O pravdi, savjesti i ljudskom dostojanstvu

Memoarska knjiga Dnevnik iz Guantánama autora Mohamedoua Oulda Slahija i urednika Larryja Siemsa izvorno je u SAD-u objavljena početkom 2015, a hrvatsko izdanje doživjela je nepunu godinu poslije, u veljači 2016. u izdanju Profila. Šteta što hrvatski izdavač nije pričekao nešto više od godine dana, jer je u proljeće 2017. u SAD-u objavljeno novo, potpuno i bez redakture, odnosno necenzurirano izdanje Slahijeva Dnevnika.... Naime, u prvom američkom izdanju, pa tako i u zasad jedinom hrvatskom, sadržaj je toliko cenzuriran od strane američke obavještajne službe da je knjiga u velikom dijelu teško čitljiva. Cenzurirano je doslovce sve, od imena ljudi, podjednako zatočenika kao i njihovih istražitelja i obavještajaca, preko naziva tajnih službi i lokacija na kojima se zbivanja u Dnevniku... odigravaju, do prostorija unutar same baze odnosno logora Guantánamo. U proljeće 2017. objavljeno je novo izdanje, u kojem je većina cenzorskih intervencija uklonjena, pa je samo djelo postalo mnogo prohodnije za čitanje i jednostavnije za razumijevanje.

Francuski glumac alžirskih korijena Tahar Rahim sjajno tumači Mohamedoua Oulda Slahija

U vrijeme izvornog objavljivanja Dnevnika..., koji je nedavno preminuli John le Carré nazvao „vizijom pakla, strašnijom od Orwella i strašnijom od Kafke”, Slahi je još bio zatočenik Guantánama, iz kojeg je naposljetku oslobođen u listopadu 2016, nakon četrnaest godina. Pošto je uhićen u studenom 2001, dva mjeseca nakon terorističkih napada Al Qaide na ciljeve u SAD-u, tada mladi Mauritanac mogao je biti oslobođen 2010, kad je američki Savezni sud zbog nedostatka dokaza o krivnji naložio njegovo hitno oslobađanje, no zatočeništvo mu je produljeno zbog vladine žalbe na tu odluku. U logoru Guantánamo na Kubi Slahi je zatočen na osnovi sumnji o njegovoj povezanosti s Al Qaidom i o sudjelovanju u organizaciji terorističkih napada na SAD, iako te sumnje nikad ničim nisu dokazane. Jedino čime su američke tajne službe raspolagale jest činjenica da je jedan mladićev rođak njega jednom nazvao s telefonskog broja koji je pripadao Osami bin Ladenu. No i to je bilo sasvim dovoljno da se Slahija punih četrnaest godina intenzivno podvrgava nepodnošljivoj psihofizičkoj torturi, a sve s ciljem da, kako u filmu kaže jedan časnik američke tajne službe, njegovi šefovi budu zadovoljni, a osobito da bude zadovoljna tadašnja američka vojna administracija predvođena ministrom obrane, tzv. „jastrebom” Donaldom Rumsfeldom.

Zahtjevne adaptacije Slahijeva Dnevnika..., koji je uredio i za objavljivanje priredio američki novinar i pisac Larry Siems, angažirani aktivist u području ljudskih prava, prihvatio se podrijetlom škotski redatelj Kevin Macdonald. Riječ je o cijenjenu dokumentaristu, među ostalim autoru hvaljenih dokumentaraca o Bobu Marleyju i Whitney Houston, koji je za dokumentarni film Jedan dan u rujnu iz 1999. osvojio i Oscar. I kad sjedne u redateljski stolac igranog filma (Posljednji škotski kralj, Orao, U vrtlogu igre), Macdonald preferira istinite ili na istinitim događajima zasnovane priče te prilagodbe intrigantnih književnih predložaka. U skladu s dokumentarističkim autorskim habitusom, Macdonaldov redateljski i općenito izvedbeni postupak isprva je pomalo hladan i distanciran, te se ograničava tek na pripovijedanje bez sugeriranja osobnih stavova, da bi u ključnim trenucima jasno zauzeo Slahijevu stranu. Osim dramaturške i narativne preglednosti, koja osobito do izražaja dolazi u skladnu fragmentarnom umetanju flešbekova iz Slahijeve prošlosti, u kojima se doznaju detalji iz njegova djetinjstva i školovanja u Njemačkoj, cjelinu odlikuje sigurna i razmjerno sugestivna režija. Ona je osobito efektna u sekvenci mladićeva podsjećanja na torture koje je proživljavao tijekom mučenja, a ta sekvenca, osim što asocira na neke kadrove iz ekranizacije romana Mandžurijski kandidat Richarda Condona u režiji Johna Frankenheimera, u izvedbi ponešto duguje i eksperimentalnom filmu.

Očekivano, ono najintrigantnije i u knjizi Dnevnik iz Guantánama i u njezinoj filmskoj adaptaciji jest prikaz svega kroz što je Slahi prolazio tijekom godina u zatočeništvu. Od premlaćivanja i seksualnog ponižavanja, tijekom kojeg bi poluobnažene djevojke s maskama na licu protagonista jahale u različitim pozama i s njim simulirale snošaj uz izvikivanje uvreda na njegov račun, do waterboardinga, mučenja simuliranim utapanjem, ulijevanjem vode u zatočenikova usta, bilo izravno ili preko tanke tkanine. Slahi je prikazan većinom kao stoik, sjajno ga tumači francuski glumac alžirskih korijena Tahar Rahim (Prorok Jacquesa Audiarda), a odvjetnicu Nancy Hollander, koja će se pokazati ključnom za njegovo oslobađanje, autoritativna no nažalost i pomalo zaboravljena dvostruka oskarovka Jodie Foster, koja je za ovu ulogu zasluženo nagrađena Zlatnim globusom. U cjelini, Mauritanac: Dnevnik iz Guantánama vrlo je dobar film koji ponajviše intrigira istinitom pričom i stvarnom ljudskom sudbinom u njegovu ishodištu, potom kao na idejnoj razini humanizmom i humanističkim angažmanom vođeno djelo, a naposljetku i kao sigurno, makar ne i osobito sugestivno režirano ostvarenje koje nose odlične glumačke interpretacije Tahara Rahima i Jodie Foster.