Kazalište otvoreno svima

U vremenima pandemijske neizvjesnosti, kada je jedino sigurno održavati programe na daljinu, Mira Muhoberac, predsjednica Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa, osmislila je i pokrenula program Homo theatralis kao oblik nastavka rada kritičara i teatrologa u virtualnoj zbilji. Redom kako su njihove dionice predviđene u projektu koji obuhvaća cijelu prvu polovicu 2021, u programu sudjeluju članovi HDKKT-a Anđela Vidović (Kako gledamo – radionica kazališne kritike), Ivana Slunjski (Promjene izvedbenih paradigmi – o plesnoj kritici), Igor Ružić (Lateralne perspektive – hrvatsko kazalište u svojim bitnim posebnostima), Livija Kroflin (Specifičnosti lutkarske predstave) i Mira Muhoberac (Prostor, glas i tijelo u suvremenome hrvatskom kazalištu). Homo theatralis financijski je poduprlo Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske u okviru programa za online kulturu.

Radionicom kazališne kritike pod naslovom Kako gledamo započeo je program Homo theatralis

Kako je uvijek dobro da o konceptima govore autori, posebno o onima osmišljenima u trenutku kada se uvriježene konvencije prevrednuju, pa su virtualni susreti postali norma, a fizički iznimka, izvođačima programa i autorima prvih radionica i predavanja postavljena su dva pitanja: Zašto ste odabrali svoju temu, što vam ona znači i kako ste zadovoljni dosad održanim predavanjima (ako ih je bilo)?; Kako u vremenu neizvjesnosti govoriti o kazalištu i izvedbenoj umjetnosti? Smatrate li da se diskurs promijenio ili i dalje govorimo o istim temama, samo u virtualnoj stvarnosti?

Pet važnih tema

Anđela Vidović na prvo je pitanje odgovorila ovako: „S obzirom na to da živimo u doba mišljenja, a ne kritike smatrala sam da je radionica jedno od učinkovitijih izuvanja iz čizmica uspavanih pojedinaca. Kazalište je ionako puška koja ne ubija, reći će Mamet.“ Ivana Slunjski dala nam je odgovor: „Promjene koje su zahvatile izvedbene umjetnosti, a koje su zapravo započele i znatno prije pandemije samo što nisu bile ovako osjetne jer se nisu odvijale tako intenzivno, toliko su obuhvatne i dalekosežne da bi bilo neodgovorno ne reagirati. Suvremenoplesna umjetnost iznimno je propulzivna umjetnička disciplina koja artikulira iz iskustva realnosti, pa i kad su uvjeti ekstremni. Suvremeni ples, da bi se mogao pratiti, zahtijeva uvijek budan i dobro upućen um. Zato mi je osim da se iz vlastite perspektive bavim pitanjima koja će nepovratno obilježiti izvedbene umjetnosti važno da u sklopu predavanja i svi zainteresirani mogu iznijeti svoje mišljenje ili iskustva. Dosad su se zbila tri predavanja i zadovoljna sam interesom i reakcijama.“

Igor Ružić rekao nam je: „Uvijek sam se zalagao za izjednačavanje takozvanog mejnstrima i takozvanog ofa, barem u medijskoj (re)prezentaciji. Kao što smatram da fenomene hrvatskog kazališta ne treba gledati izolirano od najbližeg susjedstva. Lateralne perspektive – hrvatsko kazalište u svojim bitnim posebnostima, zajednički naslov mojih pet tema u sklopu projekta Homo theatralis u tom je smislu, nadam se, logičan i očekivan. Izabranih pet tema pokrivaju upravo ono što nije središnja struja domaćih repertoara, ali nije ni daleko od nje ili barem ne bi smjelo biti: slovenski redatelji koji su donijeli neke nove pristupe, manje vidljive produkcije Olivera Frljića, autorske predstave dramaturga koji iz različitih razloga postaju redatelji, dva stoljeća djelovanja BADco., odjeci ruske avangarde u domaćem teatru. Sve su to teme koje me iz različitih razloga zanimaju i nadam se da u tome nisam usamljen. Pokušavam se u predavanjima ne držati teorije nego činjenica i osobne refleksije, s pokojom privatnom ili kazališnom anegdotom kako bi teatrologija ili teatrografija, čak i sam govor o kazalištu, postali barem malo zabavniji i životniji, ali ne nužno i banalni.“ A Livija Kroflin: „Meni ne treba nikakav poseban razlog da govorim o lutkarstvu. Prvo, meni je zadovoljstvo o njemu govoriti jer ga volim, a drugo, o njemu treba mnogo govoriti, jer o njemu gotovo nitko ništa ne zna. Neposredan povod bila je radionica Anđele Vidović Kako gledamo. Bila je to radionica za kritičare. I tada mi je palo na pamet da se nigdje ne uči o lutkarskim predstavama. Doduše, ne uči se ni o pisanju kritika. Ali uči se o kazalištu. Ne i o kazalištu lutaka! Na teatrologiji spomena nema o kazalištu lutaka. A kazališni kritičari svejedno pišu o lutkarskim predstavama. O glazbenim predstavama, na primjer, uglavnom ne pišu, to pišu muzikolozi. Ali o kazalištu lutaka, čini se, mogu pisati svi. I zato sam htjela dodati nešto malo edukacije o lutkarskim predstavama i njihovim specifičnostima.“

Na drugo naše pitanje Anđela Vidović odgovara ovako: „Teško je govoriti o kazalištu i poziciji kritike unutar nje kad je sama umjetnost nikad krhkija. Kao da se nad sve ovo što nam se svima događa nadvila neka sablasna tišina i pristanak na čekanje. Zaboravljamo Sartreovu: Čovjek je ono što sam od sebe učini. Pogledamo li trenutačni premijerni ritam, tematski se ništa nije promijenilo. I dalje su tu prividne neuralgije, proza i poezija na sceni, autorski projekti, čitanja i prekrajanja, dok je istodobno sve manje mjesta za punokrvnu dramu. S druge strane treba reći kako se odvija borba za goli opstanak. Publika se zbog epidemioloških mjera svela na dnevni boravak. No umjetnost nije puko preživljavanje. Nedostaje nam hrabrosti.“ Ivana Slunjski ovako je oblikovala svoj odgovor: „Rekla bih da je izvjesno da se izvedbene umjetnosti neće vratiti ili ne posve na prijašnje stanje i da će se morati prilagoditi na dalje promjene. Sve što se ne uspije prilagoditi postupno će nestati. No većim se problemom čini kako će na to odgovoriti sustav koji podupire rad umjetnika. Ako sve oljuštimo do biti, dok god postoji potreba za izvođenjem, neovisno o mediju, sredstvima i načinima izražavanja, ljudi će nastojati razjasniti svoje postojanje i bivanje u svijetu.“ Igor Ružić u odgovoru navodi: „O virtualizaciji kazališne umjetnosti i izvedbenosti ovdje će se tek početi razgovarati, iako se misliti ponegdje već počelo kad se vidi trajni učinak pandemije i onoga što dolazi nakon nje. Osobno, nisam siguran da ćemo o kazalištu, ostane li sve ovako, moći misliti u istim kategorijama kojima se danas služimo, na primjer i u ovom nizu predavanja u kojima je riječ o svojevrsnom pogledu unatrag.

Budućnost kazališta

Promjenom izvedbenosti morat će promijeniti i diskurs, ali pitanje je hoće li se to onda moći nazivati kazališnom kritikom, teatrologijom. Ili možda, na primjer, digitalnom antropologijom, etnologijom... Na neka od tih pitanja referira se neusporedivo više Ivana Slunjski u nizu predavanja gdje se upravo bavi prenošenjem izvedbe, virtualnim (i) dijeljenim praksama i sličnim pitanjima budućnosti izvedbenosti.“ Livija Kroflin, pak, tvrdi: „Ja o kazalištu govorim uvijek na isti način. Kazalište je uvijek bilo prilagodljivo, lutkari pogotovo. Uvode se nove teme u predstave, da, organizacijski se stvari mijenjaju, da, ali umjetnost ostaje umjetnost.“

Program Homo theatralis započeo je sredinom siječnja e-radionicom Kako gledamo. Okupivši raznolik krug polaznika, voditeljica Anđela Vidović pronicavo je upoznala polaznike s temeljima kritičarskog rada. U veljači i ožujku uslijedila su intrigantna e-predavanja Ivane Slunjski i Igora Ružića, odlično posjećena, sa zanimljivim e-raspravama nakon predavanja. Voditeljica projekta i programa Mira Muhoberac svoje će e-radionice i predavanja održati u travnju i svibnju, a lipanj je otvoren za nova predavanja, radionice i rasprave svih članova HDKKT-a.

Svi zainteresirani mogu informacije o vremenu održavanja i poveznice na događaje pronaći na internetskim stranicama Društva: www.hdkkt.hr. „Sudjelovanje je u radionicama i predavanjima otvoreno svima i besplatno za sve zainteresirane ljubitelje i/ili poznavatelje kazališta“, navodi Mira Muhoberac.