Glazba glasnija od potresa

Jutro prve godišnjice zagrebačkog potresa, 22. ožujka oko 6 sati, ulice ranjenoga povijesnog središta, uz uobičajene snage pekarnica i gradske čistoće, ispunjavali su mnogi neočekivani prolaznici. Dio njih kretao se u smjeru ugla Đorđićeve i Petrinjske ulice, a dio prema vrhu Gundulićeve, u smjeru Ilice. Prve su činili članovi udruge SOS Zagreb, koji su se u posebnoj tuzi okupljali ispred zgrade simbola zagrebačkoga potresa i palili svijeće za djevojčicu poginulu od pale grede u suterenskom stanu u Đorđićevoj, ali i za sve žrtve Zakona o obnovi. Tom su gestom pozvali istomišljenike da tijekom dana zapale svijeće u znak nezadovoljstva i zanemarivanja Grada i Države, jer u godinu dana nije počela obnova nijedne obiteljske kuće ni zgrade.

Drugi su užurbani hodači stizali radi jed(i)ne svijetle točke u toj mračnoj zagrebačkoj priči, koja nas hrani osjećajem optimizma te vraća vjeru u „svjetlost na kraju tunela”.

Dvorana HGZ-a nakon potresa / Snimio ZVONIMIR FERINA

Bili su to glazbenici i predstavnici HRT-ovih snaga koji su u trenutku godišnjice zagrebačkog potresa pripremali koncert u dvorani Hrvatskoga glazbenog zavoda (HGZ), čiji je prvi ton u praznoj dvorani, samo za potrebe izravnog radio-televizijskog prijenosa, počeo točno u 6 sati i 24 minute. Naši ponajbolji glazbenici dobrovoljci pripremili su dinamičan program pod naslovom Glazba protiv potresa, na poziv vodstva najstarije glazbene institucije u Hrvatskoj, kolijevke glazbenog školstva u zemlji te čuvara najdragocjenijih muzikalija i partitura. Svi koji prolaze Gundulićevom znaju da je prva skela u Zagrebu postavljena upravo na pročelju HGZ-a samo nekoliko dana nakon potresa i da je njegova dvorana sanirana i osnažena građevinskim radovima koji su završili prošlog ljeta, na vrijeme da 1. rujna 2020. počnu događanja za publiku koja nisu stala sve do danas. Predsjednica te udruge građana, Romana Matanovac Vučković, vratila je u naše okvire pojam donatora, mecene u kulturi, koja je zamrla još od početka proteklog stoljeća. Motivirala je vlastite snage, svoje članove, ali i sve umjetnike te poklonike umjetnosti i kulture u zemlji i inozemstvu da doniraju novac ili na neki drugi način pomognu da se apel za pomoć proširi.

Već smo pisali o cijeloj vojsci glazbenika koji su u danima nakon potresa riskirali živote u poluporušenoj dvorani kako bi u zornom okruženju svojim snimkama interpretacija na društvenim mrežama pozvali pomoć za spas. Njima su se pridružili i kolege iz inozemstva, poglavito oni oko hrvatskog pijanista Petra Klasana i njegove prijateljice, finske violončelistice Liine Leijale, koji su suosjećali sa sudbinom zagrebačkog Musikvereina i proširili vijest o njemu od Amerike do Palestine. Ukratko, odaziv je bio masovan te su prikupljena sredstva bila dovoljna da se dvorana u rekordnom roku sanira i vrati u uporabno stanje.

Istodobno je Romana Matanovac Vučković uz svojega savjetnika i autora projekta, arhitekta Romana Šiljea, vodila bitku i na polju planiranja strukturne obnove i rekonstrukcije: pravovremeno su se i svom dokumentacijom opremljeno prijavili na Fond solidarnosti Europske Unije i – naš je Glazbenjak dobio iznos od 57 milijuna kuna  bespovratnih sredstava. Simbol kulturnog središta Hrvatske sada se kao feniks izdiže iz pepela, baš kao i nakon potresa 1880, samo četiri godine nakon što je zgrada u Donjem gradu sagrađena. U slavlje zajamčene svijetle budućnosti institucije u novoobnovljenoj zgradi organiziran je koncert sjećanja na potres kao „nultu točku“ novog života, s porukama nade i optimizma svima pogođenima u zemljotresima te zahvale donatorima i umjetnicima koji su omogućili opstanak kontinuiranog rada HGZ-a u najvećoj krizi svoje gotovo dvjesto godina duge povijesti.

Mario Čopor i Valentina Fijačko Kobić u potresnoj izvedbi skladbe Ave Maria Michała Lorenca

Koncert je u pedesetak minuta između 6:24 i 7:12 donio mozaičan program glazbe različitih stilova, od new agea, pop-rocka, preko jazza, sve do klasike, jer Glazbeni je zavod otvoren svima koji se ugodno osjećaju u najljepšoj akustičkoj dvorani u regiji. Niz Glazbe glasnije od potresa započeo je naš svjetski poznati pijanist-skladatelj Matej Meštrović skladbom HGZ Potresno, koju je za klavir solo napisao dan nakon potresa vidjevši fotografije Zvonimira Ferine koje su obišle svijet.

U brzom izmjenjivanju interpreta i kratkih efektnih skladbi njegovo su mjesto zauzeli pop-rock-gitaristi iz raznih bendova i televizijskih šou-programa, koji su svoje uobičajene električne gitare zamijenili za ovaj prostor prikladnijim, klasično-akustičnim. Miroslav Lesić Lesique, Bruno Kovačić i Ivan Pešut još su prošle godine snimili svoj prvi zajednički trio-album 9OF3 na kojemu se ravnopravno predstavljaju i kao autori (svaki s tri skladbe), s kojega su za ovu prigodu odabrali Pešutovu Take it Easy (Samo polako), djelo s jasnom porukom utjehe i upute kako se ponašati u kriznim situacijama.

Zahvalnošću nas je podučila pjesma Imamo sve naše jazz-dive Lele Kaplowitz, rođene Siščanke, koja se nakon rođenja djeteta s mužem Amerikancem, pijanistom i tubistom Joeom, preselila iz New Yorka u Zagreb. Oboje su zablistali u jazz-idiomu na koji se svojim aranžmanom pjesme Nocturno Zdenka Runjića nadovezao sveprisutni Ante Gelo, sjajan gitarist i aranžer, koji osobito cijeni akustiku dvorane. Kad je već bio tu, bila je to prigoda za inauguraciju novoga trija na glazbenoj sceni, koju uz Gelu čine još i Borna Šercar, čarobnjak na staklenim bocama različite razine napunjenosti tekućinom, te najbolji jazz-kontrabasist mlađega naraštaja Zvonimir Šestak. Njihov je broj bio izvrstan energijski vrhunac programa, bravurozni Montijev Csárdás, koji je u zvonkom zvuku boca uzburkao duhove Glazbenog zavoda, te kao da su se i biste Zajca i Lisinskog pomalo zatresle. Smiraj prema kraju donijele su zvijezde klasične glazbe. Zagrebačka operna prvakinja Valentina Fijačko Kobić uz svojega stalnog suradnika, vrsnog pijanista Marija Čopora, zablistala je u meditativnoj i potresnoj Ave Maria suvremenoga poljskog skladatelja Michała Lorenca iz njegove glazbe za povijesni filmski triler s temom Holokausta Prowokator. Valentina i Čopor bili su među glazbenicima koji su snimali u netom razrušenu Zavodu i njihova su imena zapisana zlatnim slovima u povijest obnove zgrade i institucije.

Kad smo već zagrabili u klasiku, završna dva broja donijeli su Zagrebački solisti – glazbena emanacija dvorane i njezin gotovo sedam desetljeća zaštitni znak, koji ni u ovoj pandemijskoj sezoni ne prestaje nastupati i svojom glazbom tješiti i liječiti publiku. U solističkoj točki nastupila je naša najbolja violončelistica Monika Leskovar izvevši Elegiju Rudolfa Matza s pjevnom temom međimurske narodne pjesme Vehni, vehni fijolica. Sve je završilo zdušnim prpošnim finalom Allegro con spirito 88. simfonije bečkog klasika Josepha Haydna, potvrdivši klasičnu ishodišnu točku našega Musikvereina.