Moć šapata

Iako zvuči poput klišeja, s vremena na vrijeme vrijedi ponoviti: bavite li se glazbom iz pravih razloga, više ne govorimo o zanimanju nego o cjeloživotnom pozivu. O tome nedvojbeno svjedoče aktivnosti Siniše Škarice (1946), urednika u Croatia Recordsu i nekadašnjem Jugotonu te dobitnika Porina za poseban doprinos diskografskoj industriji. Njegov permanentni entuzijazam i arhivsko poznavanje domaće scene napokon su pretočeni i u Knjigu o Gabi (Ljevak, 2020) – ukoričenu priču o posve iznimnu opusu.

Ali to nije klasična biografija, što autor već u startu sugerira podnaslovom Soundtrack naših života, referirajući se na činjenicu da je više riječ o povijesti njezinih zvučnih zapisa nego o životnoj storiji: „Ovo je tek iscrpna, dubinska biografija njezinih snimaka“, odnosno sveobuhvatna slika jednog „života na nosačima zvuka“. Života koji seže u pedesete godine prošloga stoljeća, a traje i danas, kada Novakova opravdano uživa glas hodajuće pjevačke institucije. Ali ne bilo kakve.

Izd. Naklada Ljevak, Croatia Records, Zagreb, 2021.

Za početak, nemoguće je prikazati više od šest desetljeća impresivne karijere, a pritom ne i kontekst u kojemu se odvijala cjelokupna domaća pop-glazba kroz različite epohe i faze, pri čemu svaka nosi specifični kulturni DNK.

Gabi je rođena 1936. u Berlinu. Otac joj je bio Hvaranin, a majka Njemica, ali bez oca je ostala rano. Njezini su interesi u početku bili povezani s crtanjem i filmom, a ne s glazbom – i dakako, s jazzom kao nezaobilaznim mainstream-fenomenom sredine prošloga stoljeća, koji je u dobroj mjeri formirao masovni ukus ondašnje publike. Glazbom se, dakle, u početku bavila usput, obrazujući se u školi za primijenjenu umjetnost. Grafički dar iskazuje i u suradnji s Vjesnikom, a radila je i u Zagreb filmu. No ono što je 1957. privuklo pažnju slovenskog maestra, „mogula jazza“ Bojana Adamiča bio je njezin glas, koji je u to doba posuđivala likovima crtanih filmova. Tako već kao dvadesetogodišnjakinja odlazi u Ljubljanu u ulozi gostujuće pjevačice na koncert Big Banda Bojana Adamiča.

Kad su joj ponudili da snimi skladbu Sretan put, glazbenu temu za nagrađeni film H8 u režiji Nikole Tanhofera, bilo je jasno da je na pomolu trajna karijera, fascinantna iz najrazličitijih aspekata.

Redovito je nastupala na svim bitnim festivalima zabavne glazbe, pa će njezin profesionalni put uvijek biti usko povezan s festivalskim fenomenom u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Debitiravši na Zagrebu ‘59. izvedbom skladbe Ljubav ili šala, koja svojom arhaičnom ljupkošću danas zvuči poput crno-bijele razglednice iz glazbene pretpovijesti, tek je naznačila nedvojbeni talent. U to vrijeme na jam sessionu u Zagrebu pjevala je i s velikim Louisom Armstrongom – i možda najvažnije, početkom šezdesetih, nakon nekoliko singlova i EP-eva, potpisuje prvijenac Pjeva Gaby Novak, djelomično snimljen u pratnji Okteta Stipice Kalogjere. Bio je to početak dojmljivoga niza snimaka, mahom u kombinaciji filmskih angažmana i džezerskih stilizacija.

Pjevala je naslovnu temu kultnoga filma Ljubav i moda, a na spomenutom debiju snimila je standard Dukea Ellingtona Caravan te Gershwinov klasik Someone to Watch Over Me. Posljednja skladba pojavljuje se u prepjevu Netko bdije nada mnom, koji potpisuje budući suprug i nezaobilazni suradnik Arsen Dedić: bit će to, kako Gabi sama tvrdi, njihova prva suradnja. No već tada je bilo jasno da je riječ o vrhunskoj jazz-stilistici – njezino fraziranje odlikovalo se začudnom kombinacijom prigušene senzualnosti, nježnosti i sjete, bez naznaka agresivnih zamaha. Umjesto „napada“ na slušatelja, Gabi je stvarala magnetski, gotovo snoliki ugođaj u koji je slušatelj jednostavno bivao uvučen.

Zapravo, prava je šteta što se u idućim godinama tek povremeno bavila jazzom, za koji je pokazivala dubinsko razumijevanje i prirodni instinkt; njezin je opus svojevrsni crossover u kojemu će dominirati rafinirani šlageri i pop za odrasle, odnosno sve ono što je obuhvaćeno maglovitim i neuporabljivim terminom zabavna glazba – uostalom, uz Gabine refleksivne balade o rastancima, nostalgiji i napuknutim romantičnim vezama slušatelj se ionako rijetko mogao zabaviti u doslovnom smislu toga pojma. Dok joj je karijera prve naznake dobila pedesetih, procvjetala je, razvila se i kulminirala 60-ih i 70-ih, u vrijeme dok je rock-kultura, od Ljubljane do Skoplja, već dobila puni legitimitet i dala svoje najbolje radove. No karijera Gabi Novak odvijala se usporedno s rock and rollom, bez mnogo ukrštanja i dodirnih točaka, s tek pokojom iznimkom. Istovremeno je ekstrovertniji, otvoreniji Arsen nerijetko balansirao između šansone, šlagera i introvertnoga kantautorskog pop-rocka.

Ako postoji tajna Gabina uspjeha, ona se ogleda u činjenici da je uvijek izvodila isključivo glazbu u čijim se stihovima i melodijskoj strukturi mogla pronaći. „Tekst mora biti primaran“, rekla je u jednom intervjuu, pojasnivši da su klasici Vino i gitare, Pamtim samo sretne dane ili Kuća za ptice taj status postigli upravo zato što „sam znala da sam to ja“.

U skladu s osnovnom koncepcijom, Knjiga o Gabi protkana je mnoštvom podataka i manje poznatih ili posve nepoznatih razotkrivajućih detalja, garniranih pokojom afirmativno intoniranom muzikološkom analizom. Drugdje, kao u pasusu o izvrsnom albumu Samo žena (1974), autor glazbu smješta u kontekst lokalnih ili globalnih socioloških gibanja.

Usporedo s knjigom, Croatia Records objavila je lani, u suradnji s istim urednikom, komplementarni projekt – izdašni box-set Diskobiografija koji na šest CD-ova nudi presjek njezine karijere. Retrospektiva je razdijeljena u skladu s dvama temeljnim kriterijima, kronološkim i tematskim: „film i jazz“ na jednoj, „festivali“ na drugoj strani, po precizno utvrđenim razdobljima, od 1950-ih do danas. Gabi je nekada, kako stoji u knjizi, bila „zavodljiv glas modernosti“, no to je – u ovim čudnim retrošik-vremenima – uspjela ostati do danas. Njezine su izvedbe zapravo bezvremene, za što se koji put pobrine i sin Matija, čija je pijanistička virtuoznost katkada ključ za ulazak u nove aranžmanske svjetove – Ni ti, ni ja, suradnička snimka iz 2002. tek je jedan vitalan primjer.

Iako se u cjelini doima ponešto fragmentiranim i žanrovski „raštrkanim“, opus Gabi Novak je, dakako, dragocjen u postojanoj kvaliteti i posvemašnjoj decentnosti. U fokusu je uvijek njezin glas, koji je doživljavao svakakve opise. No, kako podsjeća i autor knjige, možda je najbliži istini bio veliki esejist Veselko Tenžera, koji ga je jednom opisao sintagmom „električni šapat“. Što god je učinila, učinila je s dobrim (umjetničkim) razlogom, s mjerom i ukusom. Uistinu, povijest domaće „šlageristike“ i vokalnoga jazza – njezina je povijest.