Drama suvremenog očaja

Duodrama Enigmatske varijacije francuskoga dramatičara, romanopisca, filozofa, esejista, filmskog scenarista i redatelja Eric-Emmanuela Schmi­tta tako je dobro napisana i dramaturški skrojena da ju je teško ne pretočiti u dobru predstavu. Time nikako ne želim pod­cijeniti ili omalovažiti predstavu koju sam gledao 6. ožujka, premijerno izvedenu 5. veljače, varaždinskoga Hrvatskog narodnog kazališta u režiji Helene Petković. Naprotiv, sam izbor teksta zasluga je redateljice i umjetničkog vodstva kazališta, a odlična izvedba opet je zasluga redateljice – ujedno autorice scenografije, kostima i izabrane glazbe – te glumaca Stojana Matavulja i Karla Mrkše.

To je važno napomenuti jer sada, u eri korone kojoj se ne nazire kraj, nedostaje ne samo kazališnih predstava nego i volje za sadržaje koji sadašnjemu prestrašenom čovjeku nude nadu da mu u skoroj budućnosti umjetnost neće biti samo puko preživljavanje straha u koji ga je gurnula pandemija COVID-19. O tome je važno govoriti i stoga jer se u vremenu globalne šutnje o bitnome ili krivom interpretiranju esencijalnoga – dakle u vremenu govora često lišena smisla, razloga i stava – kazališna umjetnost prometnula u sluškinju sputane politike, farmaceutske agresije i trendovskog konzumerizma.

Enigmatske varijacije time se ne bave izravno i politikantski, nego suštinski. Naime, govore o ljudima koji su se „(samo)izolirali“ iz suvremenoga globalnog svijeta jer osjećaju i znaju da su mimo svoje volje postali žrtve konzumerističkih trendova koji su odavno odustali od iskonskog čovjekova života i doživljavanja svijeta, njegovih arhetipskih kategorija kao što su ljubav, istina, dobro, zlo, pa i smrt. Imajući na umu ispraznost života i cinične pobude nije naodmet vjerovati da je dramatičar Schmitt protagoniste drame situirao na otok, u domovinu Nobelovih nagrada, koje se sve češće ne dijele zasluženima nego utjecajnima.

Pisac se na žestok, ciničan i drzak način obračunava s usustavljenim
civilizacijskim normama  / Snimio Siniša Sović

Dakle, na norveškom „zabačenom otoku blizu Sjevernog pola“, uspješnom, negostoljubivom i bahatom književniku, k tomu nobelovcu, Abelu Znorku, u posjet dolazi novinar Erik Larsen, želeći saznati istinu o piščevu posljednjem hit-romanu; nastoji rekonstruirati biografiju glavne junakinje romana, ali i otkriti piščeve biografske pikanterije koje zanimaju čitatelje. Zadatak je izazovan i težak jer nobelovac najmanje želi govoriti o ljubavi i emocijama, to mu je banalno i ne uklapa se u općeprihvaćene trendove. Štoviše, priklanjajući se trendovskim kriterijima, Znorko cinično tvrdi da je „laž suptilna, umjetnička, objavljuje ono što bi trebalo biti“, dok je „istina ograničena na ono što jest“.

Drama je zamišljena i napisana kao sučeljavanje dvojice muškaraca koji od trenutka upoznavanja ne prestaju voditi „rat“ o svemu što je predmet razgovora – pisca koji živi na osami i novinara koji je personifikacija života suvremenoga čovjeka, njegovih problema i frustracija. Primjerice, dok jedan tvrdi: „Kad se ne voli život, pribjegava se uzvišenosti“, drugi cinično uzvraća: „Kada se ne voli uzvišenost, zaglibi se u životu.“ Duboki sadržaj teksta, kako u afiši predstave piše redateljica Petković, „skriva emocije i teme koje nam se stalno čine jasnima, no u biti su neuhvatljive i svaki motiv skriva nešto drugo“, jer se „konstantno obračunava s našim konstruktima, predodžbama, životima koje mislimo da živimo i suptilnom granicom između fikcije i onoga što ponekad pogrešno nazivamo stvarnošću“.

Riječ je o drami nevjerojatnih obrata i motivskih preokupacija, fascinantne dramskosti, unutar kojih dominiraju sjećanja, razočaranja, bolest i smrt, više-manje sve ono što čini bit ljudskih nužnosti koje se u današnjem svijetu zaboravljaju jer nisu u službi globalističkih trendova. Dakle, sadržajem, a još više asocijacijama, tekst drame popunjava praznine govorenja o ljudskoj osamljenosti željnoj razgovora, željnoj da Netko čuje i po mogućnosti razumije očaj suvremenoga čovjeka koji se o tom očaju boji govoriti i zato što to tobože nije moderno.

Prepoznavši u drami traume i probleme suvremenog čovjeka, njegove intimne preokupacije i strah da o njima progovori javno, odlučno i kritički, redateljica Petković nije se ustručavala zaći u labirinte i zaroniti u skrivene ponore Schmittova teksta. Sloj po sloj, rastvarala ga je te redateljski varirala i složila u dramsku izvedbu koja i mimo volje njezinih fiktivnih protagonista odzvanja kao jeka očaja suvremenog čovjeka, koji se često utječe nomadstvu kako se ne bi suočio s beznađem nametnutog lutanja. Rezultat tog promišljena redateljskog postupka veoma je dobra, na trenutke i odlična, predstava u kojoj su precizno osmišljene i realizirane nijanse dvojice aktera drame u iznimnim glumačkim interpretacijama Stojana Matavulja i Karla Mrkše.

Na veoma suptilan način Matavulj je nijansirao superiornost pisca koji se na žestok, ciničan i drzak način obračunava s usustavljenim civilizacijskim normama koje suvremenoga čovjeka onemogućavaju da bude slobodan. Pogotovo da tu svoju slobodu živi ne robujući općenitostima, koje ne priznaju posebnosti unutar kojih postoji život uhvatljiv i razumljiv običnim ljudskim predodžbama. U tome mu je ravnopravan partner bio Mrkša, koji je koncentrirano i precizno kontrirao, provocirao te verbalno i ritmički nadograđivao i nudio neosvojene glumačke prostore i nijanse.