Zagreb se više ne smije

U vječnost se preselio legendarni hrvatski nogometaš i nogometni trener Zlatko Cico Kranjčar. Kao nogometaš Dinama, godinama njegov zaštitni znak i maskota, osvojio je državno prvenstvo (1982) i dva Kupa (1980, 1983) te juniorsko državno prvenstvo (1972, 1973, 1974) i juniorski državni Kup (1974). S Controm je osvojio Kutiju šibica (1981). Kao igrač bečkog Rapida osvojio je dva austrijska prvenstva (1987, 1988), tri Kupa (1984, 1985, 1987), tri Superkupa (1986, 1987, 1988) i dvoransko prvenstvo (Stadthalle, 1987). Ostvario je i plasman u finale Kupa pobjednika kupova (1985). Bio je prvi kapetan nogometne reprezentacije Hrvatske (1990).

Zlatko Kranjčar i Nino Škrabe bili su dugogodišnji prijatelji

Kao trener Dinama osvojio je dvaput dvostruku krunu (hrvatsko prvenstvo i Kup, 1996, 1998), a državno prvenstvo osvojio je i sa Zagrebom (2002). Dvaput je Dinamo uveo u Ligu prvaka (1998, 2016). Croatiju iz Sesveta doveo je 2008. u Prvu hrvatsku nogometnu ligu, a sa Sepahanom iz Isfahana osvojio prvenstvo Irana (2012) i iranski Kup (2013). Kao izbornik nogometne reprezentacije Hrvatske izborio je plasman na Svjetsko nogometno prvenstvo bez ijednog poraza (2006).

Cico Kranjčar bio mi je više od prijatelja, mlađi brat. Upoznao sam ga u kazalištu Komedija, polovicom 70-ih godina, na jednoj od izvedbi našeg kultnog mjuzikla O’Kaj. On, Marko Mlinarić i njihova ekipa dolazili su na kazališne predstave, ne da bi bili viđeni nego zato što su to voljeli. Bližu vezu među nama uspostavio je negdje na prijelomu tisućljeća (oko 2000) Cicin kum, poznati glazbenik Josip Cvitanović, koji mi je predložio da napišem Cicinu biografiju. Nakon prvog razgovora, na kojem smo ubrzo kliknuli, odlučili smo se na pisanje knjige, u kojoj smo kroz Cicin život nastojali prikazati ne samo životopis i uspomene jednog nogometaša, već sliku jednog vremena i portret Cicinih omiljenih gradova (Zagreba i Beča).

S Cicom sam razgovarao ne samo o nogometu nego i o mnogim drugim, njemu bliskim temama (glazba, knjige, kazalište, povijest, vjera). Tako je nastala popularna i ubrzo razgrabljena knjiga Cico – od Maksimira do Ulice pjesnika (2002). Cico je tada često dolazio kod mene u Jastrebarsko radi rada na knjizi, a nalazili smo se, osim u mojem domu, u mnogim jaskanskim kafićima i restoranima, kod obitelji Stipković u Rastokima (s Ivekom, Jožom i Mihijem), na Plešivici, u Svetoj Jani. Tako je Cico, silno druželjubiva i srdačna osoba, u našem gradu stekao brojne prijatelje. Susretljiv i spontan, uvijek je pronašao vrijeme i teme za svakog čovjeka („Znaš ti, Cicek, da sam ja zbog tebe na Karaburmi dobil batine?“). Postao je 2005. i Jastrebom, počasnim članom Nogometnog kluba Jaska. S vremenom smo postali bliski prijatelji i u čestim druženjima i telefonskim razgovorima dijelili dobro i zlo. Cico i njegova supruga Elvira bili su redoviti gosti naših obiteljskih proslava i mojih kazališnih premijera na Opatovini i u Histrionskom domu. Najbolji Cicini prijatelji postali su i moji (Mlinka i Pop, Jure Burić iz Beča).

Postao sam na neki način i njegov glasnogovornik, od kojeg su ponekad o nekim Cicinim potezima mišljenje tražili mnogi ugledni hrvatski sportski novinari. Još danas pamtim trenutak kad me Cico nazvao i upitao za smjerokaz dalje Nikine karijere:

„Ninek, Moskva ili Split, CSKA ili Hajduk?“

„Cico, mali smo narod, svi skup stanemo u jedan njujorški kvart. Ti si osoba koja cijeli život spaja i ujedinjuje, gradi mostove. Niku će dolje dočekati kao princa. Split!“ I bi tako…

Svaki susret i svaki razgovor s Cicom bio je prava svečanost jer je on oko sebe trajno širio radost i dobre vibracije. Kad je sada tamo gore, u purgerskom nebeskom modrilu, vidio ovaj moj tekst, javio mi se:

„Ninek, ispravak krivog navoda! Koliko sam ja to prvenstava kao igrač purgera osvojil?“

„Sorry, Cico! Osvojil si dva... Dodajem i ono iz 1979, oteto, a poslije sudski vraćeno!“

Bio je Cico neovisan i nesalomljiv, ponosan i prkosan, najveći ljubimac purgerskog Istoka i Zapada, i radničkog i gospodskog Zagreba, maskota građanskog Dinama, uvijek pomalo zazirući i od poluvojne formacije na Sjeveru i od nezajažljivih moćnika u upravi.

Kad bi govorio o Elviri, Lani i Niki, o svojim unucima, o mami, tati i bratu Damiru, o „zelenoj dolini djetinjstva“, Ferenščici, uvijek se raznježio. Ako je Ćiro bio lukavi i rječiti Odisej hrvatskog nogometa, Vlatko Marković vojskovođa Agamemnon, a Otto Barić kralj Menelaj, onda je Cico bio Ahilej, najpopularniji, najhrabriji i najljepši među njima. A Ahilova peta? Onaj tko je nema, neka prvi baci kamen...

Cico je bio Petar Pan zagrebačkog i hrvatskog nogometa, vođa svih izgubljenih dječaka, koji nisu i nikad neće odrasti. Zlatni zagrebački dječak, vječni, zarazni osmijeh na licu modrog i bijelog Zagreba, bio je zaštitni znak voljenoga rodnog grada. Nekada davno Ico Hitrec, a posljednjih desetljeća Cico, svojim su neodoljivim smiješkom činili Zagreb toplijim i boljim. Od 1. ožujka 2021. Zagreb se više ne smije.

Petar Pan i Ahilej hrvatskog sporta odletio je nenadano pod okrilje Svevišnjeg, u čarobnu Nigdjezemsku, na drugu zvijezdu zdesna, onu plavu. Volio je neizmjerno i žarko svojom toplom, širokom dušom Lijepu našu, Zagreb, Beč i sve ljude dobre volje diljem kugle zemaljske.

Cicek moj dragi, tamo gore gdje prestaju sve boli i tuge, gdje nestaju sve suze i nevolje, bumo si jednog dana opet „nekaj rekli“ i zapopevali si sve one tebi drage popevke o Zagrebu.

„Laku noć, mili kneže; nek jata anđela te pjesmom uzibaju u mir!“ (W. Shakespeare, Hamlet, 5.2)

Nino Škrabe