Uz potporu središnjice osnivamo Matičin ogranak u Krku

U povodu osnutka Ogranka Matice hrvatske u gradu Krku razgovarali smo s liječnikom Radom Žicom, velikim kolekcionarom i entuzijastom u očuvanju hrvatske narodne baštine. Gospodin Žic od djetinjstva marljivo i predano zapisuje tradicijske priče te je objavio nekoliko knjiga, članaka i priča. Jedan je od rijetkih otočana koji sakuplja stare čakavske riječi i priprema rječnik puntarskog govora. Dugo godina planirao je i želio osnovati Matičin ogranak u gradu Krku i jedan je od glavnih inicijatora.

Od kada zapisujete pučku predaju i što vas je na to potaknulo?

Rođen sam u veljači, jednoga hladnog jutra između 3 i 4 sata. Osam dana nakon mojega rođenja bio je mesopust! Kada je povorka prolazila ispred naše kuće, svirale su sopile. Izvukao sam ruke iz povoja i njima mahao. Moja baka je rekla mojoj majci: „Hćero, ov će bit kantadur i tancadur!“ Valjda mi je osjećaj za narodnu predaju bio položen u zipku. Živio sam u kući gdje se uvijek mnogo radilo i uz to pjevalo. Nikomu ništa nije bilo teško. Tijekom večeri uz vatru se prelo, plelo, štikalo, pričalo priče i pjevalo pjesme. Od najranijeg sam djetinjstva u sebe upio mnogo. Zapisivanje priča obiteljska je tradicija. Prije mene zapisivali su moj djed i moja mati.

Kako je izgledalo vaše djetinjstvo i što ga je obilježilo?

Moje djetinjstvo nije prekinuto već ga je usporio Drugi svjetski rat. Okupacija Talijana i poslije kapitulacija Italije. Mjesec dana slobode i zatim dolazak Nijemaca. Djed više ne govori sa mnom njemački. Dječurlija bez škole, a radna snaga odlazi u partizane i treba preživjeti. Djeca rade uz majke, djedove i bake. Zimi, moj djed popodne priča priče rođacima i meni. Nastoji nam ispričati sve što zna, a nas desetak svake večeri sjedi uz njega dok priča priču. Nekada je to bio jedan, a nekada dva ili tri sata. Prije spavanja razmišljao bih o priči ili pjesmi. Sanje, bojevi, strka, jahanje, plovidba uzburkanim morem, pucnjevi pušaka, tutanj mina... Sve je to u glavi izazivalo kakofoniju. Miješale su se mašta i zbilja. Nakon završetka rata ne priznaje nam se talijanska škola. Počinjemo od početka. Ponovno mijenjanje imena, a slova koja smo naučili nisu ona prava. Slovo „H“ nije više letterina muta i izgovara se, h kao Hrvati! Rekla je naša učiteljica. Dvojna slova izbacuju se iz riječi. Jedan je moj drug rekao: „Jedva smo se lašvali jenoga tujega zajika, a sada nas poznova uče drugoga!“

Možete li nam ispričati neku anegdotu iz djetinjstva?

Upisao sam Gimnaziju Čeda Žica u gradu Krku. Neko sam vrijeme bio u internatu, a poslije sam postao putnik. Svakog bismo se jutra našli na „Puntici“ i krenuli pješke u Krk. Cipele smo imali obješene oko vrata, torbu na leđima i nisu nas mogli spriječiti ni bura ni jugo, kiša ili vrućina. Ipred Krka noge bismo obrisali krpicom koju smo svi nosili u torbi. Obukli bismo čarape i obuli cipele te ušli u školu. To su bila vremena obnove, a bili smo zadovoljni komadićem kruha ili palente. Nakon završetka nastave pješke bismo se vraćali kući. Na brzinu bismo napisali zadaće i otišli na njivu pomoći starijima.

Pišete isključivo krčkom čakavicom, onakvom kakva se u Puntu govorila u vrijeme vaše mladosti. Zašto pišete čakavicom?

Jednom sam u razredu u Rijeci nešto pisao i popravljao u bilježnici. Naišao je profesor Bakačin i pogledao što pišem. Rekao je kako bi htio to pogledati. Nakon tri dana vratio mi je bilježnicu i rekao da samo nastavim zapisivati. Napomenuo je da su to vrijedne stvari i da pokažem to Miku Rožinu. Pitao sam ga da li treba prevesti na hrvatski standardni jezik. Rekao je: „Bože sačuvaj, piši kako čuješ. Tako je dobro, a neke riječi stavi u zagrade sa značenjem.“ Više puta, kada god bi me vidio, zapitao bi: „Pišeš li?“ i nastavio koračati dugim koracima, noseći dnevnik ispod ruke. To mi je davalo poticaj da pišem sve što čujem na krčkoj čakavici. Pisao sam u stare bilježnice, a katkada bih kupio i nove i nikada nisam prestao zapisivati.

Spomenuli ste svojga djeda Antona Mrakovčića Pavlića. On je imao izraziti utjecaj na vaše formiranje i ostavio vam je velik broj svojih zapisa te vas potaknuo da nastavite njegov posao zapisivanja dragocjene hrvatske narodne baštine.

Moj djed Anton Mrakovčić Pavlić bio je građevinski poduzetnik. Gradio je diljem Austro-Ugarske. Bio je bistar, sposoban i odlučan. Govorio je izvrsno čakavski, vejotu, talijanski, njemački, mađarski i, kako bi on rekao, „slavenski mišijot“! Rekao mi je, ako govoriš čakavski, doma si u svem slavenskom svijetu. Ako malo naćuliš uši i upotrijebiš pamet, u roku mjesec dana razumiješ, a u roku od tri mjeseca možeš naučiti govoriti i romanske jezike jer čakavski u sebi ima osnove i jednih i drugih jezika. Stalno je naglašavao kako djeca ne bi smjela zapostavljati jezik svojih baka i majki, jer im on olakšava integraciju i snalaženje u drugim narodima. Djed je bio visok, mišićav i jak čovjek. Nastojao je sve što je znao prenijeti na mene, ne mogu reći kako je u potpunosti u tome i uspio.

Iako pišete i objavljujete desetljećima, za vas je znanstvena javnost u pravom smislu riječi saznala s objavom zbirke Putom Sunca. Crveni bojovnici iz Horezma, koja je objavljena 2019. u koautorstvu s Leonardom Eleršekom. Kako je došlo do vaše suradnje?

Jednog dana dobio sam poziv iz Zadra. Čvrst, odlučan glas pitao me jesam li ja Rado Žic. Odgovorio sam potvrdno. Leonard je naletio na moje priče koje su ga jako zainteresirale. Pitao je odakle su i tko ih je pričao. Odgovorio sam, moj djed. Leonard je pitao da li ih može objaviti. Nisam dugo razmišljao. Rekao sam da može, samo mislim da će to biti jako teško jer su pisane čakavskim narječjem koje se ne cijeni te sam dodao da su pjesme još u početnom stanju i da će biti potrebno dosta vremena da se urede. Leonard je rekao da će on pokušati pomoći i napomenuo da je rođenjem kajkavac. Kajkavski jezik se isto tako zapostavlja kao i čakavski. Dvije smo godine telefonom izmjenjivali poruke, dok na kraju nismo sve doveli u red. Njegovi su nam prijatelji mnogo pomogli i na koncu je knjiga Putom sunca. Crveni bojovnici iz Horezma ugledala svjetlo dana. Oko nje su se uvelike angažirali profesori sa Sveučilišta u Zadru i Lepoglavi. Promocija je bila u svečanoj dvorani zadarskog sveučilišta. Tamo smo se i prvi put fizički upoznali. Od tada stalno surađujemo i svakoga dana izmjenjujemo misli i prilagođavamo prijevode s čakavskog na hrvatski standardni jezik. Knjiga je prevedena i na engleski jezik te je dostupna online na Amazonu kako bi je mogli čitati naši ljudi u dijaspori i njihova djeca.

Edicijom Tugomerika od desetak zbirki čakavske epike namjeravate objediniti sve svoje zapise i dati ih na uvid javnosti u izvorniku i prijevodu na štokavskom narječju. Zašto ste odabrali naslov Tugomerika?

Planiramo objaviti cijelu seriju zbirki pod zajedničkim imenom Tugomerika. To smo ime odabrali jer su hrvatski rodovi koji su još za vrijeme Bijele Hrvatske došli na otok bili od plemena Tugomirić. To je poznato iz starih mletačkih zapisa iz 13. stoljeća. Pri kraju su još dvije knjige o mitskim stvorenjima hrvatske starine o kojima su pričali naši preci. Sada pripremamo tri knjige. U prvoj su knjizi sabrane priče i pjesme o dolasku Hrvata. Ima ih trideset i šest. Nazvali smo je Tugomerika – seoba Hrvata i knjiga je trenutno na lekturi. Predgovor je napisao gospodin Stipe Botica, najeminentnija osoba u području pučkih predaja. Druga knjiga sadrži priče o starohrvatskim bogovima i nazvali smo je Tugomerika – pjesme i priče o starohrvatskim bogovima. Knjiga sadrži pedeset i jednu priču. U trećoj knjizi pod naslovom Čančarije sabrali smo priče o vilama, malicima, krsnicima, zmajevima, gomarima, vješticama, štrigama i drugim praznovjerjima. Ona će uskoro biti gotova.

Napisali ste rječnik puntarskog govora koji je još u rukopisu. Recite nam nešto o tome.

Nastavio sam zapisivati čakavske riječi južnoga dijela otoka Krka. To je započeo moj djed Anton Mrakovčić Pavlić, a nastavila moja pokojna mati i onda ja. Nadam se da će taj opsežni rječnik koji je sličan govorima Istre i Dalmacije, ukoliko bude volje i sredstava, jednom ugledati svjetlo dana. To je besidnik s mnoštvom starih, još u vrijeme moga djeda slabije razumljivih riječi čiji je korijen teško naći. U rječniku je i stupnjevanje pridjeva koje sam slučajno otkrio kada sam složio riječi po abecednom redu. Primjer je riječ čad (smeđ), čadak (smeđiji) i čadan (najsmeđiji). To mi stupnjevanje ni jedan od naših jezikoslovaca nije mogao razjasniti niti naslutiti odakle ta komparacija dolazi.

S Leonardom Eleršekom iz zadarskog Matičina ogranka objavili ste nekoliko knjiga čakavske epike, a posljednja je bila okidač za konačnu realizaciju vaših nastojanja na osnivanju Ogranka MH u gradu Krku.

Selidba Hrvata trebala bi biti prva knjiga novog ogranka na otoku Krku. Nastojat ćemo što bolje iskoristiti zapisanu građu. U projektu su još knjige s naslovom Starohrvatska plavnica – knjiga koja govori o starohrvatskoj mornarici, Sveta Lucija i Vid – knjiga o starim krčkim crkvama s posebnim osvrtom na crkvu sv. Vida i slavnog Dragoslava te priče o svetoj Luciji i Bašćanskoj ploči, o kojima postoje mnoge predaje.

U zbirci Tugomerike – KOSIZ sabrat ćemo hrvatsku bojnu predaju u kojoj je opjevano tridesetak najvažnijih bojeva od vremena dolaska Ilira pa do današnjih dana. U predaji su opisani bojevi s Langobardima, Francima, Mongolima, Turcima, Mlečanima, Talijanima i drugima. Pjesme su uglavnom prevedene i čekaju konačnu obradu. Cilj nam je sabrati i objelodaniti svu preostalu građu za nastavak Tugomerike.

Od kada traje vaša inicijativa za osnivanje krčkog ogranka MH i kako napreduje realizacija?

Ja već više od pedeset godina pokušavam potaknuti osnivanje ogranka Matice hrvatske u gradu Krku. Smatram da bi to bilo jako važno. Na tome je odavno radio i moj dragi prijatelj i rođak Petar Kopanica, koji je mnogo učinio na očuvanju naše otočke baštine. Sada kada imamo potporu središnjice jako smo se angažirali pa sam uvjeren da ćemo konačno i uspjeti.