Povratak iz zaborava

Vjeko Dugan, protagonist romana Pavla Pavličića Kužni pil, čovjek koji je „prebacio pedesetu“, stiže iz Zagreba u Varoš, gradić na obali Dunava u blizini Vukovara. Godina je 2000, mjesec lipanj, a razlog njegova dolaska održavanje velikoga međunarodnog simpozija u povodu 250. obljetnice osnutka grada. Materijale s toga skupa trebala bi, naime, pod njegovim uredništvom, objaviti u dvosveščanom zborniku nakladnička kuća u kojoj radi i koja ga je poslala na taj radni izlet.

No dolazak u gradić na krajnjem istoku zemlje imao je za Vjeku i neka druga značenja. U Varošu se rodio, tu su od sama utemeljenja grada živjeli njegovi preci, ali tu su mu se roditelji rastali – majka je nakon rastave zauvijek otišla u Njemačku, oca je posao odveo u Makedoniju, a onda se razbolio i umro. Kao petogodišnjaka k sebi ga je u Zagreb primila i odgojila Teta, očeva sestra, koja je još kao djevojka pobjegla od kuće prekinuvši sve veze s obitelji i Varošem; uz taj gradić Vjeki su se vezivale neke mračne obiteljske tajne koje nije uspijevao riješiti. Tako se on, stjecajem okolnosti, poslije nedavne Tetine smrti nakon punih pedeset godina prvi put vraća u rodni grad pitajući se hoće li se moći osloboditi tjeskobe koju mu nameće obiteljska povijest.

Izd. Mozaik knjiga, Zagreb, 2020.

U romanu Kužni pil, koji se sastoji od Prologa, sedam ovećih poglavlja i Epiloga (ukupno 319 str.), prepleću se priča o povijesti grada („simpozijske“ teme), zatim priča u kojoj protagonist postupno „prepoznaje“ grad i slaže mozaik o povijesti obitelji te ljubavna priča glavnog junaka i povjesničarke Neže Rastovski, docentice na lokalnom veleučilištu, koju su njezini šefovi zadužili da ih izvještava o zbivanjima na simpoziju. Uglavnom su dakle u igri elementi povijesnog, obiteljskog i ljubavnog romana, s diskretnim detaljima fantastične i autobiografske proze. Za razliku od intimizmom i lirikom prožetih stranica posvećenih ljubavnoj priči protagonista, ili osjećaja tjeskobe koji se kod čitatelja rađa u susretima sa svjedocima Duganove obiteljske drame, dijelovi Kužnog pila u kojima se pripovijeda o simpoziju djeluju dvojako.

Tako, kad se dionice teksta odnose na stručne priloge sudionika, u kojima se raspravlja o različitim aspektima povijesti Varoša od njegova osnutka pa do 1995. godine, s jasnim aluzijama na suvremene društvene prilike, iz njih se mogu iščitati neobične, neočekivane interpretacije, od lucidnih do banalnih, kritičnost i provokativnost koji na skupu kadšto izazivaju proteste, polemike pa i incidente. S druge strane, kad neutralni narator, a još češće protagonist romana, opisuju ili komentiraju izgled i ponašanje sudionika skupa, njihove moralne horizonte i svjetonazore, uspoređujući ih sa ne tako davnim simpozijima sličnog tipa, sve pršti od zanimljivih, iskričavih socioloških i psiholoških zapažanja obojenih humorom, suptilnim podrugivanjem, pa i ironijom, čak i karikaturom.

Vjeko Dugan je nakon Tetine smrti pronašao među njezinim dokumentima nedovršeni rukopis Kratke povijesti Varoša gradskog povjesničara Antuna Lipovca – lik iz značajnog Pavličićeva romana Kronika provincijskog kazališta (2002) – u kojem on tvrdi da je izgradnja Varoša „zapravo eksperiment, odnosno filozofski projekt, to jest utopijska gesta (…) te da je zbog toga povijest Varoša drugačija od povijesti drugih gradova“. Varoš je, tvrdi Lipovac, bio odmah zasnovan na načelima koja su bila u skladu s duhom gibanja koja su se osjećala u Europi sredinom 18. stoljeća i trebao je postati „grad budućnosti“.

Na simpoziju je posebnu pozornost privukla tema o simboličkom značenju varoškog tlocrta, odnosno osmerokrake zvijezde, koja je sastavni dio i gradskoga grba. Iznesene su dvije različite interpretacije, na osnovi dvaju crteža zvijezda u čije su krakove uneseni pojmovi za koje se smatralo da pridonose napretku grada pa ih se trebalo pridržavati. Prijepore je već za vrijeme predavanja izazvalo tumačenje što ga je iznio prof. Sirotić, na što je odmah, diskretno ali bespogovorno, formalni domaćin skupa, dekan varoškog veleučilišta i čovjek s političkim ambicijama, tražio od članova organizacijskog odbora simpozija da se „nešto poduzme“. Ocijenio je da je profesorov istup imao „svjetonazorsku dimenziju“ i da je on „cijelu varošku povijest prikazao kao plod nekakve urote“. A politika (ministarstvo) je svoju negativnu „pozadinsku“ ulogu u Varošu odigrala i tako što se ponovo oglušila na molbu da omogući istraživanje gradskih podruma kako bi se došlo do pouzdanih podataka i prave slike stanja.

Usporedno s intrigantnim izborom i zanimljivom prezentacijom simpozijskih tema, s neobično dinamičnim razvojem ljubavne storije između Vjeke i Neže, čitatelj prati priču o postupnom protagonistovu vraćanju nekih duboko potisnutih sjećanja iz najranijeg djetinjstva u Varošu i „usvajanju“ povijesti svoje obitelji uz pomoć albuma fotografija i iskaza još živih svjedoka toga doba. Tako iz razgovora s nekadašnjim susjedima i drugim mještanima doznaje dramatičnu istinu o ocu logorskom stražaru u Valpovu i njegovu tastu i šogoru, sužnjima kojima se nije usuđivao pomoći, te o majci koja više nije htjela živjeti s takvim čovjekom.

Roman koji se lako čita, ali će vam malo pomoći ako to doslovno shvatite.