Zbogom, Truda

„Zašto se niste preudali?“, upitala me kad smo poslije izlaganja kolege iz Društva hrvatskih književnih prevodilaca sjele na kavu ispred knjižnice Bogdan Ogrizović. Iz vedra neba pa u rebra, pomislila sam. Ali to je bila Truda, koncizna, kratka, jasna, izazovna, svaka joj je riječ pogađala u sridu.

Upoznala sam je na 3. stupnju studija komparativne književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Tada još nismo prijateljevale. Imala je lice porculanske lutke, okruglo, glatko, bijelo, pune usne i oči teških kapaka, kao da su snene. Znala se smijati, posjedovala je istančan smisao za humor, ali je bila draga i blaga i uviđavna i kad je bila tužna. Zajedno smo pregrmile mnoge tuge, a onu njezinu najveću, nismo.

Radovala se našim odlascima u kazalište i na prevodilačka zbivanja. Ove, pandemijske godine 2021, jedva je čekala proljeće pa da opet zajedno krenemo „u svijet“, naš mali svijet ispunjen svjedočenjima svemu čemu je bilo vrijedno svjedočiti u hrvatskoj kulturi. Veselila se našim razgovorima: „O, vozit ćemo se u tvom novom autu, je li da hoćemo?“ pitala me cijelu zimu. „Da, Trudice, vozit ćemo se tim autom, a onda ćemo sjediti u tvom vrtu, na tvojoj livadici, i razgovarat ćemo dugo, hoćemo, samo da prođe zima.“

Truda Stamać obogatila je hrvatsku kulturu brojnim prijevodima vrhunskih njemačkih i austrijskih pisca i spisateljica, pjesnika i pjesnikinja. Koga sve nije prevela! Opsežna je bibliografija njezinih prijevoda, zavrti vam se u glavi kad je pročitate. Schiller, Broch, Rilke, Bernhard, Grass, Hesse, Büchner, Brecht, W. Benjamin, Nietzsche, Freud, Paul Celan, Ingeborg Bachmann, Hans Küng i još mnogi drugi.

I sama spisateljica i pjesnikinja, objavila je dvije zbirke priča, zapravo pjesama u prozi, Adame, gdje si? i Kapi te knjigu sličica iz vlastitog života, Pasji život: godinu dana sa Stašom. Trudin neumoran rad okrunjen je brojnim nagradama, uključujući i onu predsjednika Austrije – Zlatni križ Republike Austrije.

A bila je tako jednostavna, skromna.

Truda je bolovala od teškog oblika dijabetesa i to je, usprkos svojoj pomalo boemskoj, pomalo prkosnoj prirodi, strpljivo podnosila. Zima 2021. bila joj je teška. Dva dana prije no što joj je pozlilo bila sam kod nje. Razgovarale smo, i ja sam joj se slučajno potužila da u svojoj zagrebačkoj biblioteci ne mogu naći Zlatnu knjigu hrvatskog pjesništva. „Možda mi je ostala u Splitu, u tamošnjoj biblioteci, a treba mi“, rekla sam.

Truda je ustala, prišla polici s knjigama i dohvatila svoj primjerak te knjige. „Uzmi je“, rekla je. „Ne, nikako“, nećkala sam se. „Pa i tebi treba, znam.“ Pogledala me onim snenim očima pod kojima su se zadnjih godina ugnijezdili teški podočnjaci. „Meni više ništa ne treba“, rekla je. Zagrlila sam je.

Mojoj Trudi više ništa ne treba. Otišla je u vedro siječanjsko jutro i neće se više vratiti.

Na stolu u mojoj dnevnoj sobi još stoji debela knjiga tvrdih modrih korica sa zlatnom lirom utisnutom u donji desni ugao. A na mom radnom stolu, u čaši, još je živa glavica osušene ruže koja je, kad mi ju je Truda darovala za Božić, bila crvena kao krv.