanja koja donosi Sveto pismo napisana su u trenucima očaja, tame i beznađa. Psalmi o slobodi najgorljivije su pjevani u ropstvu, a ljepota praštanja izrastala je iz iskustva grijeha. Proroci su bili proroci jer su u takvim okolnostima svjedočili svoju vjeru u Boga. To je zadaća i nas kršćana danas. Mi svakodnevno Boga nazivamo ocem i molimo da bude volja Njegova. To ne smije ostati na razini izgovorene, nego življene riječi. Na nama se treba vidjeti da vjerujemo kako je Bog otac koji nam ne može željeti ništa drugo nego dobro, čak i kad nam se na prvi pogled tako ne čini. Sjetimo se kako se ni djeci uvijek ne sviđaju roditeljske odgojne metode, ali poslije shvate i razumiju njihovu svrhovitost. Tako promatram i naš odnos s Bogom. Siguran sam da svaki vjernik ima iskustvo zahvalnosti Bogu za neuslišane molitve i nerealizirane planove jer je poslije uvidio da je to, unatoč mogućem trenutnom nezadovoljstvu, bilo za njegovo dobro. S tom sviješću možemo prema riječima svetoga Pavla biti „u svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; obarani, ali ne oboreni“ (2 Kor 4, 8-9).

S kojim se globalnim poteškoćama suočava redovništvo? Je li opća kriza i prilika, osobito za povratak, točnije osvješćivanje prolaznosti i važnosti težnje za duhovnim mirom u svakom čovjeku?

Kršćansko redovništvo nadilazi pokušaje traženja osobnoga duhovnog smiraja ili spasenja. Ono ima svoju eklezijalnu i širu društvenu dimenziju u smislu putokaza i korektiva. Crkvi je korektiv da se ne izgubi u svijetu, a svijetu putokaz koji poručuje kako postoje vrijednosti koje ga nadilaze, a za koje su pojedinci spremni živjeti i umrijeti. Usto, identitet bilo koje zajednice nije nepokretan i jednom završena teorijska datost, nego raste i napreduje u skladu s vremenom i okolnostima. Stoga su izazovi s kojima se suočava Crkva i svijet ujedno i izazovi za redovnički život. Trenutno je svakako veliki izazov kako živjeti redovničko zajedništvo u ozračju pandemije koja diktira ograničenost kontakata, znatno manju mobilnost i mogućnost vršenja poslanja. Nedvojbeno je redovnički život i pred izazovom tehnologije koja omogućuje stvaranje snažnijega virtualnog zajedništva s onima koji su nam tjelesno daleki ili ih čak nikada nismo susreli nego sa članovima vlastite zajednice. U tom je smislu nestalo i klasične samostanske klauzure. Naravno, autentičnost redovničkog života dovedena je u pitanje i zbog zlouporaba i zastranjenja koja sad dolaze na vidjelo. Nestalo je i ranijeg jasno hijerarhijski strukturirana uređenja u obiteljima i društvu, što dovodi u pitanje i zamišljeni ideal jasno oblikovana života u redovničkim zajednicama, osobito s obzirom na zavjet poslušnosti. Kasniji životni izbori također traže individualiziran pristup ne samo redovničkoj formaciji nego i cjelokupnoj organizaciji života u zajednici. No to su ujedno poticaji na promišljanje vlastitoga poslanja u vjernosti početnoj karizmi te njezino ucjepljenje u današnje vrijeme kako bismo joj otvorili vrata budućnosti.

Postoje brojne sličnosti između vremena u kojemu je živio sv. Dominik s ovim nama darovanim vremenom. I jedno i drugo obilježena su snažnim duhovnim traženjima i društvenim previranjima / Ponosan sam što su prvi hrvatski blaženici, Augustin Kažotić i Ozana Kotorska, nosili bijeli dominikanski habit

Desetljećima predajete studentima na povijesnom mjestu nekadašnjega dominikanskoga samostana sv. Nikole. Manje je poznato i da je nekad uz crkvu sv. Katarine na Gornjem gradu bio samostan redovničkoga reda kojemu pripadate. Što je nepovratno oduzelo vrijeme od kraja 16. stoljeća do drugoga povratka dominikanaca u Zagreb i Hrvatsku iza Prvoga svjetskoga rata?

Konkretnih materijalnih ostataka dominikanske nazočnosti u Zagrebu iz prvoga razdoblja, koje je trajalo od tridesetih godina 13. stoljeća pa do pred kraj 16. stoljeća, nema. Ostali su tek pisani tragovi koji svjedoče o njihovu plodnom životu i radu. Povjesničar Zagreba Ivan Krstitelj Tkalčić svjedoči kako su dominikanci „svakomu biskupu potrebiti i koristni“ jer nisu samo vjernicima propovijedali nego i mlade poučavali, a svećeničke kandidate odgajali. Već desetak godina nakon njihova dolaska u jednom papinskom dokumentu se među važnim osobama crkvenog života u Zagrebu spominju i dominikanci. Najtrajniji spomen na naš red u Zagrebu jest djelovanje bl. Augustina Kažotića (o. 1260–1323), biskupa, prosvjetitelja koji je i siromašnima pružio mogućnost obrazovanja, obnovitelja vjerskog života, zauzetoga borca za socijalnu pravdu i poboljšanje životnih prilika i zdravstvenog stanja povjerenih mu vjernika. Njegovu svetost u Zagrebu su prepoznali još za života pa je već iduće godine nakon njegove smrti u rukopisni misal zagrebačke stolne crkve upisan obrazac mise njemu u čast „kad bude proglašen svetim“. Nadam se da ćemo nakon skoro sedam stoljeća dočekati taj trenutak.

Što osobno najviše crpite iz hrvatskih dominikanskih uzora, osobito blaženika Crkve, spomenutoga Augustina Kažotića i Ozane Kotorske?

Ponosan sam što su prvi hrvatski blaženici, Augustin Kažotić i Ozana Kotorska, nosili bijeli dominikanski habit. Život uglednog i učenog crkvenog prelata naizgled nema mnogo dodirnih točaka sa životom skromne redovnice, koja je više od pola stoljeća provela u zatvorenoj ćeliji, ali njihova pripadnost Redu propovjednika svjedoči da je svaka životna situacija prikladna za navještaj Radosne vijesti, dok je od strane Crkve prepoznata i priznata svetost potvrda kako se u raznim životnim prilikama u vjernosti vlastitom pozivu može postići svetost.

Claudio Coello, Sveti Dominik, oko 1685.

Hrvatska, i s odgođenim popisom stanovništva, proživljava demografsku i iseljeničku epopeju. Što (nad)biskupi i svećenici Katoličke crkve, osim vjernosti svojemu poslanju, mogu učiniti, sugerirati o tim kritičnim točkama postupnog odumiranja hrvatskoga naroda?

Nažalost, svjedoci smo teškoga demografskoga stanja u našem narodu. Zadaća Crkve nije voditi natalitetnu politiku, ali može i treba pomoći društvu socijalnim i moralnim naukom. Posebice se treba zauzimati za pravednije društveno uređenje koje bi omogućilo podjednake životne uvjete u svim hrvatskim krajevima te primanja koja će pratiti životne troškove, što bi moglo biti poticaj mladima za osnivanje obitelji, više djece i ostanak u domovini. Bez takvih uvjeta licemjerno je zamjeriti onima koji odlaze iz zemlje ili se ne usuđuju imati brojnije obitelji. Tu je i odgovornost odgoja vjernika za bračni život te prateća pastoralna skrb. Vrlo važnom smatram i djelatnost Crkve putem hrvatskih katoličkih misija u iseljeništvu, koje osim vjerske imaju i zadaću očuvanja nacionalnoga identiteta kroz mise na narodnom jeziku, vjeronauk, folklorne, sportske i razne druge aktivnosti. Posjećujući naše iseljeništvo lako je uočiti da Hrvati imaju brojne obitelji tamo gdje im društvo jamči sigurnost. Nadam se da ćemo uskoro tomu svjedočiti i u nas.

Bili ste voditeljem projekta Strossmayerov europeizam u politici i umjetnosti. Kako promišljate hrvatsku proeuropsku politiku, točnije, pojam hrvatskoga nacionalnoga identiteta u, katkad veoma burnom (pa i nedobronamjernom) moru Europske Unije? Odriče li se (je li to uopće moguće) Europa svojih kršćanskih korijena?

Mislim da se nitko, ukoliko želi preživjeti, ne može odreći svojih korijena. Stablo bez korijena suši se i vene. No inzistiranje na korijenju ne smatram bitnim. Isus je poučavao da se stablo po plodovima prepoznaje (Lk 6, 44). Zgoda iz Evanđelja opisuje smokvu koja je imala obilje lišća pa je zasigurno imala i dobar korijen, ali je bila prokleta jer nije donosila ploda (Mk 11, 13). Čini mi se da nam to osobito želi dozvati u pamet papa Franjo. Dok su njegovi prethodnici inzistirali na korijenju, on traži plodove. Ne obraća se civilnim vlastima kako bi u svoju legislativu unijele crkvene norme i ne poziva se na fundamentalne principe Crkve o kojima se ne može diskutirati, nego se obraća ljudima takvima kakvi jesu i nudi im evanđelje. Ne smatra ga zakonom koji je potrebno svima nametnuti, nego milošću koja je ponuđena ljudima našega vremena. On se nikada ne obraća Europi, nego Europljaninu, odnosno ne obraća se bilo kojem kontinentu, zemlji ili entitetu, nego svakom pojedinom stanovniku svijeta kako bi prihvatio i živio evanđeoske vrijednosti. Mnoge od njih postale su sastavni dio europske civilizacije. Ne treba žaliti ako se ne ističe njihovo kršćansko ishodište, nego se truditi da se i ostale prihvate i žive pa makar se i ne nazivale kršćanskim imenom. Njihovo življenje mnogo je važnije od nominalnog isticanja. U tom kontekstu možemo promatrati i hrvatski identitet. On je uvelike oblikovan kršćanskom baštinom. Hrvatska nacija bez Crkve sigurno ne bi bila ovakva kakva je danas. Kršćanstvo je ostavilo neizbrisiv trag u oblikovanju obrazovanja, zakonodavstva, kulture, umjetnosti i cjelokupnog mentalnog i kulturnog obrasca. No i tu se postavlja pitanje plodova. Zašto u zemlji koje se stanovništvo većinski deklarira kršćanskim ili barem vjerničkim treba zakonom ograničavati rad nedjeljom, abortus, eutanaziju i brojne druge stvarnosti?! Nisam siguran da je problem samo u onima koji se ne izjašnjavaju vjernicima.

Nastojanja za zbližavanjem svjetskih religija očitovana su i u apostolskom pohodu svetoga oca Franje napaćenoj zemlji s većinskim muslimanskim stanovništvom – Iraku. Je li svjetski mir utopija još od starozavjetnih vremena, točnije, imate li predodžbu zašto je prolaznim „vladarima svijeta“ tako teško postići ono za čim žudi svaki čovjek dobre volje?

Irak je za nas dominikance jako važan jer u toj zemlji imamo braću i sestre koji su vrlo angažirani u životu mjesne Crkve, ali nažalost i pogođeni stradanjima kojima je ona izložena. Oni su prisutni u našim molitvama, ali i konkretnoj pomoći. Mislim da bi Papin pohod trebao svim kršćanima dozvati u svijest činjenicu da imamo kršćansku braću i sestre i na prostorima koji nam izgledaju daleki i nevažni te da ne smijemo biti pasivni promatrači njihove teške sudbine, nego se aktivno zauzimati za njih. Osim molitvene i karitativne pomoći sigurno je potrebno poduzimati i druge oblike društvenog angažmana kako se ne bi prešutno prelazilo preko njihove patnje, nego se ona učinila vidljivom i potaknulo na njezino primjereno rješavanje. Ujedno bi svijest o postojanju kršćanske manjine u zemljama drugih religijskih tradicija trebala biti poticaj nama koji živimo u društvima kršćanske baštine da se zauzimamo za što bolji tretman pripadnika drugih religija. Kako želimo da se kršćani osjećaju tamo gdje su manjina, mi bismo isto trebali osigurati manjinama među nama. No papa Franjo ide još dalje nastojeći potaknuti svijest o međusobnom bratstvu svih ljudi. Ako vjerujemo da je Bog Stvoritelj, a sve velike monoteističke religije to javno ispovijedaju, onda je ono neupitno. Što prije to shvatimo i prihvatimo, prije će prestati međusobni sukobi i nerazumijevanja, a ovaj svijet će biti ljepši i plemenitiji.