Ekspresija mišljenja i osjećaja

Kada sam došao predavati na Akademiju likovnih umjetnosti kao mlađi asistent godine 1996, prvi mi je prišao gospodin bijele kose odjeven u crne hlače i crnu dolčevitu rukava podignutih iznad lakta. Pružio mi je ruku i rekao: „Ja sam Nikola Koydl. Dobrodošao.“ Takav mu je bio stil cijeloga života. Sljedećih dvadeset godina, do njegova umirovljenja, svakodnevno smo se družili i, mogu reći, bili dobri prijatelji. Osim što je bio veliki profesor, koji nikada nije htio imati klasu, nego predavati slikarstvo na drugoj godini, bio je veliki intelektualac, iznimno načitan, erudit i profinjen gospodski duh, rekao bih i posljednji veliki gospodin od Akademijinih profesora. Dakako, i veliki suvremeni hrvatski slikar. O slikarstvu i umjetnosti znao je sve, a posebno je sve znao o teoriji boja, što je prenosio generacijama studenata slikarstva. Rođen u Karlovcu 6. veljače 1939, Koydl je djetinjstvo proveo u Crikvenici kod none, a gimnaziju je završio u Splitu. Obojicu nas je vezivala, između ostalog, ljubav prema moru, plovidbi, osjećaju beskrajne slobode. Proveo sam cijelo djetinjstvo i mladost ploveći u ljetnim mjesecima s ocem obiteljskim brodom, baš kao što je i Koydl ljetne mjesece plovio Jadranom svojom jedrilicom. Bili smo članovi splitskog kluba Labud. Na neki način Nik, kako su ga prijatelji zvali, bio mi je prijatelj, ali i drugi otac, čak me i podsjećao na mojega oca, uvijek pun pametnih i mudrih priča i savjeta iz svojega iskustvom bogata života.

Iz postava izložbe / Snimio GORAN VRANIĆ / Moderna galerija Zagreb

Studirao je slikarstvo na Akademiji u klasi Đure Tiljka od 1957. i diplomirao 1962. Od 1963. suradnik je u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića, do 1969, kada polazi na mnoga studijska putovanja. Izlagao je na mnogobrojnim samostalnim i grupnim izložbama. Prvu samostalnu imao je u galeriji Studentskog centra 1966. Za plodne i uspješne karijere dobio je mnoga priznanja i nagrade. Godine 1969. nagrađen je Nagradom za slikarstvo na 13. Zagrebačkom salonu, 1978. za javnu skulpturu Školjka u naselju Zapruđe. Dobivao je nagrade na izložbama crteža 1973. i 1981. U Ljubljani je nagrađen otkupom na Grafičkom bijenalu. Godine 1990. dobio je Vjesnikovu nagradu Josip Račić... Napokon, 2008. dobio je nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Izlagao je i na Venecijanskom bijenalu 2009, predstavljajući Hrvatsku uz mlađe kolege Zoltana Novaka i Matka Vekića. Pred mirovinu postao je profesor emeritus Akademije likovnih umjetnosti. O njegovu radu objavljene su dvije monografije: prva iz pera Grge Gamulina 1989. u izdanju biblioteke Prizma Grafičkog zavoda Hrvatske, i druga, opsežna, iz pera Lilijane Domić 2007. u izdanju Art magazina Kontura. Nikola Koydl preminuo je zbog neizlječive bolesti u 82. godini, 23. srpnja 2020.

Moderna galerija priredila je izložbu in memoriam tome važnom slikaru hrvatske suvremene umjetničke scene. Izložba se sastoji od 85 radova: 55 slika, deset crteža i devetnaest objekata, koji predstavljaju njegovu umjetnost i umjetničku osobnost, nudeći pročišćenu optiku na posve izdiferenciran stil velikog umjetnika. Desetak radova je iz fundusa Moderne galerije, a ostala djela posuđena iz privatnog vlasništva, većinom Nikoline nasljednice, kćeri Nine Koydl.

Unutarnji doživljaj prirode

Iz dugogodišnjeg druženja i bezbrojnih razgovora s Nikolom Koydlom znam da nikada nije bio posve zadovoljan svojim slikama, tražio je perfekcionizam, i nije bio siguran da li ga je postigao. Izgradio je doista osebujan, vlastiti, stilski osoban i autentičan način umjetničkoga stvaranja. Nikada se nije priklanjao nikomu, nijednoj grupi, nijednoj struji, nijednom klanu, ni čoporu, kako je to volio reći. Bio je nezadovoljan prijemom svoje umjetnosti u širim slojevima. Kao da je bio u procjepu između poštivanja struke i neshvaćanja zbog nerazumijevanja javnosti. U vječnom kretanju u slobodi, silnoj strasti prema životu i umjetnosti, ljepoti, ljubavi i ženama, stvorio je svojstveno kojdlovsko slikarstvo u kojemu je govorio o svojim unutarnjim doživljajima prirode i krajolika, i, prije svega, o svojim osjećajima. U mladosti je bio opčinjen Jamesom Joyceom. U Uliksu Leopold Bloom tijekom jednoga dana hoda, a tok svijesti radi svoje. U začudnom romanu Bdjenje nad Finneganom (1923), modernom književnom otvorenom djelu (Umberto Eco), tijek svijesti događa se noću. Koydl sam kaže: „Pomislio sam tada, a zašto ja ne bih na istoj slici prikazao što sam doživio tijekom plovidbe od jednog do drugog mjesta; izlazak sunca, dnevno sunčano svijetlo, tmurno vrijeme, vjetar, utihu predvečerja, početak noći? Naravno, tako nastaje kaotična situacija, ali ako unesem svoj osjećaj za red i ravnotežu, svoj ritam i raspored događaja, tada dobivam veliki broj kombinacija. Ako tomu dodam barem malo mašte, tad sam pred nevjerojatnim mogućnostima. Gubim na prepoznatljivosti krajolika, ali dobivam veliku slobodu u interpretaciji.“ I doista, ključ razumijevanja Koydlova slikarstva upravo je u toj definiciji. Nikada nije mimetički slikao krajolik, nikada figurativno, to je apsolvirao na Akademiji. Slikao je i crtao apstraktno, semiotički, neke osobne znakove koji su ključ njegova djela. Ključ koji otvara vrata njegove ekspresije mišljenja i osjećaja.

On prvo platno preboji u monokromnu pozadinu, najčešće žutu ili oker, za Joyceov Uliksov dan, ili pak tamnomodru, za Finneganovu noć. Potom, s obzirom na osjećaj za red i ravnotežu, pažljivo u samotnom radu u atelijeru, u zenovskoj koncentraciji – divio se samuraju Miyamotu, japanskim slikarima Hokusaiju, Utamaru i Hiroshigeu, čitao je Lao Tsea, o taoizmu, i posvetio kineskoj kulturi svoje drvene obojene i lakirane objekte poput Zvjezdano nebo iznad hrama Lao Tsea, Iz Konfucijeva hrama, Sjećaš li se Kine?, Labirint života i smrti I, II. i III) – Koydl kao izvanredan crtač ravnim, čistim i jasnim linijama omeđuje format kompozicije, centrirajući glavni, apstraktni, u boji oslikan oblik. Koydlovo djelo u tom smislu ima vrijednost amblematične egzistencije, podijeljene između utjecaja istočnjačkih i zapadnjačkih, postmodernih i suvremenih umjetničkih temelja. Svojedobno duboko prožet kineskim elementima tradicije, mentaliteta, običaja, filozofije, riječju, civilizacije, kulture i umjetnosti, Koydl je stvarao na tragu tih doživljaja. Ništa nije propustio kroz ruke prije nego što je promatrao i nacrtao u umu. Stoga i mnogi njegovi oblici nisu plodovi izravna promatranja prirode.

Objekt, ulje, akril/platno, 100 x 70 cm, 2020.

Precizne linijske strukture

Koydlova djela promatraču koji ih ne razumije djeluju distancirano i ohlađeno, teško doživljajno, ni blizu osjećaja koje je umjetnik ugrađivao u djela. Njegova umjetnost crteža i slike izrazito je stilizirana nizom precizno ravnalom izvučenih linijskih struktura. Jasno geometrijski odredio bi kompoziciju koju je ispunjavao čistim bojama, bezbrojnim mikrotočkama, bojama kojima se koristi u maniri vrsna kolorista, velikog znalca i stručnjaka za boju. Unutar strukture središnjega oblika pulsira organska geometrija, sva u fluidnoj, usitnjenoj pravilnoj mreži, živahne, organske materije, koja je uvijek jedna misao o postojanju, o životu, o ljepoti prirode i svijeta. Ta „ohlađena“ samosvojna rukopisna stilistika, koliko god bila iznimno profinjena, upravo je čimbenik koji neke navodi da mu umjetnost smatraju dizajniranom. To je bio razlog slikareva nezadovoljstva, nedostatak šireg prihvaćanja javnosti, to ga je uvijek pomalo mučilo, bez obzira na sve laude, nagrade i priznanja koje je za života s pravom dobio. Koydlov crtež i oblici u slici precizni su, čisti, razgovijetni, perfekcionistički izvedeni, apsolutno pedantni. Caruje red i ravnoteža, harmonija svih dijelova, jasan ritam i raspored elemenata. Katarzična duhovna higijena koja iz slikarevih djela izbija ne nosi u sebi samo meditativni smiraj, već ta djela u svojoj perfekciji svjedoče o racionalnosti Koydlova postupka. Čistoća i upravo začudna kontemplativna doživljajnost Koydlovih djela nastaje iz pojavnih formi u vanjskoj i unutarnjoj prirodi. Koydl je naučio da prirodu i morske daljine apsorbirane danonoćnim plovidbama mora propustiti kroz sebe. Koydlova umjetnost ne uzmiče od tjelesnoga, predmetnog i asocijativnog, što se očitava u izrazitom plasticitetu oblikovnih figura. No zavodljiva i pomalo dizajnirana sofisticirana distingviranost Koydlovih radova caruje u međuprostoru duhovne supstancije, očite u snazi kultiviranog opažaja i geste ruke koja sliku ili crtež izvodi. A taj je međuprostor strujanje energije života udahnutoga u djelo.

S čiste likovnosti Koydlova se umjetnička djela univerzaliziraju u jezičnu metasupstanciju jasne artikulacije, u kojoj se dade rekonstruirati umjetnikov vlastiti unutarnji proces, iskristaliziran u esenciju i egzistenciju samosvojnog stila. Sjajan, nažalost autorovom smrću zaokružen, plodan opus ostvaren je kao etički i estetski kodeks: onaj koji i iz najvećega nereda stvara red, onaj koji je blizak bušidu, samurajskom kodeksu časti.

Nik, prijatelju, ljudino i slikarčino, dobro ti more želim u Tvojoj plovidbi kroz vječnost.