Pseudonimi

Tko je Raul Mitrovich? Dubrovački pisac Feđa Šehović poslužio se prolazno tim pseudonimom želeći na taj način izdvojiti pojedine povijesne romane iz mračnih razdoblja dubrovačke prošlosti. Prema sudu Krešimira Nemeca (Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000. godine, Zagreb, 2003) pseudonimi u tim djelima dio su postmoderne igre s identitetom, koji u modernom svijetu, u doba virtualnosti, postaje upitan. Ekskurzija je uostalom bila kratka; poslije toga Šehović je opet postao Šehović.

Uzeo sam primjer iz hrvatske književnosti koji otvara vrata problematici raširenoj u europskoj povijesti. Poticaji za uporabu maskiranog imena toliko su raznoliki da zahtijevaju šire razmatranje. Zašto su autori posezali za pseudonimima? Motivi bi se mogli svrstati tipološki. U starijim epohama ističu se dva razloga, uostalom posve oprečna. Neautentično ime moglo je biti krinka autora koji se morao osigurati od progona, jer su njegovi tekstovi bili na nekom indeksu društveno pogubnih spisa.

Drugi je motiv, rekao sam, posve drukčije naravi. Treba poznavati neke konvencije iz kulturne povijesti Europe. Plemićima je bilo zazorno objavljivati književna djela pod osobnim imenom jer je pisanje knjiga slovilo kao djelatnost kod koje se odmah pomišljalo na novčane honorare. Plemiću je bilo ispod časti da ga netko plaća kao da pripada građanskim slojevima.

Guillaume Apollinaire

Sve bi se to moglo sažeti pod pojmom sigurnosne ili ekskluzivističke maskerade. Donekle je tome bila srodna praksa anonimnosti. Mnoga su se djela europske književnosti pojavila bez ikakva imena. Spomenut ću samo prvo izdanje jednog od najpoznatijih djela svjetske književnosti, Goetheov roman Patnje mladog Werthera. Na naslovnoj stranici uzalud tražimo autorovo ime. U isto doba, oko 1775. godine, nastala je farsa Harlekinova svadba, koja se nikad nije pojavila pod Goetheovim imenom. Nije ni čudo, jer je to djelo posebno drastičan primjer tekstova koji se nazivahu vulgarnim ili opscenim. No ne treba prešutjeti da je ta farsa na svoj način ipak vrlo maštovita u nizanju „svinjarija“, kako je rekao pjesnik u starijim godinama. Priznao je da je taj „drek“ napisao svojski nakresan. „Govno“ je za autorova života ostalo neobjavljeno, ali je rukopis kolao u krugovima prisnih prijatelja. Danas se nekraćeno može naći u svim kritičkim izdanjima sabranih djela.

Posebnu skupinu tvore oni koji su posegnuli za pseudonimom zato što im se autentično ime činilo banalno ili stoga što su željeli stvoriti komunikativniji oblik. Pitali smo se tko je Raul Mitrovich, a sada nas zanima tko je bio Stendhal, jedan od klasika francuske književnosti devetnaestog stoljeća. Što je potaknulo autora kojemu je građansko ime bilo Henri Beyle da se kao književnik nazove Stendhal (prezimenom bez imena). Slabije upućeni čitatelji ne znaju na što upućuje taj pseudonim. Samo dobri znalci kulturne povijesti mogu objasniti o čemu je riječ. Romanopisac (primjerice Crveno i crno, 1830) i glazbeni biograf bio je obožavatelj njemačkog povjesničara antičke umjetnosti Johanna Joachima Winckelmanna (1717–1768), čiji su se sjajno pisani radovi duboko dojmili Beylea. Kako se Winckelmann rodio u gradu Stendalu (koji leži oko 150 kilometara zapadno od Berlina) Beyle je odlučio da pseudonimom oda počast velikom povjesničaru umjetnosti. Dodao je samo slovo h.

Nešto ranije, oko 1800. godine, pojavila su se književna djela pod pseudonimom Novalis. Tvore jedan od najdojmljivijih opusa njemačkoga ranog romantizma. Čitatelji njegove pjesničke zbirke Himne noći (1800), koje su među vrhunskim djelima europskog romantizma, vjerojatno nisu znali da ih je ispjevao njemački pravnik i stručnjak za rudarstvo Friedrich von Hardenberg, dakle ličnost s prilično prozaičnim djelatnostima. (Prve tri Himne, od ukupno šest, izvrsno je preveo Dragutin Tadijanović.) Pseudonim izražava opreku između svagdašnjice i romantičkih zanosa, a romanski oblik riječi aludira na podrijetlo naziva romantizam.

Iz obilja primjera (Molière se zvao Jean- -Baptiste Poquelin, Voltaire François-Marie Arouet; oba pseudonima služe sažimanju, a pomalo i mistifikaciji) izdvojit ću dvije lako uočljive namjere. Jedan od najvećih engleskih romanopisaca oko 1900. godine, Joseph Conrad (primjerice Srce tame, 1899) bio je podrijetlom Poljak i zvao se Józef Konrad Korzeniowski, što je na Zapadu teško izgovorljivo ime.

Srodan je slučaj pseudonim radikalnoga francuskog modernista u prva dva decenija dvadesetog stoljeća, Guillaumea Apollinairea, koji se po majci, poljskoj plemkinji, izvorno zvao Wilhelm Apollinaris de Kostrowiecki. Kao francuski pjesnik svoje je ime romanizirao.

Drugi tip pseudonima zasniva se na odbojnosti autora prema autentičnim imenima. Dobar su primjer jedan Talijan i jedan Francuz. Plodan talijanski pripovjedač Alberto Moravia zvao se zapravo Albert Pincherle, podrijetlom iz češke (moravske) židovske obitelji. Talijaniziran pseudonim ipak upućuje na domovinu roditelja: Moravia – Moravska. Novo ime pomoglo mu je da u fašističkoj Italiji objavi prve romane. Francuski pjesnik Paul Eluard, najveća stvaralačka ličnost pariškog nadrealizma na području poezije, rodio se u Francuskoj, ali njegovo izvorno ime (Eugène Grindel) imalo je u njegovu uhu neugodne prizvuke. Grindel je vjerojatno iskvareno njemačko ime, opterećeno nazivom za jednu kožnu bolest.

Ne poznajem nijednog istaknutog autora naših dana koji bi se odrekao toga da u knjižarskom izlogu ugleda svoju tvorevinu s punim imenom i prezimenom. Doba pseudonima očito je prošlo.

I naposljetku jedina kulturnopovijesna napomena. Usporedba s drugim umjetnostima pokazuje da su pseudonimi ponajprije fenomen u književnosti. U likovnoj umjetnosti postrenesansnih epoha pseudonimi su vrlo rijetka pojava, a u glazbi ih gotovo nema. Na području političkog života pod normalnim okolnostima nema predstavnika stranaka ili skupina koji bi mogao zatajiti svoj identitet.