Izgubljeni zavičaj à la Perišić

Brojevi ne govore puno, osobito kad je o poeziji riječ. Primjerice, lirski prvijenac Slavka Mihalića Komorna muzika (1954) sadrži svega 12 pjesama, a vjerojatno je najvažnija knjiga tog opusa i jedna od paradigmatskih krugovaških knjiga. Ipak brojevi ponekad ponešto daju naslutiti. Na recenzentski stol nedavno sam dobio pet pjesničkih zbirki koje je 2020. tiskao Sandorf. Četiri su objavljene u ediciji Planet, a jedna u ediciji Avantura. U Planetu su tiskani stihovi Miloša Đurđevića, Svena Adama Ewina, Anteja Jelinića i Maje Klarić, a u Avanturi stihovi Roberta Perišića. Knjige „planetaraca“ mekih su kartonskih korica, a knjiga „avanturista“ tvrdih je korica s pripadajućim ovitkom. A brojevi? Zbirke iz edicije Planet broje od 74 do 155, a zbirka iz edicije Avantura 55 stranica. Susret s tim knjigama i spomenutim brojevima nuka na pomisao: ili nakladnik ediciju Avantura (u kojoj inače objavljuje prozu, publicistiku i sl.) smatra prestižnijom ili je tvrdim koricama i ovitkom htio malo „podebljati“ Perišićevu zbirku.

„Mutno ocrtani svatković“

Zbirka Siromašni čovjek kojeg boli glava treća je knjiga stihova Roberta Perišića. Prethode joj Dvorac Amerika (1995) i Jednom kasnije (2012). U knjizi se nalazi trideset pjesama razdijeljenih u cjeline Bioritam i Dok se tuširaš na brzinu. One nastoje kritički secirati vrijeme u kojemu živimo, progovoriti o poziciji tzv. običnog čovjeka, prokazati njegovu neslobodu ispod raskošnih formalnih obrazaca prividnih sloboda koje suvremeni kapitalizam neprestano fabricira. Taj je Perišićev siromašni čovjek kojeg boli glava osuđen na frustraciju i poraz. On je, kako je ustvrdio nepotpisani zagovarač na ovitku knjige, „mutno ocrtani svatković nezavršive tranzicije, mnogoliki obris odražen u jezičnoj struji“.

Izd. Sandorf, Zagreb, 2020.

Perišićeva je zbirka tezična, angažirana, ona ga potvrđuje kao socijalno osjetljivog autora koji kritički problematizira i komentira okružujuću zbilju. Njegov naslovni siromašni čovjek kojeg boli glava nije pojedinac nego konstrukt pojedinca, tipičan suvremenik koji se bori s izazovima današnjice, gubitnik koji (što god činio) ne uspijeva promijeniti svoj status. Taj luzer, koji simbolički zastupa većinu, u potragu za boljim životom odlazi autobusom, vlakom ili brodom da bi tamo gdje stigne od jutra do mraka radio za male novce, ritualno obilazio kolodvore i melankolično sanjao povratak u zavičaj. Perišićev pjesnički subjekt o njegovu nevoljnom životu svjedoči empatično, npr. u pjesmi Autobus:

davno ti je otišao

iz republike naših sela

siromašni čovjek

s radnicama trikotaže, ljudeskarama luke

nitko ga nije pratio

nešto je tražio (sobu)

povremeno mu je izgledalo dobro

tražio je sobu (stan)

kroz šume šumi more

čarobni svijet bez majke

tamo kod sjevernog ruba… (Autobus)

Taj se gastarbajter našeg vremena u svojim skromnim sobičcima „tušira na brzinu“, besciljno luta, opija se, predaje sanjarenju, s Arsenom pjevuši stihove Ujevićeva Odlaska (tamo, tamo da putujem). Naslov zbirke Siromašni čovjek kojeg boli glava bitno usmjerava čitanje. Uz to što je tezičan, on djeluje kao sažetak ukoričene poetske naracije. Prisjetimo li se naslova proznih knjiga Možeš pljunuti onoga tko bude pitao za nas, Naš čovjek na terenu ili Užas i veliki troškovi, možemo kazati da je riječ o tipičnom perišićevskom naslovu. Iza njega proviruju asocijacije na tzv. tranzicijsku literaturu, „necenzurirani socijalni pogled“, stvarnosnost, „distorzirani stil“ i sl.

Od Nazora do Arsena

Na više je mjesta u zbirci vidljivo da autor ima potrebu za jakim gestama kako bi podcrtao svoje gnušanje spram stanja suvremenoga svijeta i svoje zauzimanje za one koji trpe nepravdu. Jedna od takvih gesta nesumnjivo je referiranje na Nazora i njegovu Galiotovu pesan: pokle su me prikovali zlizane za ove daski/ visiš u ovoj realnosti kao kakav obješenjak. Perišić uklapa Nazorov stih u govor svog subjekta čime uspostavlja paralelu između dva teksta, ali i između dva vremena. Sugestija je jasna: svijet je ostao isti, čovjek je bio i ostao rob, jedino se promijenila tehnologija njegova izrabljivanja. Kako ne bi bilo zabune, autor pri kraju zbirke pjesmu Želio je poentira nedvosmisleno:

unatoč žganju koje je pio i

drogama koje su poticale viziju slobode

taj siromah kojeg je

sutra boljela glava

želio je, želio

ono što je kapitalizam zahtijevao od njega

Dojam je da Perišić prekomjerno elaborira osnovnu ideju (s kojom će se dobronamjerni čitatelj lako složiti). Pritom inzistira na manje-više općenitim uvidima i ne ostavlja čitatelju dovoljno prostora da s pročitanim stihovima krene u vlastitu potragu i osmisli ih prema mjeri svoga angažmana.  

Perišićev lirski subjekt, kako već istaknuh, suosjeća sa siromašnim čovjekom kojeg boli glava. Kao i taj čovjek, i subjekt je nezadovoljan, melankoličan, povremeno i malodušan. I on se prisjeća mladosti, fragmenata pojedinih događaja i situacija, gostionica, spominje Dalmaciju, pješačenja i suhe ruke, sugestivno se predstavlja:

dvoje su ostali

a neki je čovjek otišao slušajući arsena

čovjek kao ja, tisuću devetsto šezdeset deveta

samo šal mu ostao (Dolje je bila)

Žudnja za zavičajem i kolektivni ressentiment ne javljaju se samo u citiranim stihovima. Oni su leitmotiv zbirke. Povratak u kraj iz kojega se jednom otišlo podjednako priželjkuju i lirski subjekt i njegov protagonist. Taj je kraj sasvim precizno imenovan: jednom je to dolje, drugi put je Dalmatinska zagora, treći put Dalmacija, četvrti Hrvace, pa se spominju Dinarci, pa opet pjeva Arsen itd.

Perišićev se subjekt od protagonista zbirke najviše razlikuje po tome što njegovu egzistenciju ne određuje siromaštvo i što pripada intelektualnoj eliti. No i on je tjeskobno biće, koje zapodijeva lirsku raspravu o pitanju identiteta. Tu raspravu oblikuje oko problematizacije jezika, obilježja komunikacije i odnosa između jezika i čovjeka. Već na početku zbirke, u pjesmi Nakon dana, Perišićev subjekt osvještava činjenicu da je socijalizirani pojedinac prisiljen živjeti tako da komunicira jezikom koji obiluje frazeologiziranim izrazima, tj. da svaka situacija i svaki kontekst posjeduju već izgrađene jezične mehanizme i formule. Tek kad ostane sam, on se može lišiti depersonaliziranih automatizama i prisile, doprijeti do slobode u jeziku, koja ujedno znači i slobodu uopće. Pjesma je građena na poznatoj i višestruko elaboriranoj opoziciji između jezika kolektiva (koji Perišić karakterizira kao pakao obaveznih riječi) i jezika pojedinca (koji je Perišiću riječ koja leti, koja razbija prokletu kocku/ koja vraća/ jezik, slobodu). Ta je ideja dosta puta tematizirana i u hrvatskoj poeziji, a osobito je obilježila pjesnike tzv. gramatološkog obrata i semantičke konkretiste u sedamdesetim godinama 20. st. Ona je zapravo svojevrsni podtekst poezije uopće, jer poezija nastoji nadići granice, okvire i zabrane te u jeziku pronaći slobodu za novo iskustvo, prispjeti do pojedinačnoga identiteta.

Jezik je legitimacija svakog pisca. Pisci se možda najviše razlikuju upravo po jezičnom iskustvu tekstova koje pišu. Robert Perišić je nedvojbeno autor koji je pomno gradio idiome svojih poetskih subjekata i pripovjedača, proznih i dramskih likova. U pravilu je posezao za urbanim žargonom, uopće razgovornim stilom kako bi što plastičnije uputio na odnos pripovjedača prema prikazivanom zbivanju, na obilježja tematiziranog konteksta, karakter svojih protagonista i sl. U zbirci Siromašni čovjek kojeg boli glava problematizacija jezika zbiva se više na idejnoj nego na izvedbenoj razini. Perišićev subjekt ne stječe jezično iskustvo radikalnim iskušavanjem granica izrecivog i razumljivog ili kreiranjem zaumnog idioma, nego prigodnom filozofičnom tematizacijom njegova funkcioniranja i načina na koji ga obilježava.

„Čovjek u situaciji“

Poetski je diskurz zbirke opor, često neritmičan. On egzemplificira govor tog siromašnog čovjeka kojeg boli glava pridružujući tako egzistencijalnoj tjeskobi i tjeskobu diskurza. Bolji poznavatelji Perišićeve literature bit će donekle iznenađeni pojedinim sastojcima njegova jezika u ovoj zbirci. I dalje ga dakako obilježava razgovornost, ali ona se više ne temelji na žargonski opuštenim izrazima, nego na okljaštrenoj, eliptičnoj sintaksi dopunjenoj vrednotama govornog jezika (intonacijom, gestom, pauzom). Subjekt zbirke tek povremeno posegne za nekonvencionalnim kolokvijalizmima (u toj pripizdini donjoj, pojedi sve to i prdni), ali i za arhaizmima i poetizmima koje danas i pjesnici rijetko rabe (vlakovi mru, u tmuši). Štoviše Perišićev stil odjednom poput spužve upija klasične lirske poredbe, slike i metafore, npr.: jutro je izašlo poput kornjače, topio se snijeg kao voštanica, svaki njihov susret pleo je paučinu, pijana nosiljka, plodovi tišine, ljuska samoće i sl.

Lirska je sintaksa distorzična. Ionako eliptične rečenice brzo smjenjuju jedna drugu slijedeći mijenjanje prikazivačke perspektive, miješanje udaljenih vremenskih i prostornih točaka ili ulomaka različitih diskurza. Takva sintaksa uzrokuje gustoću lirskoga govora, slijedi asocijativnost subjekta, ponekad sugerira simultanost prikazivanja. U pjesmi On kupi sve sa sobom  to izgleda ovako:

prijavljujem se u taj red

opet si halucinirao iz tramvaja

listove masline i mirte

od svih životinja čovjek je najprije pripitomio

čovjeka koji skakuće

oponašanje života (iz grčke)

makar se netko i popeo uz ljestve

kuda jezik pokazuje

svatko će učiniti sve što može učiniti

da bi nestao

Prikaz sam otvorio spominjanjem Slavka Mihalića. Možda nije zgorega da ga tako i zaključim. Prototipski krugovaš u svojoj je poeziji oblikovao subjekt kojeg je Vlatko Pavletić opisao kao „čovjeka u situaciji“, tj. kao instancu koja proživljava sve ono što može zadesiti i njegova čitatelja. Subjekt zbirke Siromašni čovjek kojeg boli glava Roberta Perišića donekle podsjeća na tog mihalićevskog „čovjeka u situaciji“, s tom razlikom što on dijelom nudi svoje, a dijelom iskustvo konstruiranog tipskog protagonista. Poput Mihalićeva, i Perišićev subjekt otvara egzistencijalna pitanja, zauzima se za humanističke vrijednosti i ima pomalo proročki gard.

Sve u svemu: korektna, kratka, gdjekad docirajuća, stilski pomalo neočekivana zbirka. Perišićev opus njome nije puno dobio, ali ni izgubio.