Čovjek boli – metafora patnje i otkupljenja u hrvatskoj likovnoj baštini

U knjizi proroka Izaije među stihovima koji potresnim riječima opisuju trpljenje i poniženje Sluge Jahvina, čitamo: „Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut.“ (Izaija 53: 3.) Na kraju lamentacije o Čovjeku boli prorok otvara perspektivu velike zadovoljštine: „Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu i s mogućnicima plijen će dijeliti, jer sâm se ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince.“ Ideja „zamjenske“ patnje i smrti za otkupljenje drugih, povezana s ljubavlju prema bližnjemu, odudara od etike Staroga zavjeta, utemeljene na strogosti zakona i načelu reciprociteta: oko za oko, zub za zub. Međutim, kršćanska interpretacija Svetog pisma odmah ju je prihvatila i učinila je ključnom u razumijevanju Isusova otkupiteljskog poslanja u kojem se egoistični princip „milo za drago“ zamjenjuje altruističnim samožrtvovanjem. Od sama početka biblijske egzegeze Izaijin Čovjek boli, Sluga Jahvin, o kojem prorok uzvikuje: „Gle, uspjet će sluga moj, podignut će se, uzvisit’ i proslaviti!“ (Izaija, 52:13) identificiran je s Isusom kao prefiguracija njegove dragovoljne žrtve za otkupljenja grešnika.

Minijatura imago pietatis – Misal kneza Novaka, 1368. Austrijska nacionalna knjižnica, Beč

Latinska kršćanska tradicija preuzela je u biblijskom prijevodu sv. Jeronima naziv vir dolorum. Zanimljivo je i važno da ga sv. Jeronim u prijevodu Izaijina stiha u Vulgati opisuje kao prezrena gubavca. Taj doslovni fizički opis u vernakularnim je prijevodima Biblije poslije izostavljen. No upravo je on, prema sv. Bonaventuri (oko 1217–1274), službenom biografu sv. Franje, potaknuo asiškoga siromaha „da posjeti gubavce u njihovim domovima, da im darežljivo udijeli milostinju, da ih zagrli s najdubljim suosjećanjem i da ljubi njihove ruke“. Sv. Franjo vidio je u gubavcima Izaijina čovjeka boli, tj. Krista, prezrenog i odbačenog poput gubavca. Zahvaljujući emotivnoj zanesenosti sv. Franje i njegovoj usrdnoj volji da se poistovjeti s Kristom, vir dolorum stekao je iznimno mjesto u franjevačkoj meditaciji, a istodobno i u najširoj europskoj pučkoj pobožnosti.

Imago pietatis
– slika Čovjeka boli

Srednjovjekovni su sveci, jednako kao i teolozi, bili svjesni djelovanja slika na duhovno raspoloženje vjernika. Izvanredno moćna teološka simbolika Čovjeka boli morala je dobiti vizualni ekvivalent koji će potaknuti i emotivno pojačati meditativne napore promatrača. Počeci vizualizacije nisu sasvim jasni, no sigurna je njihova utkanost u bizantsku ikonografsku tradiciju koju je Zapad upijao tijekom mnogih stoljeća. Ustanovljena je povezanost bizantske liturgije Velike subote odnosno Uskrsa sa slikom Čovjeka boli, koja je bila smještena u apsidi prothesisa, prostora u crkvi sjeverno od oltara, u kojem je svećenik pripremao žrtvene darove za euharistiju. Ranih sačuvanih primjera s bizantskog područja vrlo je malo. Na Zapadu najstarijom se držala ikona, izrađena od sitnih kockica mozaika, sačuvana u rimskoj crkvi S. Croce in Gerusalemme. Prema pobožnoj predaji izrađena je za papu sv. Grgura Velikog (papa od 590–604), kao spomen znamenitom euharistijskom čudu poznatu kao Misa sv. Grgura. Prema pobožnoj predaji jednom je za vrijeme mise u crkvi Santa Croce in Gerusalemme papa usrdno molio da se dogodi čudo koje će ukloniti sumnje vjernika u istinsku pretvorbu kruha i vina u tijelo i krv Kristovu. U trenutku liturgijske pretvorbe pojavio se na oltaru Krist kao Čovjek boli, a krv iz njegovih rana potekla je u kalež na oltaru.

Međutim, istraživanja su pokazala da je ikona, povezivana s papom Grgurom, zapravo kopija istovjetne bizantske čudotvorne slike, izrađena oko 1300, donesena u rimsku crkvu oko 1380. godine. Ona, dakle, prema jednom od najboljih poznavatelja srednjovjekovnoga odnosa slike i kulta, Hansa Beltinga, nije mogla utjecati na formiranje zapadne tradicije prikazivanja Čovjeka boli, koja je počela barem stoljeće ranije, ali, naravno, s osloncem na bizantske uzore. Najstariji prikazi izrađeni na kršćanskom Zapadu pojavili su se u 13. stoljeću, otprilike nakon smrti sv. Franje Asiškoga. Ubrzo je uspostavljen osnovni ikonografski obrazac trpećeg Krista, latinski nazvan imago pietatis, kao sakralna metafora Isusove patnje u koju se lako mogao uživjeti svaki pobožni promatrač. Na slici-ikoni Isus je prikazan nad otvorenim sarkofagom. Pritom je vidljiva gornja polovina njegova tijela, donja je skrivena u sarkofagu. Pred očima promatrača on se pojavljuje istodobno i živ i mrtav. Živ je kao Bog koji je nadvladao smrt, mrtav kao čovjek čije je tijelo izmrcvareno brutalnim mučenjem. Nakon Veronikina rupca taj sveti portret, kako ga je nazvao Hans Belting, ubraja se među najomiljenije prikaze Isusa u srednjovjekovnom kršćanstvu Zapada. Prikazi imago pietatis kojima se pobuđivalo suosjećanje s patničkim likom Krista dobro su se uklapali u jedan od najpopularnijih i najutjecajnijih književnih žanrova visokog i kasnoga srednjeg vijeka: afektivnu meditaciju o muci, tj. u pobožne tekstove koji od čitalaca traže da zamisle svoju nazočnost u prizorima Kristove patnje i da u privatnoj drami svoga srca prožive muku trpeće žrtve. Riječ je o srednjovjekovnoj literaturi kompasije, žanru koji se definira i kao literatura koja potiče trpljenje s Marijom i Kristom, odnosno emocionalnu participaciju u drami njihove muke. Tu je, između ostalog, uključen i planctus Marie (Marijin plač), potresna Bogorodičina lamentacija u prozi i stihovima, često s Marijinim izravnim pozivima čitatelju da s njom podijeli bol i patnju.

Srednjovjekovna pučka pobožnost poznavala je molitve u čast 6666 Kristovih rana, koje su bile povezane s isto toliko dana oprosta od muka u čistilištu. Tema Kristovih rana snažno je prisutna i u pučkoj pobožnosti i u književnosti srednjega vijeka i renesanse. U hrvatskoj je tradiciji i ovdje nezaobilazan Marko Marulić, posebice sa svojim djelom De humilitate et gloria Christi (O poniznosti i slavi Kristovoj, 1518). U njegovim pobožnim pjesmama mnogi su stihovi posvećeni Kristu patniku koji od čovjeka traži suosjećanje i skrušenost:

Tvojimi suzami peri rane moje,

velimi tugami plači grihe tvoje. (…)

Uzmi križ na rame tere pojdi za mnom,

smišljaj moje rane, imit ćeš dil sa mnom.

Ikona imago pietatis u Misalu kneza Novaka

Isusovo obraćanje grešniku, kako ga imaginira Marulić, nadovezujući se na srednjovjekovne kršćanske pisce, poput Tome Kempenca, iznimno je važno za razumijevanje tradicije prikazivanja Čovjeka boli u ikonografskom obrascu imago pietatis. Njegov vrhunac u hrvatskom srednjovjekovlju nalazimo na stranici glagoljskoga Misala kneza Novaka, datirana 1368. godinom. Nedavno je u zajedničkom izdanju Katedre Čakavskog sabora u Roču, Staroslavenskog instituta i Mozaik knjige u Zagrebu objavljeno faksimilno izdanje te dragocjene hrvatske knjige koja se već dva stoljeća čuva u Beču (Austrijska nacionalna knjižnica). Ovdje je prigoda da se tek kratko spomene, i da se istakne važnost objavljivanja njezina kvalitetnog faksimila, popraćena dodatnim sveskom sa studijama koje objašnjavaju okolnosti njezina nastanka u okvirima razvijene pismenosti i kulture srednjovjekovnoga hrvatskoga glagoljaštva. Naručitelj Misala bio je krbavski knez Novak Disislavić iz plemena Mogorovića u Lici. Knez Novak, koji se posljednji put spominje 1373, namijenio je misal crkvi u kojoj će biti pokopan. No stjecajem okolnosti njegov sin Petar prodao je 1405. misal poslanicima iz mjesta Nugle kraj Roča u Istri, koji su mu za knjigu isplatili 45 zlatnika. Kako u svojoj studiji uz nastanak misala piše Mateo Žagar: „Nije se dakle ispunila u kolofonu zabilježena kneževa želja da Misal stoji u crkvi gdje će mu počivati tijelo.“ Ne zna se ni koja je to bila crkva. Srećom, misal se sačuvao kao remek-djelo knjižne umjetnosti i jedna od najraskošnije opremljenih rukopisnih knjiga glagoljaškoga postanka.

Reljef imago pietatis, 1509. Split, sakristija katedrale

Među njegovim iluminacijama, kojih je autor još nepoznat, najdojmljivije su dvije minijature naslikane na stranicama koje prethode najvažnijem dijelu misne liturgije, kanonu mise. Na prvoj minijaturi (fol. 158b) sitnoslikar je preko čitave folio stranice naslikao scenu Raspeća, dok je na njoj nasuprotnoj stranici (fol. 159a) velika imago pietatis – prikaz Čovjeka boli. Obje slike mogu se obuhvatiti jednim pogledom, no prirodan slijed promatranja vodi pogled promatrača od lijeve stranice prema desnoj, od totala s Golgotom na close up Isusova izmučena lika. Tom jednostavnom ali učinkovitom režijom slikovna naracija Raspeća prebacuje se u moćni impuls suosjećanja s izmrcvarenim Bogočovjekom, gotovo opipljivo nazočnim pred očima promatrača. Ta je slikovna režija jedinstvena u oslikanim misalima. Naime, posve je neobično da se – kako je to slučaj s Misalom kneza Novaka – u misnoj knjizi pojavljuje slika tipa ikone za meditaciju nad Kristovom mukom i ranama. Naime, jedna od osobitih vizualnih značajki u prikazivanju Isusova tijela na ovoj slici jest upravo isticanje njegovih brojnih rana, koje doslovce prekrivaju čitavo poprsje i ruke prekrižene ispred trbuha. Osobito je velika rana na njegovu boku, dok mu je na glavi oštra trnova kruna (koje nema na raspeću!), ispod koje izbijaju brojni krvavi potočići.

Kako je spomenuto, rane su bile podsjetnik na molitvu i na dane oprosta od muka u čistilištu koje je skrušeni pokajnik mogao postići. Nije se tu radilo o nekom morbidnom vizualnom iživljavanju već o pobožnoj kalkulaciji koja je obećavala smanjivanje kazne u čistilištu i Božje smilovanje na Posljednjem sudu. Zato je imago pietatis snažno povezana sa simbolikom oprosta grijeha po vjeri u Kristovu žrtvu. Ona se stoga često pojavljuje na nadgrobnim spomenicima kao simbolički zalog i potvrda pokojnikova uzdanja u Božju milost. Naći ćemo je, primjerice, u obliku reljefa na grobnim sarkofazima biskupa Ivana de Cardinalibusa u Senju (1392) i zadarskog kanonika Tome de Rose iz približno istog vremena, koje je klesao kipar Pavao iz Sulmone. Na neuobičajen način ona je utkana i u grobnu ikonografiju zagrebačkog biskupa Luke (umro 1510). Naime, na velikom ulomku njegove nadgrobne ploče, otkrivenu nakon potresa 2020. u podu zagrebačke katedrale, prikazan je veći dio biskupova mrtvog tijela u punom ornatu. Na njegovim prsima položen je medaljon s reljefom Čovjeka boli. Biskup Luka dao se sahraniti s medaljonom na kojem je prikazana imago pietatis kako bi iskazao vjeru u Božje smilovanje njegovim grijesima, otkupljenim Isusovom žrtvom.

Kasni srednji vijek – zlatno doba imago pietatis

Imago pietatis u Misalu kneza Novaka pripada velikoj obitelji sličnih prikaza za širenje kojih je na području Mletačke Republike i jadranske Hrvatske najzaslužnija bila radionica mletačkog slikara Paola Veneziana. S njom se, primjerice, povezuje mali poliptih u Splitu (Galerija umjetnina, nekoć zbirka Strmić), datiran oko 1345, na kojem je u središnjem dijelu, iznad Bogorodice s djetetom, prikazan Čovjek boli. Njegov se lik izravno nadovezuje na imago pietatis koju je Paolo Veneziano smjestio usred velikog poliptiha u crkvi svetoga Marka u Veneciji (tzv. Pala Feriale), izrađena 1343–1345. Ta je imago pietatis generirala mnoštvo novih prikaza, redovito smještenih u središnjem dijelu oltara, najčešće na njegovu vrhu, kao snažna vizualna pobuda vjernicima na suosjećanje s Čovjekom boli i kao zorno svjedočanstvo euharistijskoga otajstva. Podsjećajući na trnovit i težak put otkupljenja preko žrtve i patnje Bogočovjeka, ona je običnom čovjeku patniku, izloženu nedaćama svakodnevnoga života – od velike kuge koja se razmahala sredinom 14. stoljeća, do gladi, ratnih nevolja i drugih tegoba – pružala mističnu utjehu i nadu u bolji život poslije smrti. U članku o počecima prikaza trpećega Krista (venecijanskim izrazom Christo passo) na području Mletačke Republike Catherine Puglisi i William Barcham nazivaju trecento stoljećem katastrofa, ustanaka i strahota. U takvim vremenima slika Čovjeka boli prekrivena ranama bila je poput vizualnog sedativa koji je vjernicima olakšavao nevolje svakodnevice i suočavanje sa smrću.

Poklonac s likom tužnoga Krista (Ecce homo), 1711.
Šćitarjevo kraj Zagreba

Zlatno doba imago pietatis u različitim tipološkim inačicama razdoblje je kasne gotike, tj. 15. stoljeće, iz kojeg i potječe najviše primjera u hrvatskoj likovnoj baštini. Većinom riječ je o oltarnim slikama sačuvanim na području jadranske Hrvatske, od Istre do južne Dalmacije. Njima treba pribrojiti i liturgijske predmete od zlata i srebra, poput kaleža, pokaznica, ophodnih križeva, relikvijara i pax-pločica (pločice za poljubac mira) na kojima se u finom reljefu pojavljuje imago pietatis. Slika s imago pietatis bilo je mnogo i u sjevernoj Hrvatskoj, samo se one nažalost nisu sačuvale. Primjerice, inventar zagrebačke katedrale s početka 16. stoljeća opisuje oltar Presvetoga Trojstva na kojem se u sredini, ispod slike Sv. Trojstva, nalazila imago pietatis – lik Čovjeka boli kojeg pridržavaju dva anđela. Njoj zdesna nalazila se slika sv. Ane s Bogorodicom i malim Isusom, a slijeva slika sv. Grgura pape. Na predeli bile su slike triju proroka. Velika je šteta što smo taj oltar – zajedno s drugima iz kasnosrednjovjekovnog inventara zagrebačke stolnice – izgubili, no srećom sačuvan je barem njegov opis, u kojem se prikaz Čovjeka boli označava kao imago pietatis – što svjedoči o udomaćenosti tog naziva u liturgijskom vokabularu vremena.

Bratovštine

U sklopu ovog podsjećanja na ikonografiju Čovjeka boli kao izvanredno važnu sastavnicu katoličke pobožnosti i njezine egzistencijalne podloge, neizostavno je podsjećanje na uporabu imago pietatis kao svojevrsni zaštitni znak odgovarajućih bratovština u jadranskoj a i u sjevernoj Hrvatskoj. Dakako, brojnošću primjera i tu prednjače jadranske gradske zajednice, u kojima djeluju brojne bratovštine, među kojima su mnoge bile posvećene Tijelu i Krvi Kristovoj, Sv. Euharistiji ili Sv. Sakramentu. Ovdje ću kao najistaknutiji primjer izdvojiti splitsku Bratovštinu Sv. Sakramenta (Presvetoga tijela Kristova), najvažniju gradsku bratovštinu, koja je pripadala katedrali i koja je razvila svojevrsni korporativni vizualni identitet sa znakom imago pietatis. Slika Čovjeka boli oblikovana je u svojevrsni logotip kojim su obilježeni umjetnički i uporabni predmeti što ih je bratovština dala izraditi za splitsku katedralu u rasponu od gotovo tri stoljeća. Imago pietatis pojavljuje se u različitim materijalnim vizualnim obličjima – od minijature u matrikuli ili trodimenzionalnih procesijskih znakova bratovštine, do svijećnjaka na glavnom oltaru i damastne tkanine kojom su bila obložena dva stupa u splitskoj prvostolnici. S početka 16. stoljeća sačuvan je reljef s prikazom trpećega Krista renesansnoga oblikovanja, izvorno uzidan u staru sakristiju katedrale, koja je služila i kao bratovštinska kuća. Reljefna ploča s natpisom HOC OPVS FIERI FECIT ­FRATALLIA CORPORIS CHRISTI ID VIIII. (Ovo je djelo načinjeno po Bratovštini tijela Kristova, 1509) uzidana je poslije u zid nove sakristije katedrale. Iz godine 1725. sačuvan je pak pečat bratovštine s imago pietatis na kojoj je lik trpećega Krista blizak ikonografskom tipu Ecce homo, s vezanim rukama i primjerenim natpisom.

Hrvaški Isus

Tijekom baroknog razdoblja u sjevernohrvatskim krajevima raširio se ikonografski tip Čovjeka boli nazvan tužnim ili žalosnim Isusom. Bio je čest na baroknim oltarima i u kapelama, no među pukom omiljeni su bili njegovi kipovi smješteni u pokloncima krajputašima, osebujnim markerima pučke pobožnosti u otvorenom krajoliku. Sjetne i zamišljene figure oskudno odjevena Isusa, katkad s atributima muke i trnovom krunom, često s natpisom Ecce homo, podsjećale su prolaznike na njegovu žrtvu i pozivale na ponizno i skrušeno uživljavanje u njegove patnje. Euharistijska komponenta, važna za imago pietatis ovdje je u drugom planu. Naglasak je na ekspresiji muke i tjeskobe Bogočovjeka, koji od promatrača očekuje samilost i empatiju. U duhu proširena sakralnog kazališta prolaznik kraj puta susreće „živog“ Isusa patnika, tužnog i satrvenog zbog grešnosti svijeta. Čovjek boli kao da se stvarnom čovjeku prijekorno obraća pitanjem: Ego pro te haec passus sum. Tu quid fecisti pro me? (Ja sam ovako stradao zbog tebe. A što si ti učinio za mene?). Prema nalazu etnologa Vitomira Belaja (1975), takve su figure tužnoga Isusa, poput onog u pokloncu postavljenu u Šćitarjevu kraj Zagreba iz 1711, u susjednim slovenskim krajevima zvali hrvaški Isus zbog njegove raširenosti i omiljenosti u krajevima kajkavske Hrvatske.

U povijesnom luku od Misala kneza Novaka u 14. do kipova hrvaškoga Isusa u 18. stoljeću lik Čovjeka boli poprimao je različite prikazbene formate s odgovarajućim ikonografskim, liturgijskim i kultnim konotacijama. Uza sve mijene, njegova vizualna nazočnost u sakralnom, privatnom ili otvorenom prostoru krajolika pobožne je promatrače uvijek podsjećala na to da se otkupljenje dogodilo kroz patnju, i da suosjećanje s Čovjekom boli pomaže u izlaženju na kraj s vlastitim životnim nedaćama.