Drvinje nekad i sad

U svojim kvartovskim šetnjama najprije se otiskujem u najbliže susjedstvo (stanujem u Baštijanovoj). One su u slučaju ulice iz naslova bile pojačane jednom izvrsnom knjigom. Na više sam mjesta napisala kako mi za upoznavanje nekih krajeva znaju poslužiti knjige kao prvi poticaj. Tako je bilo i ovaj put. Kako to kod nas često biva, promjene u imenima ulica i trgova prilično su česte, što ova ulica zorno pokazuje (Drvinje, Kroflinova, opet Drvinje, pa Golikova). Ne bih voljela biti u koži njezinih stanara, koji svako malo moraju mijenjati osobne dokumente jer se netko odlučio za neku promjenu; ne vjerujem ni da im gradska uprava namiruje taj trošak, a vrijeme koje pritom potroše ionako im nitko ne može vratiti. U prolaženju tom danas prometnom ulicom (dvosmjernom, po njoj vozi i autobus 118 za Mažuranićev trg) društvo će mi praviti jedna sasvim osebujna knjiga koja s posebnom toplinom govori o starom Drvinju, već odavno nestalom, i doziva mi u sjećanje svekoliku nekadašnju zagrebačku periferiju.

Knjiga se zove Drvinjski štikleci, autor joj je Boris Szüts, objavilo ju je Kajkavsko spravišče iz Zagreba 2008. i 2013. godine – i odavno je rasprodana. A sve bez riječi reklame, osim one najbolje: usmene predaje, pa su za nju doznali i uspjeli je nabaviti mnogi ljubitelji dobra štiva sličnih afiniteta. Ona je u samom vrhu tzv. kvartovske literature, danas na sve višoj cijeni, pa smo tako osim knjiga mogli vidjeti i više fotografskih izložbi posvećenih gradskim četvrtima Trnsko i Dubrava, a na crtežima neumornoga Matije Pokrivke (1923–2010), toga legendarnog kroničara nestajanja starih zagrebačkih predgrađa, dobili smo i zadnje slike Trnja i Trešnjevke prije njihova nestanka.

Autobiografska proza Szütsova ranog djetinjstva (rođen 5. svibnja 1935. u Zagrebu, gdje je i umro 2014) obuhvaća vrijeme od 1939. do 1945. Podijeljena je na 12 poglavlja prema mjesecima u godini, a sve se vrti oko bake Agneze i njezine kuhinje (kad je trebalo za familiju „ni od čega“ napraviti „nešto“). No premda je knjiga puna prepoznatljivih recepata naših baka, ipak to nije klasična kuharica. U njoj prije svega vidim obiteljski život i odgoj koji se podudara i s mojim, jer razlika u godinama između autora i mene (desetak godina) nije u ono vrijeme u odgojnom smislu značila ništa. Odgajali su nas isti naraštaji. Autor priču podastire u pitkoj agramerskoj kajkavštini onoga vremena. Nažalost, s njim ne mogu dijeliti ista sjećanja ni na staro Drvinje ni na staro Pongračevo, jer sam se u ovu gradsku četvrt doselila tek 1982. godine, no ipak se mogu vrlo živo prisjetiti negdašnjega gradskog i prigradskog života u nekim drugim kvartovima, jer je i moja baka, usred grada, imala kod Zavrtnice u istočnijem dijelu grada manji vrt uz bašče glasovitih Bugara (salata, općenito povrće).

Danas je na mjestu bakina povrtnjaka OŠ Silvija Strahimira Kranjčevića u Bogišićevoj ulici. Pohađao ju je i moj mlađi sin, a njezin praunuk, ne znajući na čemu mu škola stoji. U knjizi je ležerno opisana svakodnevica obične obitelji malog obrtnika, tradicijske vrijednosti u građanskom društvu prije početka Drugoga svjetskog rata i kroz sam rat, građanski odgoj (kad se „znao red“), odnosi u obitelji, dječje igre na otvorenom, obrađivanje malih vrtova uz kuće, nabava mesa „ispod pulta“ kad ga nije bilo, širenje ove trešnjevačke četvrti dok su u njoj još prevladavale široke ledine, obiteljske prizemnice i susjedi koji se dobro poznaju, „štimaju“ (poštuju) i posjećuju. Zanimljiv je i kraj svakoga poglavlja. On uvijek završava nekom ljupkom pjesmicom od četiri rimovana stiha (npr. kroz obloke sunce sija, tatek svira Debussyja).

Danas Drvinja kao ulice nema više na planu grada. Nakon Drugoga svjetskog rata, u micanju svega predratnoga, ni Drvinje nije opstalo. Smijenila ga je Kroflinova ulica, po narodnom heroju Rudolfu Kroflinu, kovačkom radniku i sindikalistu, organizatoru demonstracija i štrajkova. Kroflin je rođen 1916. u Lenjišču kraj Klanjca, a umro je 1941. nakon višednevnog mučenja u zagrebačkom ustaškom zatvoru. U međuvremenu tu su se izgradila cijela naselja (Voltino), tvornicu Siemens progutao je jugoslavenski industrijski div Rade Končar, pa je i on izgubio narodnoga heroja Radu i ostao samo Končar (kao što je i „heroj naš Josip Kraš“ izgubio heroja Josipa i ostao samo Kraš), a onda su se nakon 1990. počeli vraćati neki stariji nazivi ulica, pa je i (sada već nepoželjan) heroj Kroflin opet ustupio ime starom Drvinju. No ne zadugo.

Kako se u toj ulici nalaze uz ostalo banka i pošta, a one su sve češće na meti pljačkaša, dogodilo se da je ondje 2005. prilikom jedne oružane pljačke banke za lopovima potrčao nastojeći ih omesti u bijegu do dolaska policije čovjek koji se s prijateljima slučajno zatekao u susjednom kafiću Volta. Bio je to jedan od onih hrvatskih branitelja koji baš i nije znao kapitalizirati svoje sudjelovanje u tom ratu, Dragutin Golik, za prijatelje Zmija (1953–2007). Zmija nije ni nenaoružan gmizao pred drskim pljačkašima. Potrčao je za njima, dok ga ovi, ne prezajući ni pred čim, nisu ranili iz pištolja. Od tih se rana hrabri građanin Golik nije uspio oporaviti, do smrti je bio u komi i umro je 26. siječnja 2007. No kako se Dragutin Golik u ratu borio za Hrvatsku, tako je i u miru branio njezino opće dobro. U znak sjećanja na njegov požrtvovni čin ulica se danas zove njegovim imenom, Dragutina Golika, i proteže se od Tomislavove, pa preko vrlo prometne Zagrebačke avenije sve do tržnice na Jarunu. Zmija ne piše nigdje. To je ime i dalje rezervirano samo za prijatelje.