KNJIŽEVNOST IZDVAJA

Preminula književnica Irena Vrkljan – Neposredno prije zaključivanja novoga broja Vijenca iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti priopćili su kako je 23. ožujka u Zagrebu u 91. godini života preminula hrvatska književnica i prevoditeljica Irena Vrkljan, dopisna članica HAZU. Rođena je 21. kolovoza 1930. u Beogradu. Studirala je arheologiju i germanistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te režiju na Akademiji za film i televiziju u Berlinu. Bila je urednica televizijske emisije Portreti i susreti (1960–1971), za koju je napisala sedamdesetak scenarija.

Irena Vrkljan / Snimio Davor Puklavec / PIXSELL

Živjela je i radila u Berlinu kao profesionalna književnica i prevoditeljica, a 2014. vratila se u Zagreb. Književno stvaralaštvo započela je u doba krugovaša poezijom nadrealističke tematike, a u tom je razdoblju sa Zvonimirom Golobom prevodila djela njemačkih autora (E. M. Remarque, Wolfgang Ott, H. W. Richter, Karl Aloys Schenzinger...). Nakon odlaska u inozemstvo i dalje je objavljivala poeziju, u kojoj se iščitavaju nostalgija za domovinom i osamljenost, a početkom 1980-ih autobiografsku prozu. Neki su od njezinih najpoznatijih romana: Svila, škare, Marina ili o biografiji, Pred crvenim zidom, Berlinski rukopis, Dora, ove jeseni, Zelene čarape i Sestra, kao iza stakla. Intimnu esejističku prozu sazdanu od temata ljubavi donijela je u knjizi Naše ljubavi, naše bolesti. U Dnevniku zaboravljene mladosti progovorila je o kulturnoj živosti Zagreba 1950-ih i 1960-ih, a romanom Svila nestala, škare ostale gotovo je lirski uokvirila ključne trenutke svoga proznog autobiografskog izričaja. Pjesnička zbirka Koračam kroz sobu spoj je autoričinih pjesama i eseja književnih kritičara i teoretičara koji su pratili njezin opus. Objavila je i roman Rastanak i potonuće te autobiografske zapise Protokol jednog rastanka. Za dopisnu članicu HAZU izabrana je 2008, a 2005. dobila je nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.

Mihail Bahtin, Problemi poetike Dostojevskog

Iako se danas ne može govoriti o jednoj suvremenoj prevladavajućoj književnoj teoriji, većina ih se može povezati s djelom Mihaila Bahtina. Nakon što je 2019. na hrvatski prevedena njegova Teorija romana, prošle je godine na našem jeziku objavljeno još jedno njegovo djelo, Problemi poetike Dostojevskog, napisano 1963. Upravo se ta rasprava smatra ključnim Bahtinovim ostvarenjem.

Prev. Zdenka Matek Šmit, Eugenija Ćuto, Sveučilište
u Zadru, Zadar, 2020.

Nakon pomna proučavanja romana Dostojevskog, Bahtin dolazi do zaključka kako se oni ne mogu analizirati postojećim teorijskih aparatom. Kako je riječ o posve novom tipu romana, uvodi se niz novih koncepata kako bi se on objasnio. Dotad je u europskoj književnosti prevladavao monološki tip romana, u kojem se pripovijedanjem sustavno otkriva samo jedan strukturirani tip mišljenja i svijeta, koji vlada čitavim djelom. Dostojevski stvara polifoni tip romana, u kojem pripovjedač omogućuje likovima da iznose različite i često suprotstavljene stavove. Njegovi romani nisu „uređeni“ iz jednog središta, nego se putem dijaloga konstituiraju kao polifoni svjetovi u kojem ni jedan glas ne prevladava. Polifoniju i karneval, još jedan termin koji se uvodi, Bahtin će poslije razrađivati u svojim drugim djelima, a oni će i danas ostati jednim od temeljnih koncepata suvremenoga proučavanja književnosti te će se upravo na njih pozivati mnoge različite postmodernističke teorije.

Delphine de Vigan, Odanosti

Delphine de Vigan, suvremena francuska spisateljica (1966) proslavila se nagrađivanim autobiografskim romanom Ništa se ne opire noći (2011) o složenom životu majke s bipolarnim poremećajem. U svom sljedećem romanu, Prema istinitoj priči (2015), provodi svojevrsnu dekonstrukciju autobiografskog žanra, no jasno je da autoricu ponajprije zanima odnos života i književnosti te odnosi među ljudima. Nedavno objavljen roman Odanosti iz perspektive nekoliko pripovjedača govori o dvama najboljim prijateljima dvanaestogodišnjacima, Théu i Mathisu, koje povezuje tajna.

Prev. Vlatka Valentić, OceanMore, 2020.

Osim toga, obojica dolaze iz disfunkcionalnih, nesretnih obitelji. Pokušaji učiteljice Helene da pomogne ne uspijevaju zbog njezinih vlastitih problema. Svijet odraslih i djece u romanu se polarizira na neobičan način, što se naglašava promjenama u načinu pripovijedanja i samim pripovjedačima. Dok svatko pokušava protumačiti ponašanje drugog, i to redovito ne uspijeva kako treba, Odanosti na suptilan način tematiziraju upućenost ljudskih bića na druge te problematiziraju uvriježene stavove o odnosima djece i odraslih. Tako Delphine de Vigan stvara relativno kratak, ali značenjima iznimno bogat i zanimljiv roman.

Lucey Foley, Lovačka družina

U suvremenoj hiperprodukciji kriminalističke literature teško je pronaći zaista dobar roman. Takav je Lovačka družina Lucey Foley, engleske spisateljice čiji je to prvi krimić. Autorica kaže da je željela pročitati moderni roman o lovu na ubojicu, pa ga je umjesto toga napisala. Foley preuzima niz elemenata najboljih klasičnih krimića, u prvom redu Agathe Christie, pa tako radnju smješta u udaljenu kolibu u Škotskoj gdje grupa starih prijatelja dolazi proslaviti Novu godinu.

Tridesetogodišnjaci su, većina njih poznaje se sa školovanja na Oxfordu, no nakon toga njihove veze slabe. Kad se nađu zajedno, sve se doima idilično, no iznenadna snježna oluja odsiječe ih od ostatka svijeta na nekoliko dana. A onda se događa ubojstvo. Jasno je da ubojica nije nitko izvana, nego netko iz „lovačke družine“, dok međusobni odnosi nisu kakvima se doimaju. Foley klasični whodunit-zaplet spaja s modernim psihološkim trilerom. Majstorski gradeći napetost u mračnoj atmosferi uspijeva u osuvremenjivanju klasične koncepcije krimića.