Isus u vojnom šatoru

„Trebamo vas“, rekao je papa Pavao VI. umjetnicima okupljenima u Sikstinskoj kapeli 7. svibnja 1964. – prenosi u svojem eseju Teologija i umjetnost u duhovnom srodstvu, uklopljenu u knjigu Kako je lijepo moći vjerovati, profesor ma Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu Anton Tamarut. „Naša služba treba vašu suradnju“, rekao je papa, izjednačivši dva poslanja, svećeničko i umjetničko: jedni „propovijedaju svijet duha, nevidljivoga i neizrecivoga, odnosno svijet Boga“, a drugi umjetnošću „zahvaćaju svijet duha i njegova bogatstva, oblače ga u riječ, boje, oblike te ga tako čine pristupačnim“. Istinitost tih riječi još je jasnija ovih uskrsnih dana u središtu Zagreba, na godišnjicu potresa, gdje su crkve uglavnom neuporabljive. Franjevačkoj crkvi na Kaptolu oštećeni su stupovi i toranj, a fratri su raseljeni iz samostana, iz kojeg su ponijeli samo najnužnije; Katedrala je zatvorena, kao i crkva sv. Marka; crkvi sv. Katarine urušio se svod, kao i Bazilici Srca Isusova; u crkvi sv. Petra napukli su svodovi, a u desnom kraku transepta jedan je kip ostao bez glave.

Izd. Kršćanska sadašnjost i Kršćanski kulturni
centar, Zagreb, 2019.

„Teologija i umjetnost pripadaju jedna drugoj“, piše Tamarut, „i to na način da se iznutra prepoznaju i privlače, uzajamno se pomažu i obogaćuju. Obje su duhovne djelatnosti, a počivaju na tvarnoj i osjetilnoj osnovi.“ Sada su se u Donjem gradu razdvojile. Isusovci u Palmotićevoj ulici mise služe u dvorišnoj dvorani, koja je ne samo oštećena nego i pokazuje tipičan nemar prema materijalnom Družbe Isusove: goli zidovi, bezlične ploče na podu, uokvirene reprodukcije križnog puta, otrcani stolci; pred ulazom je razapet vojni šator, tako da imate dojam da ulazite u vojničku kantinu ili na mjesto pregovora oko razmjene zarobljenika. No čak ni asketizam Loyolinih sljedbenika ne može protiv onog što tumači Tamarut, da „teologija i umjetnost teže za istinom u ljepoti, odnosno za ljepotom u istini“, citirajući Ivana Pavla II, koji je rekao da je ljepota vidljivi izraz dobra, a dobro metafizički izraz ljepote. Metafizičko je ovdje dočarano ipak umjetničkim predmetima, smještenima oko oltara i svetohraništa: svijećnjacima, križem i slikom Srca Isusova koju su isusovci donijeli s oltara Hermanna Bolléa, sada zatrpana prašinom i šutom.

Iako dobro znam da je sve to za liturgiju beznačajno, i da je Bog jednako prisutan u sakramentu i s oltarskom slikom i bez nje, ipak mi ju je drago vidjeti. Ne samo zato što sam tu sliku prvi put vidio još dok me baka držala za ruku u toj crkvi, i onda još bezbroj puta, nego i zato što je umjetnički izraz most prema Nevidljivom i Svetom – kako Tamarut podsjeća u svojem ogledu. On u njemu niže brojne argumente, od Svetog pisma i misli crkvenih otaca, do opažanja suvremenih umjetnika i teologa: Ivanovo Evanđelje, gdje Isus Filipu jasno kaže da tko vidi njega, vidi i Oca; Ivana Damaščanskog, koji je rekao da u otkrivenom Isusovu licu promatramo Božju slavu; nobelovca Hermana Hessea, koji je ulogu umjetnosti vidio u tome da u svakoj stvari pokaže Boga; slikara Paula Kleea, koji je mislio da umjetnost ne ponavlja vidljive stvari, nego čini vidljivim ono što je nevidljivo; slovačkog isusovca i kardinala Tomása Spidlíka, koji je svojedobno u intervjuu za Glas Koncila rekao kako umjetnici imaju unutarnju viziju nevidljive istine, i kako se osjećaju obveznim dati joj vanjsku formu – a to nije ništa drugo nego to da se duhu da vidljivo tijelo i tako se objavi.

Vojni šator pred prostorijom u kojoj se služi misa nije samo slučajnost – rat se doista vodi, i za vjernike, da u strogim epidemiološkim uvjetima uzmognu sudjelovati na misi, i za Baziliku Srca Isusova, da se sanira i vrati svojoj funkciji, liturgijskoj, ali i umjetničkoj, s iluzionistički naslikanim figurama u apsidi, s freskom Svetog Trojstva nad svetištem, križnim putem čije su postaje izrezbarene od jednog komada drveta i historicističkim vitrajima na kojima su oblaci već bili uplovili u art deco – što je sve, za sada, dostupno samo u mojem sjećanju. Umjetnost i teologija, zaključuje Tamarut, imaju zajednički sakramentalni mentalitet: „nevidljivo izražavaju kroz vidljivo, duhovno i neopipljivo u tjelesnom i osjetilnom“. Ali ima i još jedna nit razmišljanja koja se provlači kroz Tamarutovo poglavlje o svezama teologije i umjetnosti, koju također ilustrira Spidlíkovim riječima: „Pojmovi vjere nisu kartezijevske ideje, jasne i razgovijetne“, ali i riječima francuskog filozofa Paula Ricoera: „Simbol nam daje da mislimo.“ Budući da liturgija u središte stavlja simbol, kao i umjetnost, umjetnost je pogodnija za otkrivanje značenja nadnaravnog od puke spekulacije, što je važna pouka za naše doba opsjednuto matematikom, ekonomijom, fizikom, kemijom i biologijom – jer tehnologija je izravno suprotstavljena teologiji. I zato su čak i strogi isusovci donijeli svog Isusa s oltara u dvorište, kao izbjeglicu, ne zato što Isus ne bi bio ondje, nego zbog onoga što je napisao Teodor Studit u 8. stoljeću: „Slika je za nas sveto svjetlo, spasonosni spomenik jer nam pokazuje Krista u njegovu rođenju i krštenju, Krista koji čini čudesa, Krista u grobu, Krista koji uskrsava i ulazi na nebo.“ Ili, jednostavnije, da citiramo don Camilla iz šaljivih priča Giovannina Guareschija, kad je branio svoju pomalo djetinjastu povezanost s raspelom iz svoje crkve: „Krist je moja zastava, a kakav bih ja bio vojnik bez zastave?“