Destinacija Lika, lijepa i bogata – opet?

Prije koji tjedan u Dnevniku nacionalne dalekovidnice, u nekoj kasnoj minuti (teško je naše novinarstvo izliječiti od podcjenjivanja dobrih vijesti), čita se vijest da je „Destinacija Lika u top 15 održivih turističkih destinacija svijeta“. Drugim riječima: lijepa, čista, mirna i pristupačna.

Sjetilo me to na knjigu Lički grudobran, tiskanu godine 1940. kao spomenica „povodom 250. obljetnice izgona Turaka iz Like“, što ju je izdalo Društvo Ličana Hrvata u Zagrebu. Upozorio me na nju naš poznati knjižničar Željko Vegh. U „skupnom katalogu“ bilježe je samo knjižnice u Splitu, Zadru i Vinkovcima. Vjerojatno je, iako tiskana 1940, poslije rata završila u bunkeru jer su u poraću većinom politički nepodobni bili i njezin urednik i suradnici. Ustanovio sam na brzu ruku da su od njih četrnaest 1945. i 1946. ubijena petorica, među njima dva svećenika; trojica su emigrirala, jedan je bio osuđen na višegodišnju robiju, dvojica su nastavila javno djelovati u Hrvatskoj, a za dvojicu nisam utvrdio sudbinu. U toj dakle knjizi pop Fran Binički piše: „Lika nije bila nekad kršna i siromašna, nego lijepa i bogata. Možda joj zato dadoše Kelti ime ‘likis’, lijepa, krasna. A u poljskom ‘slični’ znači to isto.“

Vrednovanje i planiranje razvoja Like nije stvar mistike i mitova, nego realističnog, razboritog političkog, gospodarskog i kulturnog vrednovanja (na slici Kosinjsko polje) / Snimio Bojan Haron Markicević / HTZ

Prošle jeseni bijah namjerice sišao s autoceste pa prođoh magistralnom rutom D50 od Svetog Roka do Otočca. Vozio sam sedamdesetak kilometara tom našom postojbinom divova i vila, divio se i pitao zašto Lika nije bogata, iako, unatoč oštrijoj klimi (no i sve blažoj zimi), ima sve prometne pretpostavke za to: autocestu, dvije državne magistrale, solidne lokalne ceste, magistralnu prugu, dvije zračne luke (ni zadarska ni krčka nisu daleko) i nekoliko morskih lučica; iako, kao i cijela Hrvatska, ima izvanrednu prirodnu baštinu: more (s pola otoka), šume, polja, pašnjake, livade, rijeke, jezera, gore i planine (za razliku od uvriježena mišljenja, približno pola njezine površine čine doline i ravnjaci – sva njezina jezera su na približno 500-650 m nadmorske visine), nacionalne parkove – ima dakle sve za gotovo sve: turizam, transport, energetiku, čiste industrije, šumarstvo, stočarstvo, poljoprivredu, ribarstvo i ribnjačarstvo, lovstvo... Ima Lika i veliku kulturno-povijesnu baštinu s gradovima Senjom, Otočcem, Gospićem, s povijesnim mjestima Udbinom, Krbavom, Modrušem, Korenicom, Brinjem, Kosinjem, Počiteljem, Žitnikom, Boričevcem, Krivim Putom, Širokom Kulom... i Velebitom, koji – taj „kamen u nebu“ (Boris Maruna) i „plameni očnjak“ (Joja Ricov) – u Hrvata ima gotovo mistično, da ne kažemo mitsko značenje, mnogo puta opjevano, kako je to učinio i Danilo Medić u himničkoj pjesmi Velebitu („Oj, ti vilo...“, zbog koje su mnogi robijali), nazvavši ga „prastarim sjedištem Hrvata“.

Stari su Hrvati znali

Dakako, vrednovanje i planiranje razvoja Like nije stvar mistike i mitova, nego realističnog, razboritog političkog, gospodarskog i kulturnog vrednovanja. A stari Hrvati znali su Liku vrednovati. Pregazivši Velebit da bi došli k moru, nisu ga samo pregazili nego su, unatoč buri, s obiju strana ostali pod njim. S vremenom su shvatili što znači Lika: ekonomski i kulturno, vojno i politički, pa Lika postaje „hrvatskim pragom“ i „prsobranom“.

Knjiga Društva Ličana Hrvata u Zagrebu iz 1940.

U njoj se stvara sjajna koncentracija gospodarske, vojno-političke i kulturne moći hrvatskoga plemstva od kneza Pribine, Mogorovića, Jamometića, Gusića, Šubića, preko Kurjakovića, Berislavića i Karlovića do Frankopana, sa šezdesetak gradova i utvrda i biskupskim sijelima pod više imena (senjskim, krbavskim, modruškim, otočačkim), sve do 16. stoljeća, kada velik dio Like na poldrug stoljeća pada u turske ruke. A onda pop Marko Mesić otvara novu eru ličke povijesti, iz koje na hrvatsku scenu dolaze „podžupan i kapetan Like i Krbave“ Pavao Ritter Vitezović, Matija Rukavina, Filip Vukasović, Stjepan Sarkotić, Janko Vuković Podkapelski, Šime i Ante Starčević, Fran Kurelac, Nikola Tesla, Fran Binički i drugi, da se simbolički izrazimo nekolicinom imena za stotine drugih što ih, djelomice, obuhvaća i Lički leksikon (2017).

Što ćemo, dakle, s Likom?

Ukratko, u hrvatskoj povijesti Lika je kroz mnoge kušnje postojano bila čimbenik sjedinjavanja nacionalnog identiteta i državotvorne misli i djela. To je supstancija geopsihe Ličana i svih koji s Likom imaju imalo veze. Bez Like hrvatski grb ne bi imao krunu iznad „šahovnice“ – a pitanje je bi li ikakva grba bilo. To je polazište i za suvremeno promišljanje njezine centripetalne uloge u hrvatskom geoprostoru, u kojemu ona konvergira, „filtrira“ i koncentrira hrvatski sjever i jug, istok i zapad. Uostalom, ne treba tu mnogo priče: dovoljno je popeti se na Velebit, Plješivicu i Kapelu, pogledati ukrug pa je čovjeku sve jasno.

U hrvatskoj povijesti Lika je kroz mnoge kušnje postojano bila čimbenik sjedinjavanja nacionalnog identiteta i državotvorne misli i djela. To je polazište i za suvremeno promišljanje njezine centripetalne uloge u hrvatskom geoprostoru, u kojemu ona konvergira, „filtrira“ i koncentrira hrvatski sjever i jug, istok i zapad

Kako je i zašto onda moguće da Lika danas životari u vizijama razvoja Hrvatske, kakve jesu da jesu? Pritom ne mislimo samo na područje današnje Ličko-senjske županije, već i na širu, „hereditarnu“ Liku diljem domovine i svijeta.

Nedvojbeno, čimbenik ograničenja njezina razvoja, kao i cijeloj Hrvatskoj, njezino je populacijsko stanje. Nakon oporavka u 18. i 19. stoljeću Prvi svjetski, pogotovo Drugi te Domovinski rat, uz politike vođene od 1918. do 1991, demografski je ponovno isprazniše i oslabiše, s gotovo dvjesto tisuća stanovnika početkom 20. stoljeća na današnjih manje od četrdeset. No ako su ti gubici tada bili neizbježni, više nisu.

Matica, za početak

Lika traži djelovanje u skladu s realijama i potrebama ličkoga prostora, pri čemu treba poći od činjenice da je ona prostor koji „uvezuje“ Hrvatsku i takva može osigurati i uzvisiti Hrvatsku na svaki način, kako je i činila u povijesti. Imajući to u vidu, ovdje stavljamo naglasak na kulturu. Ona dakako jest stvar i politike, no poglavito je stvar neke vrste „ličkih kulturnih studija“, uključujući znanstvenu zajednicu, koja Liku prva može i treba u hrvatskim glavama (re)pozicionirati na njezino pravo mjesto. Taj posao u rukama je prije svega autentične zavičajne ličke intelektualne matice, uključujući one koji su podrijetlom, mentalitetom ili interesima oslonjeni o Liku, počevši od Slavonije – u kojoj je „pola“ stanovnika ličkoga podrijetla – do dijelova sjeverne Dalmacije, Primorja, Korduna i Gorskoga kotara, da o iseljeništvu i ne govorimo.

Pridonijeti tomu zadaća je i Matice hrvatske, koja pribire, čuva, oplemenjuje i na suvremen način transponira kulturne vrijednosti hrvatskoga naroda i baština njegovih zavičaja. Njezini ogranci u toj su zadaći svojevrsne markacije hrvatskog geokulturnog prostora. U tome duhu Matica hrvatska može biti točka integracije kulturnih ideja i pokreta ka „ličkim ciljevima“ sinergijom ogranaka u Gospiću i Senju (zašto ne i u Otočcu!?) te Zagreba, čijega su nacionalnog značenja Ličani uvijek bili itekako svjesni; usuđujemo se reći – svjesniji nego što je Zagreb bio svjestan značenja i važnosti Like. Bilo bi dakle dobrodošlo, zajedno s relevantnim društvenim činiteljima, potaknuti raspravu o statusu i perspektivama Like kao križišta hrvatskih etičkih, političkih i, prije svega, kulturnih vrijednosnica svekolikog hrvatskog razvoja, s nekim dobrim plodom u doglednoj budućnosti. Za početak, i to bi bio – početak.