Čapek za sva vremena

Čini se nevjerojatnom činjenica da je Kniha apokrifů klasika češke književnosti Karela Čapeka (1890–1938), objavljena u Pragu 1945, sedam godina nakon autorove smrti, objavljena u prijevodu s češkoga na hrvatski tek 2021; srećom u izvrsnu, skladnu i preciznu prevoditeljskom stilu Dubravke Dorotić Sesar, koja potpisuje i znalački pogovor. Dogodilo se to zahvaljujući Nakladi Disput, tj. nakladniku i uredniku Disputove biblioteke Kaleidoskop (16. knjiga u toj ediciji) Josipu Panduriću, uz atraktivno rješenje naslovnice na ovitku autora fotografije Marina Franova.

Na 163 stranice rasprostiru se Čapekove kratke priče koje je objavljivao kao kolumne u novinama i publikacijama (Lidové noviny – najveći broj, Lípa, Ruch filozofický od 1920. do 1938. Urednički ih je rasporedio Miroslav Halík izdavački pogođene posljednje godine Drugoga svjetskog rata iz Čapekove ostavštine, kao svojevrsnu repliku na autorsku knjigu Karela Čapeka Apokrifi iz 1932. – u kojoj je češki književnik bio objavio pet svojih biblijskih apokrifa.

S češkoga prev. Dubravka Dorotić Sesar, Disput, Zagreb, 2021.

Apokrife književna teorija obično određuje kao „religiozno-književne sastave“ o biblijskim temama koje je crkva odbacila jer su u suprotnosti s tradicijom biblijskoga kanona. Dijele se na starozavjetne i novozavjetne apokrife, a pojavljuju se najviše pod imenom kojega od apostola ili proroka. Često se apokrif poistovjećuje s pričom o životu Isusovu ili s otkrivanjem tajni o kojima Biblija ne govori. Apokrifna književnost tako udovoljava mašti srednjovjekovnoga puka, ekvilibrirajući između utvrđene crkvene, gnostičke i manihejske tradicije i elemenata narodnoga vjerovanja. Za razliku od kanonskih biblijskih, apokrifni tekstovi bili su jednako dostupni promjenama koliko i otvorenosti raznorodnim i proturječnim doktrinama.

Čapekove apokrife, naravno, čitamo u skladu s njegovim, u drugim prozama i dramama, izbrušenim humorističnim slojevima, tek usputno referirajući se na asocijativne čitateljske nizove povezane s grčkim i hebrejskim izvornim tekstovima nastalima od 2. stoljeća prije Krista do 4. stoljeća poslije Krista. Tzv. heretičnost suvremenih apokrifa, koji, naravno, pripadaju književnim umjetničkim djelima, može se odčitati u parodiranju biblijskih tema i motiva ili u njihovoj alegorizaciji, što čini i Čapek u svojoj izvornoj apokrifnoj knjizi iz tridesetih godina 20. stoljeća dok književno tka i kontekstualizira apokrife povezane s Knjigom postanka i evanđeljima. U četrdesetima izdavač proširuje obzor na druge Čapekove kolumnističke tekstove, uvrštavajući u Knjigu apokrifa, s naslovnom aluzijom na biblijske knjige, tekstove povezane s poznatim književnim i povijesnim temama i ljudima. Tajna se (grč. apokryfos) u Knjizi apokrifa na taj način lucidno i logično proteže na dvadeset i osam uvrštenih tekstova, od Prometejeve kazne i O propasti epohe do Napoleona.

Među njima našao se i jedan dijalog, točnije minijaturna drama Hamlet, danski kraljević, Scena X. iz 1934, u kojoj autor dosjetljivo spaja i politički aktualizira Hamletov susret s Rosencrantzom i Guildensternom te monolog „Biti ili ne biti“: „Hamlet: A što se čini protiv loše vlasti? / Rosencrantz: Ništa, kraljeviću. / Hamlet: Baš ništa? / Guildenstern: Pa, u povijesti se / ponekad pojave ljudi / koji stanu na čelo svoga naroda / te ga svojom rječitošću ili / svojim primjerom potaknu / da se odupre i sruši lošu vlast. Rosencrantz: Ali to se, kraljeviću, događa samo u povijesti. [...] Hamlet: Biti nešto cjelovito, / to je spasonosna riječ! / Biti glumac. Ili pisati? Ili voditi narod? / Nešto od toga. O, nebesa! Što izabrati? / Što mora biti Hamlet? Što bih sve mogao / kad bih bio nešto! Da, ali što? To je pitanje!“

Parafraza je na Shakespearea i apokrifna priča Goneril, Learova kći, duhovita unutarnjodijaloška sinteza asocijacija na nekoliko bardovih drama sa ženskom prvoosobnom pripovjedačicom, tj. proznim prenošenjem zamišljena Gonerilina monologa upućena dadilji, i proza Romeo i Julija o mladom engleskom plemiću Oliveru Mendevilleu, koji se na studijskom putovanju zadržao u Italiji pa na povratku u rodnu zemlju zbog nemila događaja raspreda sa župnikom o mladoj zaljubljenici. Bogate intertekstualne Čapekove niti ovdje se prostiru od Boccaccia do Cervantesa, od usmenoga do svakodnevnoga pripovijedanja i popularne književnosti.

Nerijetko tematizirajući i mijenjajući sudbine i živote poznatih povijesnih osobnosti Čapek sintezom kolumnističkoga novinarskoga i beletrističkoga stila predočuje beskrajan pripovjedni talent i silnice duhovitih zapleta i raspleta, npr. kad u priči Car Dioklecijan za glavnu junakinju odabire Dioklecijanovu sestru, „pomalo histeričnu i ekscentričnu“, ili kad priču o Atili uokviruje spojem duhovite parodije na senzacionalističko novinarstvo i bajkovita pripovijedanja: „Glasnik je ujutro s ruba šume donio vijest da je na jugoistoku u noći navalila žestoka bujica.“

Najdraže su mi, ipak, Čapekove priče o malim, tzv. običnim ljudima, npr. ona Gospodin Hynek Ráb iz Kufštejna, koja pokazuje svu raskoš prepoznatljivosti iznimno mi drage češke književnosti i njezine poznatosti u svijetu, ovdje s mogućim asocijacijama na Doživljaje dobroga vojaka Švejka u Svjetskom ratu Jaroslava Hašeka iz 1921.

Knjiga apokrifa Karela Čapeka, tvorca naziva robot, ne ispušta se iz ruku dok se ne pročita u jednom mahu i dahu: neodoljivo privlačno pripovijedanje češkoga majstora humora, snažna a ugodna satira, lucidno miniportretiranje tzv. junaka iz svjetske povijesti i književnosti i narodna mudrost, žilavost i duhovitost malih ljudi stvaraju mozaik češke književnosti i kulture jednako kao i doživljaj apokrifne prozne enciklopedije autorskih tišina i elokventnosti kojima će se svaki čitatelj stalno vraćati. Iz knjige izvire pobjeda vjere u čovjeka i inteligenciju majušnih a tako divnih vizionara u eri totalitarizma i ljudske gluposti. Knjiga za sva vremena, a posebno za ovo naše, ludo od K. i P.