Velikosrpski pokušaj identitetskog rastakanja hrvatske bunjevačke zajednice u Vojvodini neće uspjeti

Prijetnje, zastrašivanja i uvrede predstavnicima hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, dvije prosvjedne note Ministarstva vanjskih i europskih poslova RH, reakcije predsjednika Vlade RH, predsjednika države, Odbora za Hrvate izvan Republike Hrvatske Hrvatskoga sabora, Središnjega državnog ureda za Hrvate izvan RH, kao i velikog broja vodećih kulturnih, znanstvenih i drugih institucija, presjek su aktualne situacije s uvođenjem tzv. bunjevačkog jezika u Gradu Subotici 4. ožujka. Prijedlog je podnio subotički gradonačelnik Stevan Bakić na inicijativu Bunjevačkoga nacionalnog vijeća, a usvojen je na skupštini uz protivljenje predstavnika Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini.

U tom ozračju, hrvatska zajednica u Republici Srbiji 19. ožujka proslavila je jedan od svoja četiri praznika – Blagdan svetog Josipa, zaštitnika hrvatskoga naroda. I dok su na zgradi Gradske kuće u Subotici istaknute zastave hrvatske nacionalne manjine, istovremeno se u diplomatskim, znanstvenim, kulturnim, medijskim i drugim krugovima vodi bitka.

Hrvati u Vojvodini stoljećima njeguju hrvatsku kulturu i jezik – na slici manifestacija Dužijanca / Facebook stranica udruge Dužijanca

Premetnuvši se u prvorazredno političko pitanje kao očiti primjer pozitivne diskriminacije i presedan na površinu je izvuklo očito još prisutnu miloševićevsku politiku, koja je desetljeće i pol nakon njegove smrti samo prividno tinjala, no hrvatska je zajednica njezine iskre itekako osjećala. Uoči ovogodišnjega popisa stanovništva ona se rasplamsala i buknula na primjeru uvođenja tzv. bunjevačkog jezika na teritoriju Grada Subotice kao nastavak politike koja je potkraj osamdesetih godina prošloga stoljeća započela s nijekanjem hrvatskoga podrijetla Bunjevaca i realiziranjem projekta izgradnje tzv. bunjevačke nacije.

Projekt Miloševića režima

Kako je naglasio Tomislav Žigmanov za Vijenac 2014. prilikom objavljivanja ćiriličkih udžbenika na bunjevačkom govoru „u korijenu toga projekta Miloševićeva režima bila je ideja da se na temelju naslijeđene i relativno vitalne subetničke osnove i regionalnog imena Hrvata u Vojvodini, kao što je Bunjevac, podupru procesi izgradnje nacije, čiji će ishod biti onda sadržan u jednom zasebnom sociokulturnom i institucionalno strukturiranom činitelju: od Hrvata odijeljenoj tzv. bunjevačkoj naciji“. Takav razvoj događaja poticale su i institucije poput SANU i Matice srpske, što je potvrdilo i Bunjevačko nacionalno vijeće nakon raspleta događaja početkom mjeseca. Kazavši kako je proces „standardizacije“ trajao oko petnaest godina, pri čemu su sudjelovali stručnjaci koje su oni odabrali u suradnji s Maticom srpskom pa su iz Rječnika bačkih Bunjevaca proistekli i gramatika i pravopis. „Ministarstvo prosvjete je stalo iza te standardizacije i primijenjen je i naziv predmeta u školama iz bunjevačkog govora u bunjevački jezik“, prenosi informativno-politički tjednik Hrvatska riječ.

Prepoznavši prijetnju opstanku hrvatske zajednice na nasrtaj su ovoga puta, osim vodstva hrvatske manjine u Srbiji i ujedinjenih kulturnih ustanova u Subotici i okolici, reagirale i sve relevantne hrvatske institucije iskazavši tako nedvosmislenu i jasnu potporu hrvatskoj zajednici u Republici Srbiji kao dijelu hrvatskoga naroda izvan domovine.

Nastavno na odluku skupštine Grada Subotice, predsjednica HNV-a Jasna Vojnić uputila je 5. ožujka predsjedniku Republike Srbije Aleksandru Vučiću službeni zahtjev u kojem se traži uvođenje hrvatskog jezika u službenu uporabu u Gradu Somboru, općinama Apatin i Bač te na području cijele Autonomne Pokrajine Vojvodine. Osim Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 4. i 5. ožujka oglasili i Matica hrvatska i Hrvatski P.E.N. centar, a MVEP je Srbiji prije sama glasanja o tom prijedlogu uputio prvu prosvjednu notu. Osim što se na osnovi Zakona o službenoj uporabi jezika i pisma Republike Srbije jezik određene nacionalne manjine uvodi u službenu uporabu ako je broj pripadnika na teritoriju jedinice lokalne samouprave najmanje 15 posto (Bunjevci ne-Hrvati prema popisu iz 2011. u Gradu Subotici činili su 9,57 posto od ukupnog broja stanovnika), inicijativa je protivna nekoliko odredaba Sporazuma između Republike Hrvatske i Srbije i Crne Gore o zaštiti prava hrvatske manjine u Srbiji i Crnoj Gori i srpske i crnogorske manjine u Republici Hrvatskoj.

Neotuđiv dio hrvatskog jezika

Da hrvatski, a ni srpski jezikoslovci nisu dovodili u pitanje hrvatsko podrijetlo bunjevačkoga govora istaknuo je ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Željko Jozić u povodu završetka Mjeseca hrvatskoga jezika na konferenciji za medije održanoj u Gradskom muzeju u Senju 17. ožujka. Povod je konferencije bio i prijedlog Instituta Ministarstvu kulture i medija RH da se bunjevački govor proglasi hrvatskom nematerijalnom kulturnom baštinom, kao važan čin pomoći bunjevačkomu govoru i svim Bunjevcima u Hrvatskoj i inozemstvu.

Izjavom od 12. ožujka prosvjedovao je i Odbor za normu hrvatskoga standardnog jezika HAZU pod predsjedanjem akademika Ranka Matasovića. Ne osporavajući pravo svake etničke i nacionalne zajednice na vlastiti jezik, kao ni potrebu za njegovanjem dijalekata kojim govore manjinske skupine poput Bunjevaca, Odbor ističe da se službeni status redovito daje standardnim jezicima (kao što su ostali službeni jezici u Subotici – srpski, mađarski i hrvatski), a ne nestandardiziranim idiomima poput novoštokavskog ikavskog dijalekta kojim u svakodnevnoj komunikaciji govore Bunjevci. „Kada govore standardnim jezikom, Bunjevci u Vojvodini služe se većinom hrvatskim jezikom, a u manjoj mjeri srpskim. Proglašenje bunjevačkog govora službenim u Subotici može biti shvaćeno samo kao dio političkoga plana identitetskoga rastakanja hrvatske bunjevačke zajednice u Vojvodini“, stoji u izjavi resornog Odbora HAZU-a.

Da se svoje bogate tradicije i govora ne odriču u zajedničkoj su izjavi istoga dana, kao i Odbor HAZU-a, uputili predstavnici jedanaest hrvatskih kulturnih udruga iz Subotice i okolice: Hrvatsko kulturno prosvjetno društvo Matija Gubec u Tavankutu, Hrvatski kulturni centar Bunjevačko kolo, Udruga bunjevačkih Hrvata Dužijanca, Galerija prve kolonije naive u tehnici slame u Tavankutu, Hrvatska glazbena udruga Festival bunjevački pisama, Hrvatska čitaonica u Subotici, Katoličko društvo Ivan Antunović, Hrvatska likovna udruga Croart, Hrvatsko akademsko društvo, Matica hrvatska – Ogranak u Subotici i Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo Đurđin.

Iskazavši žaljenje i nezadovoljstvo odlukom subotičke gradske skupštine naglasili su kako je važan element očuvanja nacionalnog identiteta i jezik: „Ponosni smo na naš bunjevački govor i smatramo ga neotuđivim dijelom hrvatskoga jezika i kao takvoga ga čuvamo i njime se koristimo od našega osnutka, nasljedujući svoje kulturne i druge velikane.“

„Također naglašavamo kako ćemo, s ljubavlju i ponosom prema našem bunjevačkom rodu i hrvatskome narodu nastaviti djelovati u prostoru kulture u Bačkoj s nesmanjenom zauzetošću za očuvanje naše tradicije i našeg govora – ikavice, novoštokavskog dijalekta hrvatskog jezika, kao neotuđivog dijela našeg identiteta od dolaska u ove krajeve do danas“, stoji, između ostalog, u izjavi predsjednika ili dopredsjednika hrvatskih udruga koje djeluju na tom području.

Ukorijenjenost u hrvatsku književnost

Uoči proslave Dana sv. Josipa na YouTube-kanalu Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata postavljena je virtualna izložba u povodu dviju važnih obljetnica – 150. obljetnice izlaska prvog broja Bunjevačkih i šokačkih novina (1870) i njezina podliska Bunjevačke i šokačke Vile (1871).

Na bogatu kulturnu i jezičnu bunjevačku baštinu i povijest podsjetilo je i Društvo hrvatskih književnika 18. ožujka, koje glede pokušaja uvođenja tzv. bunjevačkog jezika u službenu uporabu u Subotici – kulturnom središtu bunjevačkih Hrvata – najprije ukazuje na to da je svaka književnost u nacionalnom kontekstu uvijek čvrsto vezana uz jezik naroda. Isti je slučaj, smatraju u DHK-u, i s Hrvatima u Bačkoj – Bunjevcima i Šokcima, čija je književnost, kako ona usmena tako i ona autorska, i na narodnom jeziku – novoštokavskom dijalektu hrvatskoga jezika – u cjelini i više stoljeća unatrag trajno ukorijenjena u hrvatsku književnost!

Iz DHK-a podsjećaju da se povijesno gledajući književnost među Hrvatima u ugarskom Podunavlju na narodnom jeziku javlja koncem 17. stoljeća kada franjevci Bosne Srebrene, uz teološke i filozofske spise na latinskome, djela nabožnoga karaktera pišu i objavljuju na bunjevačkoj ikavici. Među njima posebno se ističu opusi Mihajla Radnića, Lovre Bračuljevića, Emerika Pavića, Grgura Peštalića i Nikole Kesića. Riječ je o evanđelistarima, lekcionarima, molitvenicima, popularnim katekizmima i sličnim djelima vjerskoga sadržaja. Nadalje, ističe DHK, pjesništvo se na narodnom jeziku javlja u drugoj polovici 18. stoljeća također među franjevcima: Emerik Pavić i Grgur Peštalić epska su djela napisali na bunjevačkoj ikavici, oponašajući pjesništvo redovničkoga subrata Andrije Kačića Miošića.

Iz Društva književnika također podsjećaju da je hrvatska književnost na tome području oživjela s preporodnim gibanjima, koje je kao, istina zakašnjeli, refleks na hrvatski narodni preporod pokrenuo 1870. kalački kanonik Ivan Antunović. U tome će razdoblju dominirati romantičarski modeli, uz prevlast domoljubne i rodoljubne tematike, a književna se djela, osim na ikavici, počinju pisati i na ijekavici, uz pridržavanje pravopisnih i gramatičkih rješenja Zagrebačke filološke škole (Ivan Antunović, Bariša Matković, Nikola Kujundžić, Stipan Krunoslav Grgić, Josip Jukić Manić).

Uz biskupa Antunovića najvažnija ličnost toga zakašnjelog romantizma u podunavskih Hrvata, naglašava DHK, bio je svećenik Ante Evetović Miroljub, prvi ovdašnji pjesnik koji je stvarao, osim na bunjevačkoj ikavici, i na hrvatskom književnom jeziku. Brojni međuratni bački hrvatski pisci pišu većinom na hrvatskom standardu, dok se ikavski idiom koristio rjeđe (Petar Pekić, Ivan Petreš, Blaško Rajić, Aleksa Kokić, Ivan Kujundžić, Balint Vujkov). Nakon Drugoga svjetskog rata pa sve do danas svi relevantni bunjevački književnici smatrali su se Hrvatima i svoja su djela najčešće pisali na hrvatskom standardu (Ante Sekulić, Ante Jakšić, Matija Poljaković, Lazar Merković, Jakov Kopilović, Ivan Pančić, Petko Vojnić Purčar, Vojislav Sekelj, Milovan Miković, Ante Vukov, Tomislav Žigmanov…), znajući posezati u vlastitim literarnim izrazima i za bunjevačkim idiomom, na kojem su stvorili umjetnički najsnažnije pjesništvo među štokavskim hrvatskim dijalektima.

Na taj način hrvatska se književnost u Bačkoj vratila prapočelima – bunjevačkoj ikavici, potvrdivši neraskidivu vezu s cjelinom hrvatskoga kulturno-književnog prostora. Na temelju iznesenih činjenica DHK ističe da bi „mogućim uvođenjem tzv. bunjevačkog jezika u službenu uporabu u Subotici bio otuđen dio jezične baštine hrvatskoga jezika te bi bili oskvrnuti dostojanstvo i integritet hrvatske književnosti, čemu se snažno protivimo. Kao oblik nemirenja s takvim događanjima DHK će i dalje nastaviti pružati podršku hrvatskim književnicima u Vojvodini, snažiti suradničke programe književne razmjene i razvijati vidljivost te regionalne hrvatske književnosti u književnosti države matice.“

Potpora koju su brojne političke, kulturne i znanstvene institucije iz Hrvatske dale Hrvatima u Vojvodini u ovom je trenutku od velike važnosti, no bitno je da ne ostane samo na tome, nego da se o tom dijelu hrvatskog naroda izvan domovine brinemo sustavno, svatko u svojoj domeni. Ako tomu bude tako, velikosrpski pokušaj identitetskog rastakanja hrvatske bunjevačke zajednice u Vojvodini, koja na tom prostoru stoljećima njeguje hrvatsku kulturu i hrvatski jezik, sigurno neće uspjeti.