RIKVERC

Cijeli sam radni vijek proveo kao nastavnik i u tom sam svojstvu stekao vrlo bogata i vrlo različita iskustva. Ali među njima najvažnije je jedno koje se na prvi pogled doima kao sasvim sporedno, pa čak i banalno. A kaže otprilike ovako: slušači uvijek slabije pamte pravilo koje im objašnjavate, a mnogo bolje pamte primjere kojima to pravilo ilustrirate; što je primjer slikovitiji – pa i bizarniji – njima se on urezuje u sjećanje bolje i pouzdanije.

A što je još važnije, ustanovio sam da isto vrijedi i za mene samoga onda kad se nađem u ulozi slušača. Budući da sam u autoškolu krenuo u vrijeme kad sam već imao stanovito predavačko iskustvo, lako sam utvrdio da ondje vrlo dobro pamtim primjere, a mnogo slabije pravila koja se tim primjerima žele pojasniti.

Tako je bilo i onda kad nam je nastavnik teorije govorio o vožnji unatrag, odnosno o onome što se – u svim našim regijama i na svim narječjima – zove jednostavno rikverc. Tada je rekao da u vezi s vožnjom unatrag ne postoje neka stroga pravila, osim onoga da čovjek mora dobro provjeriti što se nalazi iza njegova vozila. Nije, na primjer, zakonski utvrđeno koliko smijemo voziti unatrag: koliko dugo i koliko daleko. I, tu sad dolazi primjer koji sam zapamtio. Rekao je nastavnik Dražen otprilike ovako: možete voziti unatrag koliko treba, ali opet ne previše; ne bi, recimo, bilo u redu voziti na taj način do Samobora.

Izvor Pinterest

E, to se meni svidjelo. Prvo mi je bila zanimljiva slika auta koji na relaciji Zagreb – Samobor vozi u rikverc. Ali još su mi privlačnije bile druge dvije stvari. Prva je ta da u prometu – koji je jedno od područja života s najviše pravila i gdje su ona najvažnija – ipak postoji i nešto što tim pravilima nije obuhvaćeno, nego je prepušteno vozačevoj procjeni, ili, ako hoćete, njegovoj kreativnosti. A drugo, postalo mi je jasno da upravo ono što nije regulirano sadrži u sebi najviše značenjskog potencijala, pa zato lako postaje višeznačno, simbolično, čak i alegorično.

Jer, naravno, palo mi je na pamet – kao valjda i svim drugim slušačima u toj autoškoli – jedno jednostavno pitanje: ako je tako u prometu, kako je u životu? Ili, u nešto jasnijoj varijanti: smije li se i može li se u životu voziti unatrag, možda ne baš do nekoga vremenskog Samobora, nego onako, po vlastitoj procjeni? I, što sam više o tome mislio, sve mi se više činilo da je nama u životu ipak dostupan i nekakav rikverc, samo što toga nismo uvijek svjesni, niti ga rikvercom svagda zovemo.

Pa su mi padali na um svakojaki primjeri. Prvi je pri ruci onaj s mjestom stanovanja. Čovjek, recimo, zabije sebi u glavu da bi bio mnogo sretniji u nekom drugom naselju nego ondje gdje doista živi. Pa se onda preseli na more, ili ode na selo i počne uzgajati pčele, ili opet sa sela dođe u Split, ili u Zagreb, vjerujući da su mu ondje sve mogućnosti otvorene. Ali onda se uvjeri da stvari stoje drukčije nego što je mislio da stoje: na moru ne postoji samo ljeto, nego i zima, na selu ne postoje samo pčele, nego i stršljeni, u Splitu ili Zagrebu nema samo mnogo poslova, nego zbog tih poslova treba putovati s kraja na kraj grada, a tome kraja nema. I tako onda taj naš čovjek-primjer ubaci lijepo u rikverc i vrati se u ono stanje iz kojega je i krenuo. Neki put to prođe glatko, neki put uz kajanje i sramotu (kao što i pri vožnji u rikverc uvijek možeš na nekoga vraga naletjeti), ali se, eto, pokaže da se do neke mjere voziti unatrag ipak može.

Isto je i u emocionalnim odnosima. Koliko smo puta samo čuli da je neki par zapao u bračnu krizu, pa se odlučio razvesti ili samo rastaviti? Onda žive tako razdvojeni neko vrijeme, sve dok ne shvate da ipak ne mogu jedno bez drugoga. Late se, dakle, životnog mjenjača (a on nije uvijek na istome mjestu), ubace u rikverc i vrate se jedno drugomu, a neki se čak ponovo i vjenčaju. Nećemo sad zalaziti u pitanje koliko je nakon te vožnje unatrag njihova buduća vožnja prema naprijed uspješna i sretna, važno je samo da je povratak ipak moguć.

Moguć je čak i ondje gdje bi to promatrač najmanje očekivao, a to je kod promjene ideoloških, političkih i svjetonazorskih stavova. Čovjek napusti jednu ideologiju i okrene se drugoj, napusti jedan svjetonazor i okrene se drugome. Potom uvidi da je pogriješio, pa i on posegne za mjenjačem. Tu stvari, treba otvoreno reći, idu najteže i tu će njegovo vozilo – a tu mislim na obraz, ugled i kredibilitet – najviše postradati, pa će se po njemu jasno vidjeti tragovi vratolomija kroz koje je prošlo. Ali možda će ipak ostati u voznom stanju, možda će vozač ipak nekako stići do križanja na kojem je skrenuo i potom produžiti dalje.

Dakako, kad se čovjek jednom upusti u takve misli, onda mu mašta sve neobuzdanije radi i on postavlja sebi sve više velikih a nerješivih pitanja. Pita se, recimo, što bi bilo da je taj njegov životni rikverc malo jači, ili, ako hoćete, što bi bilo da smije voziti unatrag malo duže, ne samo do Samobora, nego, recimo, do Osijeka? Ili, da se okanimo metaforike, što bi bilo da se može vratiti u vremenu ne samo šest mjeseci ili godinu dana (kad je donio odluku koja ga je poslije natjerala da ubacuje u rikverc), nego da se može vratiti deset, dvadeset, trideset godina? Svjestan je on da u tom slučaju rikverc ne bi bio rikverc, a mjenjač ne bi bio mjenjač, nego bi se zapravo radilo o vremeplovu. Ali ipak mu je nekako slatko zamišljati kako bi bilo da je takav povratak moguć. I najvjerojatnije će zaključiti da bi – kad bi mu nešto slično bilo dano – sve učinio drukčije nego što je učinio, ili da bi barem bio kadar izbjeći sve one kušnje koje su ga natjerale da učini onako kako je učinio i da poslije toliko čezne za rikvercom.

Ali, dakako, moguće je da zaključi i drugačije. Moguće je da uvidi kako je sve moralo biti upravo onako kako je bilo i da bi sve uvijek vodilo do istoga ishoda, to jest do ovoga stanja u kojemu se danas nalazi. Drugim riječima, posumnjat će i u sam rikverc, u njegovu moć i djelotvornost, pa biti zadovoljan što se nije odveć njime služio.

Jer jednu stvar nikako ne smijemo smetnuti s uma: vožnja u rikverc – koliko god da se ponekad bez nje ne može – mnogo je opasnija od vožnje prema naprijed, pa može čovjeka dovesti u svakakve neprilike. Zato danas na automobile ugrađuju kamere koje snimaju ono što se nalazi iza vozila, ne bi li na taj način učinili vožnju unatrag sigurnijom. Ali što da se radi kod životnog rikverca? Hoće li ljudi jednom i za njega izmisliti kakvu kameru? Ne bih se čudio da čujem kako već danas na tome rade.

Ali, čekaj, da se nisam ja malko zaletio? Jer počeo sam od tvrdnje da ljudi pamte primjere, a ne pamte pravila, pa sam onda spomenuo jedan takav slučaj, a to je onaj s rikvercom. A sad vidim da sam debelo promašio, jer vožnja u rikverc nije primjer za pravilo, nego primjer za nepostojanje pravila, ili za njegovu relativnost. A ja sam okrenuo mudrovati, pa udario u nekakve analogije između vožnje života; to me dovelo do kojekakvih pretencioznih zaključaka, a oni su mi sad i samome sumnjivi, jednostavno zato što je cijelo umovanje zasnovano na lošim temeljima. I što sad da radim?

Nema mi druge, nego da vam preporučim: neka vam ovo razmatranje bude primjer za pravilo da ne valja brzopleto misliti ni zaključivati, pa čak ni onda kad se radi o običnom rikvercu.