Od Doneganija do Fernkorna i natrag

Vatroslav Donegani rodio se kao Ignazio Donegani u Rijeci, 28. srpnja 1836, u talijansko-hrvatskoj obitelji. Nakon završetka školovanja u gradu dobio je stipendiju za studij na venecijanskoj Akademiji. Isticao se tijekom studija te je dobivao nagrade 1855. i 1856. Drugu je dobio za izradu biste slavnoga kartografa fra Maura Camaldolesea (oko 1400–1464). Najvažnije što je Donegani pokušao napraviti u ranom razdoblju veliki je konjanički spomenik banu Josipu Jelačiću za središnji zagrebački trg. Taj spomenik, između ostalog, bio je i odgovor na Veliku fontanu (vis. 660 cm) riječkog kipara Petra Stefanuttija, postavljenu u Rijeci 1857, koja je nosila jaku monarhijsku simboliku, s figurom mladoga cara Franje Josipa na vrhu. Kao što je poznato, spomenik u Zagrebu izveo je Anton Dominik von Fernkorn (Erfurt, 1813–Beč, 1878).

Vatroslav Donegani – kucalo po Fernkornovu
trsatskom zmaju 1884–1885.

Fernkornov spomenik banu Jelačiću svečano je otkriven 16. prosinca 1866, demontiran 1947. i ponovno postavljen 1990. godine. Najvažniji dio opusa Vatroslava Doneganija sačuvan je u katedrali u Đakovu, gdje je između 1875. i 1884. izveo niz skulptura i reljefa. Ipak, biskup Strossmayer ga je smatrao lijenim i otkazao mu suradnju. Donegani se iznenada vraća 1884. u Rijeku i sudjeluje u natječaju za izradu skulptura za krovište novoga riječkog kazališta Fellnera i Helmera. Taj posao nije dobio, ali je za Fellnera i Helmera 1884–1885. radio niz fasadnih figuralnih dekoracija na njihovoj palači Modello, udaljenoj tek 200 metara od kazališta. Te dekoracije uključuju i raskošnu ulaznu nadstrešnicu od kovanog željeza.

Grof Artur (Arthur) Nugent rodio se 1825. u slavnoj Palladijevoj Villa Rotonda pokraj Vicenze, a umro je 1897. u dvorcu Bosiljevo. Bio je najmlađi sin feldmaršala Lavala Nugenta (Ballynacore, 1777–Bosiljevo, 1862), hrvatskoga domoljuba, vlasnika niza frankopanskih kaštela te kolekcionara umjetnina. Neposredno nakon smrti bana Josipa Jelačića (1859) pričalo se da će se Artur Nugent, na putu do banske titule, oženiti njegovom mladom udovicom, groficom Sofijom Stockau. Oženio se, ipak, groficom Vojković (Vojkffy) te je posjedovao ukupno četrnaest dvoraca i posjeda: Trsat, Sušicu, Bosiljevo, Dubovac, Zabok, Kaštel kraj Karlovca, Kostel na Kupi (u Kranjskoj), Lešće, Stelnik, Lović, Januševac, Oroslavje, kuću do Kamenitih vrata u Zagrebu. Nakon očeve smrti od Fernkorna naručuje dva metalna zmaja (baziliska, držači grbova, vis. 140 cm, 1864) i mramornu bistu svoga oca za obiteljsku grobnicu na Trsatu. Bista je bila postavljena u mauzoleju Mir junaka, na njegov mramorni sarkofag, dok je na sarkofagu njegove žene, Giovanne Riario-Sforza, bila bista koju je izveo Bertel Thorvaldsen (1770–1844) u Rimu 1821. Uz sarkofage stajala je portretna bista djevojčice, koju je izveo Antonio Canova (1757–1822). Na stropu je bila velika Tintorettova slika Amor i Psiha. Oltar je izveo Niccolo Bregatto, a skulpture na zabatu Giacomo Paronuzzi (Aviano, 1801–Trsat, 1839). Zmajevi su bili na kamenim postamentima ispred grobnice u obliku dorskoga hrama.

Kako je Donegani boravio u Rijeci 1884–1885. godine, došao je u vezu s grofom Arturom Nugentom. Za Bosiljevo izradio je u lijevanom cinku kopije dva trsatska Fernkornova zmaja. No jedan je zmaj nestao tijekom Drugoga svjetskog rata iz Arheološkog muzeja u Zagrebu, kamo je dospio kao dar Artura Nugenta, a drugi je raskomadan nakon 1993. u dvorcu Bosiljevo! Donegani je izradio i nekoliko velikih kucala (cink, vis. 34 cm) za vrata, dijelom nadahnutih Fernkornovim zmajevima, a dijelom kucalima Jacopa Sansovina. Prema legendi poželio se osvetiti Fernkornu za spomenik banu Jelačiću i kalup je prodao u Veneciji, gdje su se potom dugo izrađivali „originalni Sansovinovi zmajevi“ za engleske turiste.

Prilikom obnove Trsata 1961–1962. uništena je grobnica Mir junaka (bila je pretvorena u kuhinju), nekoliko manjih komada Fernkornova zmaja otuđeno je kao suveniri, a netko je uzeo i Doneganijevo kucalo. Komadi zmaja prikupljeni su, iz nekoliko riječkih obitelji, prilikom restauracije zmajeva 2013, zahvaljujući velikim naporima Petre Abramović, tada u Muzeju grada Rijeke, a danas u antikvarijatu Laval. Obnovu zmajeva izvela je Ljevaonica umjetnina Ujević iz Zagreba, a Grad Rijeka uložio je u restauraciju i rekonstrukciju 440.000 kuna. I tako Fernkornovi zmajevi čuvaju ispražnjenu grobnicu feldmaršala Lavala Nugenta. No ono što je bizarno u tom zbunjujućem „plesu uz glazbu vremena“ i nevjerojatnom isprepletanju sudbina Fernkornovih i Doneganijevih zmajeva (malih i velikih) jest da se priča nastavlja do današnjih dana. Naime, kucalo nestalo prilikom restauracije Trsata šezdesetih godina 20. stoljeća prodano je 11. lipnja 2019. za 3000 funti na Summers Place Auctions kao Fernkornovo (!) kucalo u obliku cockatrice (pjetloglavi zmaj). Navedeno otvara niz pitanja: o čuvanju kulturne baštine, o razumijevanju povijesnoga konteksta pri promišljanju umjetničkih djela, o originalima i kopijama te naposljetku koliko vrijede – i zašto? – pojedina umjetnička djela.

Što se tiče Doneganijeva kucala izrađena prema Fernkornovu, objavio sam njegovu fotografiju u Novom listu 7. veljače 1990, uz napomenu: „Danas se ne zna gdje se nalazi.“ Tekst je bio podnaslovljen: „Grupa mladih Riječana pokrenula je inicijativu za restauraciju mauzoleja obitelji Nugent“. Trideset godina poslije mladi su Riječani vidno ostarjeli, i dalje se ne zna gdje je Doneganijevo kucalo za vrata, grobnica Mir junaka čeka obnovu (sada u funkciji povremene galerije!), no barem su Fernkornovi zmajevi s nama. I Trsatska gradina živi, dok se dvorac Bosiljevo raspada. Kao i Doneganijev grob posve blizu katedrale u Đakovu.