KAZALIŠTE IZDVAJA

Vanja Matujec

Odlazak u kino i gledanje filmova na velikom platnu oduvijek je za mene bila posebna svečanost praćena neobičnim uzbuđenjem i iščekivanjem, od prvog odlaska u Studentski centar na Moje pjesme moji snovi. Serije su se pak gledale na crno-bijelom TV-u, npr. Gradić Payton… pa do TV-a u boji, Ponos i predrasude. One su sa sobom nosile nešto manje uzbuđenja, gledanje od doma nekako mi je bilo preblizu stvarnom životu, a iščekivanje se produljivalo iz tjedna u tjedan. Bilo je to u prošlom tisućljeću. A onda se jednog ožujskog dana ljeta 2020. pojam vremena i nevremena potpuno izokrenuo, pandemizirano vrijeme postalo je i potreseno, a ekran malenog računala postao je savršen okvir i prozor za bijeg od pukotina na zidu u bespuća streaminga.

Krenuo je niz:

fantastično Nasljeđe (Succession) s maestralnim Brianom Coxom, Genijalna prijateljica koja je trebala zaigrati na pozornici mojega HNK-a (čeka bolja vremena), pa suze koje sam isplakala gledajući Normalne ljude, veliku romantičnu priču ravnu Ljubavnoj priči ili Djevojci koju sam volio.

Iz niza sjajnih produkcija, neobičnih priča, kamere, do meni najvažnijih ženskih sudbina i uloga, izdvojit ću tri serije. Povezuje ih to da ne pripadaju anglosaksonskom govornom području i u njima briljiraju glumice svih generacija i temperamenta. Za mene je postala kvaliteta „slušati“ glumu na različitim jezicima koji nose i neki svoj stil igranja i pričanja priča.

Ethos,

Turska serija koja prati priču Maryem (fenomenalna Oyku Karayel), siromašnu čistačicu koja odlazi iz tradicionalne konzervativne sredine hidžaba u Istanbul na psihoterapiju kod hladne, intelektualno snažne, zapadnjački nastrojene psihoterapeutkinje, otvara kaleidoskop lica od bogatoga depresivnog plejboja, kurdske familije, zvijezde sapunica, bivšeg vojnika, hodže.

Spajanjem njihovih sudbina Ethos nije samo socijalni pregled polarizacije turskog društva, nego priča o tome što je događa kad šutimo i kad govorimo. Maryem je progovorila.

Dix pour cent ili Call My Agent 10 posto:

toliki je iznos koji agenti uzimaju glumcima koje zastupaju za sve ugovorene poslove; francuska serija o glumačkoj agenciji u svakoj epizodi donosi priču o zvijezdi francuskog filma koja glumi samu sebe. Duhovito i tužno, otkriva sve kaprice, taštine, osjetljivosti, ranjivosti i veličine bivših, sadašnjih i budućih zvijezda glumačkog neba.

Isabelle Huppert, koja trči s jednog snimanja na drugo u jednoj noći, Monica Bellucci, koja je na filmu zavela sve, još traži nekog u stvarnom životu, Juliette Binoche, koja upropasti haljinu prije izlaska na scenu na otvaranju kanskoga festivala, pa bježi od bogatog „kretena“ koji je želi na svojoj jahti, a trebao bi producirati njezin sljedeći film… samo da spomenem svoje ženske idole.

Coisa mais linda ili Girls from Ipanema,

brazilska serija koja žubori na predivnom portugalskom jeziku, donosi priču o četiri žene, radnja je smještena u pedesete godine u Rio de Janeiru. Coisa mais linda naziv je kluba u kojem se svira bossanova, a iako dramaturški predvidljiva i u nekim odnosima plošna, profinjena estetika, savršen soundtrack i opet ljepota i šarm glumica, posebno Marie Casadevall i Fernande Vasconcellos, osvajaju. Slično kao i u Ethosu donosi nam sudbine žena zaustavljenih u raskolu konzervativnog São Paula i otvorenog Rio de Janeira. Između sambe i bossanove.

Ne zamjerite mi što pišem samo o glumicama, da to ispravim, spomenut ću Timona u režiji Tomislava Radića, nedavno na programu HRT3. Film koji povezuje dokumentarne snimke kazališne predstave i život glumaca iza scene i nakon predstave, snimljen 1973, u kojem briljira Boris Buzančić, uz velikane našega kazališnog svijeta kojih više nema među nama. Film koji je po svojoj estetici 20 godina ispred filmskog manifesta Dogma 95 zaslužuje svoje mjesto na svim filmskim streaming platformama.

Da zaokružim ovo filmsko-serijsko prisjećanje kazališne glumice zaposlene u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu: nedavno sam gledala topao, dirljiv korejski film Minari u kinu Tuškanac, jer kao što se ploviti mora, tako se u kino i kazalište unatoč svemu ići mora.