Povijesni posjet Svetog Oca Iraku

Nakon dvaju desetljeća rimski biskup stigao je na Bliski istok, u rasadnik triju monoteističkih religija koje ispovijedaju vjeru u istog Boga – židovstva, kršćanstva i islama. To je ujedno prvi put da papa dolazi u Irak. Zašto je Vatikan odlučio posjetiti tu zemlju u ovom teškom trenutku? Irak je upravo pooštrio ograničenja u pogledu pandemije. Broj je zaraza u zemlji od oko 40 milijuna ljudi 4000 dnevno; pozitivni test na koronavirus imao je i papinski nuncij u Bagdadu, koji je morao ostati u samoizolaciji umjesto da prati Franju. U siječnju i veljači bilo je više samoubilačkih napada i projektili su ispaljeni na američku vojnu bazu. Uspjeli su suzbiti smrtonosni val ISIL-a u Iraku i Siriji, ali teroristička prijetnja i dalje postoji.

Ipak, Franjo već dugo govori da neće odustati od tog posjeta jer zna da ga čekaju u Iraku. Želio je razveseliti kršćansku manjinu koja se brzo smanjuje i sastati se s duhovnim vođom šijitske većine, ajatolahom Alijem al-Sistanijem u Nadžafu, duhovnom središtu šijitskog islama. Želi odati počast žrtvama fanatičnog „kalifata“, koji je nekoliko godina sijao smrt i razaranja. Među njima su kršćani i Jazidi, etnička i vjerska zajednica, koji su morali bježati u Kurdistan kako bi izbjegli progon i silovanje žena. Oni žive na ravnicama oko grada Ninive. Prema biblijskoj tradiciji, Jonah je, nakon što je pobjegao kitu, uspio, na vlastito iznenađenje, uvjeriti sve stanovnike da se pokaju za svoje postupke. Na svakom pedlju svoga teškog putovanja papa Franjo doslovno je koračao biblijskim stazama.

Susret pape Franje i ajatolaha al-Sistanija, koji se smatra najuvaženijim šijitskim duhovnim vođom među Arapima / Izvor Balkis Press / ABACA /PIXSELL

Njegovo hodočašće započelo je u drevnom gradu Uru, kolijevci civilizacije i pisane riječi i polazištu za sve monoteističke religije. Odande je Abraham krenuo na hodočašće, što ga je učinilo prvim migrantom. Već bi taj politički i duhovni izazov bio dovoljan većini ljudi, ali Papino povijesno putovanje ima više aspekata. To je izraz solidarnosti s drevnim stanovništvom koje je trpjelo žestoke progone. Ipak, više od toga, povijesna je tvrdnja o idealima vjerske tolerancije i simbol Papina uvjerenja, izražena vjernicima u Mosulu, da je „bratstvo izdržljivije od bratoubojstva“. Njegova misija u Iraku zaseban je slučaj. Onamo prije nije putovao nijedan papa. Učinio je to Franjo čak i usred globalne zdravstvene krize, jer nije mogao čekati. Vitalna je poruka da velike monoteističke vjere imaju međusobnu obvezu promicanja zajedništva i obrane vjerske slobode. Trebale bi je poštivati i paziti i svjetovne vlade, iako je malo nade da će one doista pratiti riječi vjerskih dostojanstvenika.

Papa Franjo predvodio je molitvu ispred razorene crkve u Mosulu / Izvor Vatican Media / IPA / PIXSELL

Progoni iračkih kršćana

Iračke kršćane čine Kaldejci, Sirijci, Armenci, Asirci i Arapi, a Kaldejci su najbrojniji, čine 80 posto svih kršćana iz Iraka. Većina iračkih kršćana su katolici, manji postotak pripada pravoslavnoj denominaciji, uz nešto protestanata. U popisu stanovništva Iraka 1987. broj kršćana u zemlji iznosio je 1,4 milijuna. Taj se broj održao i 2003. u Iraku je živjelo 1,5 milijuna kršćana. No neprestani sukobi i uništenja doveli su do golema pada broja kršćana u toj zemlji. Trenutno se u Iraku nalazi oko 250.000 kršćana. Kaldejci, Sirijci i Asirci govore jezike izvedene iz akadskog i aramejskog jezika; aramejski je jezik kojim je govorio Isus Krist i najstariji jezik koji se neprestano govori na svijetu. Kaldejce, Sirijce, Asirce i Armence apostoli su preobratili na kršćanstvo u prvom stoljeću nove ere. Kaldejci su autohtono stanovništvo Iraka i izravni sljednici antičkih Mezopotamaca. Kaldejska katolička crkva nasljednica je Crkve istoka koja je u Mezopotamiji osnovana već u prvom stoljeću naše ere.

Veći dio prošlog stoljeća irački kršćani živjeli su u miru i skladu sa svojim susjedima muslimanima. Irak je bio bogata i prosperitetna zemlja, a kršćanske škole, od kojih su mnoge vodile zapadni vjerski redovi, nekoć su bile cijenjene zbog visokokvalitetnog obrazovanja. Kršćani su također bili zastupljeni u iračkom parlamentu. Ipak, irački kršćani također su se morali suočiti s raznim poteškoćama i tragedijama. Tijekom baathističkog režima, koji je iznjedrio i Sadama Huseina, ukinuto je privatno obrazovanje, čime su kršćani lišeni visoko cijenjenih škola. Na primjer, isusovci cijenjenog sveučilišta al-Hikma protjerani su 1968. Nakon Iračko-iranskog rata i Zaljevskog rata uobičajeni je odgovor bio pokušaj napuštanja zemlje ako je moguće. Kršćani koji žive na sjeveru suočili su se s dilemom da biraju između središnje vlade i Kurda. Koju god stranu odabrali, bili su osjetljivi na napade s druge strane.

Tijekom katastrofalnih godina nakon rata u Iraku 2003. mnogi su irački kršćani, uključujući svećenike i biskupe, ubijeni ili oteti. Nasilni islamisti prisilili su kršćane da se isele i zatvore crkve. Među mučenicima je bio i kaldejski katolički svećenik vlč. Ragheed Ganni, koji je 3. lipnja 2007. izrekao posljednje nezaboravne riječi oružnicima koji su mu prijetili: „Kako mogu zatvoriti Božju kuću?“ Još jedan kaldejski svećenik, biskup Saad Sirop Hanna, otet je u Bagdadu 2006. i okrutno mučen tijekom 28-dnevnog zatočeništva. Pušten nakon što je plaćena otkupnina, služio je kao apostolski izaslanik Kaldejaca u Europi. Nakon napada ISIL-a deseci tisuća kršćana hrlili su u Erbil, glavni grad autonomnoga Kurdistana, gdje su crkve ubrzo pretvorene u izbjegličke centre. Nakon svrgavanja ISIL-a neki su se kršćani mogli vratiti kućama, dok drugi nisu. U Qaraqosh, najveći kršćanski grad, vratila se otprilike polovica od 50.000 stanovnika.

U posljednjim desetljećima broj kršćana u Iraku opao je alarmantnom brzinom. U popisu stanovništva iz 1951. postotak kršćana u Iraku iznosio je čak 6,4 posto, dok se danas procjenjuje na 0,5 posto. S milijun do dva milijuna kršćana u Sadamovo vrijeme, broj je pao na samo 200.000 (iako se procjene razlikuju), a egzodus se nastavlja, zbog različitih socijalnih i financijskih izazova. Papa Franjo, predsjednik Iraka i patrijarh Kaldejske crkve slažu se da je prisutnost vjekovne kršćanske manjine od ključne važnosti za zemlju. Jedan je od ciljeva Papina posjeta poticanje iračkih kršćana da ostanu ili da se vrate kući, ako je takvo nešto uopće moguće.

Povijesna gesta

Dakako, to je sudbina koju kršćani dijele s mnogim sunarodnjacima. U pola stoljeća zemlja je doživjela rat protiv Irana, nemilosrdnu diktaturu Sadama Huseina, dvije američke intervencije (1991. i 2003), teški embargo između ta dva napada, slom države i građanski rat koji je naslijedila provala ISIL-ova kalifata i njegovo uništavanje. Podjele između šijita, Kurda i sunita i dalje su žestoke, korupcija je raširena, a nasilje sveprisutno. Zemlja je poprište sukoba između Sjedinjenih Država, Saudijske Arabije i Irana. Mladi su se mobilizirali 2019. kako bi zahtijevali reforme poput onih u Libanonu ili Alžiru. Ali njihov se pokret ugasio i svi iščekuju neki dobar glas koji će pridonijeti jačanju kakva-takva optimizma za opstanak države.

Jedan takav glas sigurno je i susret pape Franje i ajatolaha al-Sistanija, koji se smatra najuvaženijim šijitskim duhovnim vođom među Arapima. Za razliku od sunita, koji čine većinu muslimana na svijetu, šijiti imaju duhovnu hijerarhiju, a za razliku od iranskih šijita, u Iraku se prakticira određena odvojenost između religije i politike. Ovim posjetom papa Franjo završava svoj krug kontakata s raznim muslimanskim tradicijama. Mnogi problemi ostaju, ali u roku od nekoliko godina dogodila se presudna promjena u odnosu Katoličke crkve prema islamu – svijetu s mnogo lica. Prihvaćanje, poštovanje, skromnost jest nastup pape Franje prema muslimanima. On se ne prikazuje pametnim egzegetom islama, objašnjavajući muslimanima kako razumjeti njihovu vjeru. Ne pretpostavlja se da čita upute za djelovanje iz islamskih spisa. Razumije želju mnogih muslimana da ne usvoje jednostavnu povijesno-kritičku hermeneutiku svetih spisa pod utjecajem Zapada. Oni koji nemaju neposredno razumijevanje religije u takvu će posjetu vidjeti samo prijateljske geste i tople riječi. No ovo je revolucionarni susret koji iz temelja mijenja kršćansko-muslimanske odnose od nepovjerenja prema razumijevanju. Gesta dviju vjerskih vlasti spremnih da se međusobno slušaju i razumiju povijesna je. Ali Papa je zaista stigao vrlo kasno ako mu je cilj podijeliti bol koju je regiji nanijela kombinacija istočnih i zapadnih politika, pri čemu su Iračani bili dehumanizirani, muslimani utopljeni u krvi jedni drugih, drevni asirski i kaldejski kršćani neprihvaćeni, a Jazidi doživjeli još jedan genocid. No to kašnjenje njegovu poruku čini nedvojbeno još dirljivijom. Znamo da će trebati više od nade. Predstoji duga i usklađena borba da bi se prevladala trauma.