Djelo živa bila i dojmljiva ugođaja

Pojmovi i pojave montiranoga procesa i političkoga suđenja vežu se uz diktatorske režime, dok bi u sustavima demokratskoga ustroja trebali i mogli biti samo svojevrsni bauci dalekih prijetnji iz zemalja u kojima život nije tako lijep, ugodan i pravedan. U domovini hrabrih i zemlji slobodnih, Sjedinjenim Državama, po mnogim parametrima jednom od otjelovljenja funkcionalne demokracije, rečeno ne bi smjelo ni moglo biti moguće. Ipak, dogodi se i ondje, a jedan od nemilih primjera glasoviti je, ili zloglasni, slučaj čikaške sedmorke, suđenje sedmorici aktivista, boraca za ljudska prava, optuženih za poticanje na nemira koji su urodili krvavim sukobima prosvjednika i policije u Chicagu tijekom skupa američke Demokratske stranke, potkraj kolovoza 1968.

Film portretira suđenje sedmorici boraca za ljudska prava, optuženih za poticanje na nemire koji su urodili krvavim sukobima prosvjednika i policije u Chicagu 1968.

O tom je suđenju dosad snimljeno nekoliko filmova, a ovom se prigodom, kao scenarist i redatelj, autorstva latio iskusan televizijski producent Aaron Sorkin (serije Zapadno krilo i Uredništvo) kojemu je to tek drugi kinematografski film. Scenarij je prvotno napisao još 2007, kada ga je trebao režirati Steven Spielberg, no okolnosti su dovele su do toga da se Čikaška sedmorka ostvari više od desetljeća poslije i to pod Sorkinovim redateljskim vodstvom. Premda je prvi cjelovečernji igrani film, Kraljica pokera, režirao 2017, u zrelim godinama, kao 55-godišnjak, Sorkin se predstavio formiranim, iznadprosječno kompetentnim i vještim autorom koji suvereno, bez početničkih traganja i nesigurnosti, vlada zanatom i umjetnošću.

Petomjesečno suđenje čikaškoj sedmorici otprve je pobudilo i držalo pozornost medija, dobrim dijelom i zbog živopisna antiestablišmentskog ponašanja nekih optuženika, ponajprije Abbieja Hoffmana i Jerryja Rubina, kao i suzdržanijega Toma Haydena, koji su svi stekli status ikona kontrakulture 1960-ih, a Hayden je poslije ostvario i zapaženu političku karijeru.

Također i zbog toga što se odmah učinilo da mnogo toga nije u redu, odnosno da su podignute optužbe na klimavim nogama – prvotna istražna komisija utvrdila je da je sukobe izazvala policija, a ne prosvjednici – te da je na djelu demonstracija političke moći vlade novoizabrana predsjednika Richarda Nixona u borbi protiv dugotrajnih napetosti uzrokovanih ratom u Vijetnamu i neumornim zahtjevima brojnih mladih Amerikanaca da se taj rat napokon okonča. Trunka, ako ne i balvan u oku nepristrana promatrača bio je i vremešni sudac Julius Hoffman, čije je vođenje procesa odavalo da je riječ o čovjeku koji je unaprijed zauzeo stranu i odlučio o ishodu.

Sorkin film otpočinje rafalnim nizanjem dokumentarnih isječaka govora tadašnjih istaknutih američkih političara, među kojima su i Martin Luther King i Robert Kennedy, obojica žrtve atentata te 1968. godine. Žustar tempo zadržat će do kraja, pristupajući cjelini kao svojevrsnu stiliziranu, estetiziranu dokumentarnom filmu sastavljenu od istržaka i isječaka snimljenih tad i ondje, poredanih pretežno kronološki, no dopuštajući i presijecanje pokojim objašnjavalačkim flešbekom, skokom u blisku prošlost. Najveći dio radnje smješten je u sudnicu, a iako jest riječ o sudskom filmu, Sorkin spretno i, čini se, s lakoćom, izbjegava klasično dramski pristup, polažući povjerenje u burnost trenja kolažne sprege zanimljivih i značajnih prizora, nerijetko naglo započetih i srezanih, koji igraju u korist polaznoga gledišta, prikaza suđenja kao nepravedne farse. Ipak, s temeljnim povjerenjem u vrijednosti legalne borbe i sustava pravednosti, koji će na kraju i odnijeti pobjedu (presude suca Hoffmana naknadno su poništene), u kojem je ovaj slučaj bio jedna od možda neizbježnih nuspojavnih anomalija. Likove i situacije Sorkin mahom ocrtava i skicira, ne zalazeći u opsežnije portretiranje ni opise odnosa protagonista u životu izvan čikaškog slučaja te ćemo o malo kome doznati nešto više od toga da su se zdušno zalagali za svoje ideale i da su posrijedi iznimno inteligentni ljudi plemenitih namjera. No zbroj orisa i crtica ne čini se manjkavim, već uz predane, dobro ugođene glumačke izvedbe te opći ton neobične, ali znalački ostvarene mješavine nervoznoga i opuštenoga, smirenoga i iskričavoga, kaotičnoga i preglednoga, daje uzbudljivu sliku živa pulsa koja, dojam je, uvelike odgovara vrenju opisanoga povijesnog događaja, trenutka i mjesta.

Čikaška sedmorka nominirana je za šest Oscara – među inima za najbolji film, originalni scenarij i sporednu mušku ulogu (Sacha Baron Cohen kao Abbie Hoffman).