Svojevrsna promocija

Želim vam predstaviti dvije knjige raznorodna sadržaja. Spaja ih samo činjenica da nisu prevedene na hrvatski jezik. Neobično je što prva, starija, djelo francuskoga teoretičara književnosti bugarskog podrijetla Tzvetana Todorova Uvod u fantastičnu književnost (Introduction à la littérature fantastique, Pariz, 1970) nije prevedena jer je u Hrvatskoj u to doba zanimanje za tu temu bilo vrlo živo. O tome svjedoči obuhvatna Antologija hrvatske fantastične proze i slikarstva, koju su uredili Branimir Donat i Igor Zidić (Zagreb, 1975). Todorov se u uvodnom tekstu jedanput spominje, ali bez ikakvih podataka o njegovoj knjizi. Pred nama je dakle dosta posla.

Ustroj studije niže bitne probleme: od definicije fantastičnog pripovijedanja do razlike između sablasnosti i fascinacije, poezije i alegorije. U izboru pisaca čija djela Todorov analizira prednjače Hoffmann, Gogolj, Maupassant, Poe, Nerval, James i Kafka. Autor ne krije dugo svoju središnju tezu. Već u drugom poglavlju priopćuje čitatelju definiciju koja će biti polazište za raščlanjivanje tekstova. Evo sažetka. Bit je književne fantastičnosti u tome što nas ostavlja u dvojbi: nameće se faktor neizvjesnosti. Pristup je određen čitaočevim opredjeljenjem. Pojavljuje li se u tekstu nešto što je u zbiljskom svijetu nezamislivo, bajkovit ili okultan fenomen, postoje u shvaćanju djela dvije mogućnosti. „Ili se radi o prividu, dakle o proizvodu mašte, a to znači da se prirodne zakonitosti ne ukidaju; ili čudo zaista postoji. U tom drugom slučaju u stvarnosti postoje sile koje su nam nepoznate.“ (Preveo V. Ž.) Fantastičnost je posljedica nerješivosti. Ako jasno pristajem uz jednu od opcija, napuštamo fantastičnost jer unaprijed znamo kako tekst treba shvatiti. Fantastičnost je pak izazov što ga nameće dvojba. Autor ističe da njegova teorija ima prethodnike. Navodi tumačenje ruskog filozofa Vladimira Solovjova, koji je živio u drugoj polovici devetnaestog stoljeća. Razmišljajući o biti fantastičnosti on također zaključuje da postoji alternativa: prihvatiti vrhunaravnost ili je odbiti. U toj je opreci bit problema.

Izd. Éditions du Seuil, Pariz, 1970.

Java ili san?

Todorova zaokuplja i pitanje razlike između pozicije čitatelja (koja je neupitno konstitutivna) i pogleda koji pripada likovima pripovijetke. I kod njih može biti dvojbe o tome jesu li doživljene pojave stvarne ili okultne. Todorov često uzima primjere iz djela međunarodno važna njemačkog romantičara E. T. A. Hoffmanna (Gogolj, Dostojevski, Poe, Baudelaire). Njegovi likovi u nekim središnjim pričama taru oči i ne znaju da li su nešto stvarno doživjeli ili tek sanjali – na primjer u pripovijetkama Zlatna posuda i Pustolovine silvestarske noći. Kroz radnju nas vodi pripovjedač, koji može biti neutralan komentator, ali se može i pomiješati među junake priče.

U Pustolovinama je jedan od likova Nijemac koji se za boravka u Italiji zaljubljuje. Kad naumi da se vrati u domovinu, daruje svojoj dragoj, poput nekoga predmeta, svoj lik u zrcalu. Njoj će biti uspomena, a on će se morati pomiriti s tim da kod kuće u zrcalu više neće vidjeti svoj odraz. Pripovjedač se također čudi, ali ne odaje što zapravo misli o bajkovitim pojavama. Todorov začudo ne spominje da se narator poigrava čitateljem jer uspostavlja intertekstualan odnos sa srodnim zbivanjem iz poznate pripovijetke Peter Schlemihl, djelom Hoffmannova suvremenika Adelberta von Chamisa, njemačkog pjesnika i prirodoslovca francuskog podrijetla. Schlemihl prodaje svoju sjenu okultnom neznancu, „vragu“, koji kupljenu sjenu smota i stavlja u futrolu. Hoffmannov lik dakle živi bez odraza, a Chamissov bez sjene. Već ta intertekstualnost svjedoči o naravi Hoffmannove mašte, koja ima takoreći dvostruko dno. (Napominjem da su sva spomenuta djela prevedena na hrvatski jezik.)

Treba svakako istaknuti da se Todorov dotiče važne teme kad utvrđuje da se predodžbe o nestvarnosti ne mogu primijeniti na sve epohe podjednako. To je pitanje opće kulturne povijesti. U Homerovu pjesničkom svijetu vlada drukčiji mentalitet nego primjerice u Hamletu, Don Quijoteu ili Faustu. Bogovi i junaci stare grčke kulture pripadaju obzoru univerzalnog zamišljenog. Mitski vidokrug kod Shakespearea, Cervantesa i Goethea više ne postoji.

Velik dio Todorovljeve knjige posvećen je razgraničavanju institucija poput rodovske baštine, načina pripovijedanja i najčešćih tema/motiva fantastične književnosti. Ovdje nije mjesto potankom predstavljanju obilja aspekata. Ukratko, djelo bi trebalo prevesti. Izdvojit ću ipak autorove poglede na prisutnost fantastične književnosti u dvadesetom stoljeću. U epohi u kojoj fantazmagorije prožimaju ideologije singularna se fantastičnost pojavljuje samo kod jednog pisca: kod Franza Kafke, praškoga prozaika njemačkoga jezičnog izraza. Jedinstveno značenje tog autora u povijesti fantastične književnosti Todorov posve opravdano vidi u temeljnom obratu koji se očituje u pripovijestima poput najpoznatije, reprezentativne Preobrazbe – a na drugi način u romanima. Fundamentalna je novina Kafkine strukture fantastičnosti u tome što sadrži inverziju. U prošlosti je uvijek bilo čuđenja, straha, iznenađenja; kod Kafke je obratno: fantastično postaje normalno stanje, a stvarnost, u tradicionalnom smislu, nenormalna. U njegovoj se prozi nitko ne čudi; i na jezive ili nerazumljive pojave likovi reagiraju kao da je sve samo po sebi razumljivo. Todorov zaključno ustvrđuje da je veliki Pražanin fantastičnoj književnosti time oduzeo uvjete života. Ne zna se kako će se stvari razvijati u budućnosti, no jedno je sigurno: nakon Kafke ništa više nije kao prije.

Prilika je da čitatelje koje zanima fantastična književnost i likovna umjetnost upozorim na omašan zbornik studija što ga Todorov nije mogao poznavati jer je objavljen deset godina kasnije: Phantastik in Literatur und Kunst, Darmstadt, 1980. Ta je knjiga važna dopuna Uvodu Todorova jer prikazuje i pisce na koje se on ne osvrće, ili samo usput: Tieck, Baudelaire, Carroll, Breton, Lem, García Márquez.

Izd.  SNL, Zagreb, 1975.

Zanimljivo je primijeniti izloženu teoriju na hrvatsku antologiju. Premda sadržava niz dobrih pripovijesti, većina ne odgovara zahtjevima teorije jer je tok radnje predvidiv i eksplicitan.

Povijest mentaliteta

Nakon francuske želim predstaviti njemačku knjigu koja je, kako sam se uspio uvjeriti, kod nas nepoznata. Riječ je o sustavnu prikazu pojmova koji se često pojavljuju u razmjerno novu tipu kulturologije, nazvanu povijest mentaliteta. Danas je mentalologija jedna od bitnih grana historiografije. Knjiga se zove Povijest europskog mentaliteta (Europäische Mentalitätsgeschichte, prvo izdanje Stuttgart, 1993). Uredio ju je profesor srednjovjekovne povijesti Peter Dinzelbacher, okupivši niz uglednih stručnjaka za pojedina područja iz Njemačke, Austrije, Francuske (J. Le Goff) i SAD-a.

Autori su odabrali dvadesetak fenomena ljudskog iskustva, poput pojedinca u društvenom okružju, erotike i seksualnosti, religije, oblika vladavine, pravnih normi, pa sve do shvaćanja pojmova prostor i vrijeme. Sve teme povezane su u strukturi knjige, koja sustavno obuhvaća stari vijek, srednjovjekovlje i novodobne epohe, od šesnaestog stoljeća do danas. Budući da ovom prilikom nije moguće obuhvatiti sve teme, odabrao sam pojmove „pojedinac/obitelj, zajednica“, „rad i svečanosti“, „priroda i životno okružje“ i „vrijeme“.

Urednik je posvetio opsežan uvod objašnjenju predmeta „povijest mentaliteta“. Znatiželjan, pročitao sam definiciju „mentaliteta“ u Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže. Sažetija je od Dinzelbacherove, ali savršeno pogađa bit fenomena. Citirat ću: „Mentalitet je način mišljenja, navika, reagiranja, opća obilježja temperamenta ili ’ćudi’ nekoga naroda, etničke skupine, društv. grupe ili pojedinca; prešutno prihvaćen i ugl. naslijeđen sklop svjesnih ili polusvjesnih pobuda, predodžbi, osjećaja, vrijednosti i navika svojstvenih nekoj zajednici, koji se očituje u raznorodnim oblicima ponašanja i izražavanja, od svakodnevnog ophođenja i raširenih običaja do djela visoke umjetnosti.“ U natuknici slijedi još osvrt na tokove kulturoloških proučavanja. Ukratko, bez obzira na neka ponavljanja u tekstu, bolju definiciju teško je zamisliti.

Što su dakle epohe mislile o pojedincu i zajednici? Stari vijek se u svojim nazorima i zakonima ekstremno razlikuje od novodobnih shvaćanja. Autor poglavlja navodi poglede reprezentativnih grčkih filozofa i upozorava da su i Platon i Aristotel smatrali da bi jednakost svih ljudi bila štetna jer je osnova društva postojanje gospodara i podređenih slojeva. Najniži su sloj robovi. Današnjeg promatrača najviše zaprepašćuje činjenica da su žene, u političkom životu, bile svrstane uz robove. U starom Rimu nije bilo drukčije. Prema nazorima cijeloga staroga vijeka ženama se nametala strogo određena zadaća: rađati djecu i služiti obiteljskom životu. Razumije se da je na čelu obitelji uvijek bio muškarac, u rimsko doba, dakle latinski, pater familias. Temelj krajnje diskriminacije bilo je uvjerenje da je ženski spol inferioran jer mu manjka inteligencija, razumska sposobnost.

Srednji vijek po mnogočemu nije nastavak antike, ali načelo nejednakosti obilježavalo je gotovo sve manifestacije javnoga života. Ustroj javnosti bio je neupitno hijerarhijski oblikovan. Feudalni gospodar imao je svoje vazale, Vatikan svoju vertikalu, samostani priore. Za povijest mentaliteta osobito je važno vjerovanje u metafizičku osnovu društvene strukture: u njoj se očituje božja volja, kako ju je tumačio Toma Akvinski svojim pojmom ordo, lat. red, poredak. Obiteljski je život bio ustrojen prema pravilu podjele dužnosti. Institucija braka bila je osnova, ali ne na temelju ljubavi i afiniteta, nego po izboru i interesima roditelja. U kasnijem srednjem vijeku, u doba gotičkih katedrala, nove poezije i dvorskih romana u stihovima, žene visoka roda, djevojke ili supruge vitezova, postaju u nekim zemljama središte estetizacije, pa se dvorski kavaliri natječu za njihovu naklonost. Autor poglavlja tu okolnost ne spominje, premda se u njoj ogleda karakterističan mentalitetni sklop. Provansalski trubaduri i njemački Minnesängeri promiču vrijednosne ideale feudalnog društva. Među publikom viteških turnira žene su imale istaknutu ulogu. No to je bio vrlo tanak sloj; ostale žene bile su podređene. U srednjem vijeku, upozorava autor priloga, učvrstila se i u muškom društvu staleška norma. Na vrhu su bili moćni feudalci, slijedili su ih predstavnici Crkve, a na dnu su bili seljaci – prema formuli: oružana vlast, duhovni stalež, djelatnici za prehranu, to jest mali obrtnici i seljaci. I poljoprivrednici bili su po političkom položaju svojevrsni robovi, a to je u nekim zemljama potrajalo i do novovjekovnih epoha.

Novodobna politika i kultura obilježene su stalnim porastom individualističkih tekovina renesanse. Obitelj je, gotovo sve do danas, ostala jezgra društva, njegova najmanja jedinica. Ali treba imati na umu da je pojam novoga svijeta povjesničarska konstrukcija te da su razlike između šesnaestog stoljeća i modernih razdoblja goleme. Čak je u devetnaestom stoljeću bilo dvojbe o tome jesu li žene doista dorasle intelektualnoj ravnopravnosti, premda je bilo istaknutih književnica, od Madame de Staël i Jane Austen nadalje. Autor prikaza začudo se ne osvrće na neke pojave pa ću ih izložiti. U Berlinu je na početku stoljeća bilo intelektualnih salona u kojima je vodeća uloga pripadala ženama koje su priređivale susrete plemstva, književnika, glazbenika, slikara. Ta je djelatnost bila simbol emancipacije. Supruge poznatih pisaca i filozofa bile su ugledne ličnosti. U krugu romantičara nastao je i panerotski roman Friedricha Schlegela i njegove žene Dorothee Lucinde (što ga je kod nas preveo Tin Ujević). Oko godine 1900. prve su žene stjecale fakultetske diplome i time definitivno opozvale ideologiju nejednakosti. Kako je danas, ne treba tumačiti. Autor poglavlja to ne spominje. Ističe pak postupnu dezintegraciju obitelji u prošlih pedesetak godina, proces koji se razvio zbog promjena u općim ekonomskim prilikama.

Izd. Kröner, Stuttgart, 1993.

Odnos prema radu kroz povijest

Na redu je prikaz razlika na području rada i svečanosti. U starom vijeku, izlaže autor u toj natuknici, o tim se fenomenima nije mnogo pisalo, ali ima izvora koji ukazuju na to da se rad shvaćao u oprekama: mogao je biti muka i teret, ali i zadovoljstvo, jer su već u grčkoj antici cijenili vješto izrađene proizvode – od cipela do umjetničkih djela. To vrijedi i za rimsko doba. Poznata su svjedočanstva koja osvjetljuju mentalitet. Pogrešno je mišljenje da su se viši slojevi odavali samo užicima. Rad, djelatnost nije bila prepuštena samo nižim slojevima. Razlika je bila u tome što su gospodari radili samo ono što im je bilo po volji. Za njih je znakovit mentalitet amatera ili diletanata. Pjesništvo, natjecanja, lov, to su bile njihove domene. (Ovdje je potrebna interpolacija jer smatram da na važnim mjestima treba dodati podatke koji se u knjizi ne nalaze. Mjesto je upozorenju da su nazivi amater ili diletant sve do kraja devetnaestog stoljeća zadržali pozitivno značenje, shvaćali su se kao očitovanja individualne stvaralačke slobode kojoj nisu potrebne posebna naobrazba ni diploma. Tek su u dvadesetom stoljeću te pojave postale predmet prezira. Zaboravljalo se da je za prethodna dva stoljeća bilo karakteristično na primjer kućno muziciranje. I najveći majstori poput Haydna i Brahmsa svirali su u svojim domovima s donekle vještim amaterima, koji su mogli biti liječnici, pravnici, ekonomisti. Najpoznatiji je primjer glazbeno druženje Brahmsa sa slavnim bečkim profesorom medicine Billrothom. O njegovim znanstvenim zaslugama izvještava Hrvatska enciklopedija.)

Postoje podaci o tome da je u Grčkoj i Rimu bilo svojevrsnih ljestvica zanimanja. Smatralo se da su prezreni i ružni poslovi nametljivo trgovanje, posluživanje u krčmama (koje su općenito bile za niže slojeve), primitivan obrt te svi zabavljači, na cesti ili u prostorijama. To vrednovanje zabavljača iznenađuje stoga što su i viši slojevi bili željni javne zabave, bilo u izvornim cirkuskim igrama, bilo u mnoštvu proslava s mitskim ili političkim sadržajima. Za grčku kulturu osobito su bile značajne razuzdane svečanosti, s bakljama, plesom i opscenim radnjama, posvećene bogu Dionizu.

Srednji vijek prikazao je u tom sklopu veliki francuski medievist J. Le Goff. On upozorava da je srednji vijek na mnogim područjima nastavljač antike, ali da je stvorio važne mentalitetne pomake. Odnos prema radu ostao je ambivalentan: rad potreban za opstanak neki su shvaćali kao božju kaznu, kao posljedicu izgona iz Raja; ali se u isti mah upravo u bedemima kršćanstva, u srednjovjekovnim samostanima, razvijala kultura rada, napose u pisanju i proučavanju tradicije. Taj je mentalitet sažet u formuli „moli i radi“, lat. ora et labora. Svečanosti imale su širok raspon. Već su se u ranim razdobljima epohe isticale svetkovine kršćanske tradicije, osobito Božić i Uskrs. Na vrhuncu srednjeg vijeka su se, uz kršćanske blagdane, sve više isticale viteške igre: natjecanja, turniri. Danas bi se vještina jahanja s kopljima svrstavala među športske priredbe. Krupno povijesno zbivanje s tada nepredvidljivim značenjem bilo je nastajanje gradova u Europi. Gradovi su već rano bili velike koncentracije stanovništva, sa središtima obrta i trgovine, sjecišta kontinentalnih i morskih veza. Temelji industrije, to jest zajednički organizirana rada, i utemeljivanje škola i sveučilišta civilizacijske su tekovine bez kojih budućnost svijeta nije bila zamisliva. Le Goff dodaje da su i neki novi oblici svečanosti i zabava nastali na urbanom tlu, na primjer karnevali.

U novom je vijeku Prva industrijska revolucija izazvala bitne pomake, ali nije promijenila svijest o mukotrpnosti rada. To dakako vrijedi gotovo isključivo za manualne radnike. Povijest mentaliteta obilježena je porastom društvenih razlika. Pojam proletarijata (koji danas zvuči anakronistično) nastao je u ranom devetnaestom stoljeću, u kojem je prvi put uporabljen postupak štrajka, instrumenta koji je primijenjen u Velikoj Britaniji, u kojoj su se drastično očitovala protuslovlja industrijski osnažena novoga kapitalizma. To je davnina. Mehanizacija pretvorila je radnike u konzumente, pa pojam društvenih razreda u Europi pripada prošlosti. U tim su prilikama nastali i novi oblici zabave i natjecanja, od kojih je nogomet najpopularniji.

Zeleni mentalitet

Prelazim na temu kojoj je danas svojstvena posebna aktualnost „zelenog mentaliteta“. Ne redu su epohalne razlike na tlu pojmova „priroda/okružje“. Starovjekovni izvori svjedoče o sklonostima prema osjećajnom odnosu u shvaćanju flore i faune, naziva koji su antičkog podrijetla. U tom mentalitetnom sklopu treba razlikovati emotivne sastavnice od korisnosnih. Konji na primjer mogli su biti predmet estetske prosudbe, ali i bića za tegljenje. Današnje ljubitelje pasa zanimat će podatak da je u staroj Grčkoj i starom Rimu postojao pravi kult pasa. Izvori kažu da su se psi pokapali poput ljudi. Na području flore Grčka je prevalila put od praktičnog odnosa prema biljkama (prehrambeno vrtlarstvo) do estetskog. Cvjetni aranžmani su postojali i za klasične antičke kulture. U tom dvojstvu korisnosti i ljepote u biti se do danas nije ništa promijenilo. Rajčice s jedne strane, svadbeni vijenac s druge.

I na ovom je mjestu korisna interpolacija, jer se u knjizi ta misao ne spominje. Prema teoriji glasovitoga švicarskog znanstvenika Carla Gustava Junga, autor naučavanja o arhetipovima, ljudski je odnos prema prirodi u davnini bio u znatnoj mjeri očitovanje „kolektivne podsvijesti“ (koju je Jung uveo u psihoanalitiku, neovisno o Freudu, kojega je zanimala samo individualna). Arhetip je riječ iz grčke antike, a izvorno označava uzorak za neku pojavu ili radnju. Literatura o Jungu ističe originalnost u njegovoj uporabi tog pojma. U našem su kontekstu važne silnice koje u davnim kolektivnim predodžbama vode prema slikama o prirodi i ljudskom okružju. Odnos prema vatri (Prometej), strah od elementarnih katastrofa, vjerovanje u nadnaravnu moć junaka – to i srodni fenomeni tvore skup emocija koji iz dubine prožimaju podsvijest. Pojavljuju se, piše Jung, u oblicima mašte, u čestim snovima, mitovima, bajkama.

Vraćam se knjizi. U srednjovjekovlju bitna uloga pripada okolnosti da su na sjeveru od antičkih zemalja prevladavale goleme šume, močvare, krajevi bez putova. Jedan hodočasnik zabilježio je u dvanaestom stoljeću da pretežno vidi turobne šume, krajeve bez prometnica. Pred žiteljima onog vremena bio je golem zadatak: krčiti šume, graditi putove, premostiti neobuzdane rijeke. Autor priloga naglašava da je izgradnja putova bila dvosjekli mač. Oni su bili preduvjet razvijenije kulture, ali su ujedno omogućavali ratove i nasilje šumskih razbojnika. Razumije se da je u srednjem vijeku bilo i kultiviranih krajeva, kraljevskih dvorova i samostana, pa je svijet povijesti bio u opreci s tada još nepovijesnom prirodom.

Novovjekovni odnos prema prirodi bio je u nekim razdobljima također ambivalentan. Kao u srednjovjekovnoj književnosti, u kojoj je šuma simbol različitih opasnosti, i u prva tri stoljeća bilo je praznovjerja u pogledima na izvangradska prostranstva. No postoji jedan fenomen, ističe autor, koji povezuje sve epohe novoga vijeka: želja da se ovlada prirodom u gospodarske svrhe. Kasnije se pojavila i primjerena riječ: eksploatacija. U sedamnaestom i osamnaestom stoljeću iskrsnula je neobična, proturječna misao: estetizacija prirode. Autoru je dobar primjer oblikovanje parkova, u kojemu se očituje mentalitet baroka i prosvjetiteljstva. Na francuskim i njemačkim/austrijskim dvorovima prevladavao je tzv. kresani, geometrijski način, na primjer u Versaillesu. Suprotnik je engleski park, koji šumarke ostavlja u prirodnom obliku. Nezadiranje u raslinstvo prirode bio je znak problematike koja je aktualna i danas. Engleski ekonomist Malthus (1766–1834) upozoravao je da su tehničkom napretku potrebne granice, inače će ljudski zahvati u život prirode postati kontraproduktivni.

Mjerljivo vrijeme
i svijest o povijesti

Stigli smo do posljednje natuknice: mjerljivo vrijeme i svijest o povijesti. U antičko se doba svijest o temporalnosti očitovala u mjerenju vremena na matematički način, podjelom na brojčane jedinice. Crkva je pak kršćanskim blagdanima obilježavala opseg godine. Potkraj srednjeg vijeka praktične su potrebe gradskih trgovaca zahtijevale što točnije mjerenje vremenskih jedinica. Najstariji mehanički sat na tornju, daleko vidljiv, postavljen je u Milanu 1336. godine. To je bio simbol novovjekovnog puta prema suvremenoj civilizaciji. Autor priloga o novom vijeku ističe ulogu gradova u razumijevanju modernog, tehnološkog mentaliteta. (Trebalo bi dodati da najsažetiju karakteristiku tih procesa zahvaljujemo Maxu Weberu: „racionalizacija“.) Izgradnja strojeva svih vrsta bila je nezamisliva bez preciznih mjernih sprava. Autor to naziva komercijalizacijom vremena. Veleindustrijalci u dvadesetom stoljeću poput Kruppa (Njemačka) i Forda (SAD) tvrdili su da se može proizvoditi samo pod uvjetom da se radni procesi mjere minutama. Premda su mentalitetu inženjerske struke bila strana povijesna razmatranja, Dinzelbacher upućuje na znakovit tip književnosti u doba druge industrijske revolucije. Svijest o brzom tempu života potaknuo je pisce da upere pogled u prošlost i budućnost u isti mah. Utopijski romani o strojevima koji vladaju vremenom (vremeplov kod Wellesa, Huxleyja i drugih autora) obuhvatni su znakovi.