Stoljeća dubrovačkog kolendavanja

Dosadašnje spoznaje iz arhivskih izvora i literature odredile su Dubrovnik kao mjesto najstarijega hrvatskog zapisa o čestitarskom običaju kolendavanja. Inicijalni spomen u Prvoj knjizi Statuta grada Dubrovnika iz 1272. odnosi se na božićno i starogodišnje čestitanje knezu: „Neka se zna da na Badnjak nakon večernje, dubrovački nokjeri i mornari dolaze gospodinu knezu u Dvor i sa sobom donose badnjak te ga nalože na vatru veseleći se, a gospodin knez im, kako dolikuje njegovoj kneževskoj časti, od svoga daje za kolendavanje dva perpera i piće.“

Fotografija ansambla u narodnim nošnjama iz 1993.  / Folklorni ansambl Linđo, ustupila Turistička zajednica Grada Dubrovnika

Kasnija stoljeća kolendarske prakse oprimjerila su arhivsku građu dokumentima opstojnosti običaja koji su zbog arhaičnih ophodnih radnji, instrumentarija i kolendarskih stihova još i danas istinski izazov istraživačima. Spomenimo tek odluke Malog vijeća o zabrani šaljivog kolendavanja na Božić i Novu godinu, među kojima je najstarija iz 1537, ili odredbu kojom je u knjizi troškova Kneževa dvora 1543. ubilježena novčana isplata sviračima kolende za božićne blagdane, što Dubrovnik nedvojbeno određuje gradom s najstarijim zapisima o kolendavanju i kolendama uopće. Prvo (izričito) spominjanje kolende kao čestitarske pjesme u Dubrovniku, prema sadašnjem stanju istraženosti, datira također iz 16. stoljeća, te se kolenda, uz običajnu razinu folklorističkog poimanja, kao umjetnička poezija pojavljuje u književnosti.

Slojeviti tragovi
tradicije kolende

Dokumentarna podloga kojom je postavljen vremenski okvir od gotovo osam stoljeća čuva slojevite tragove tradicijske kolende koja se usmenom predajom prakticirala na dubrovačkim ulicama i trgovima, ali istodobno donosi i rukopisnu ostavštinu sačuvanih književno-umjetničkih oblika u kojima je kolenda, zbog zabavljačkog i komunikacijskog aspekta, kao iznimno popularan medij zaživjela među dubrovačkim pjesnicima u 18. i 19. stoljeću. Nije naodmet ukazati i na semantički odmak; dok se drugdje u Hrvatskoj (i širem području slavenskog nasljeđa) spominju kao kolede ili koledve, u kulturnoj povijesti Dubrovnika i dubrovačkog kraja čestitarske su se pjesme nazivale (i još se nazivaju) kolende, a običaj kolendavanje.

Kao odraz kristijanizacije (još od rimskih kalendi) pretkršćanskih poganskih običaja, kolendavanje je u dugom dijakronijskom luku u dubrovačkoj kulturnoj tradiciji bilo potpuno ugrađeno u crkvenu godinu. Od srednjeg vijeka do danas ono je u Dubrovniku bilo kontinuirano, ali nejednaka tempa. U 13. stoljeću kolendavalo se uoči Božića odnosno Nove godine, a do 18. stoljeća kolendarska su se nadahnuća proširila i na sutone: uoči Sv. Luke, Svih svetih, Sv. Martina, Sv. Andrije, Sv. Nikole, Božića, Obrezanja Gospodinova i Sveta tri kralja. U izmijenjenim kulturnim i povijesnim okolnostima uoči i neposredno nakon pada Republike zabava je očito bila odmak od stvarnosti, pa je „dubrovački kolendarski kalendar“ u 19. stoljeću imao čak devetnaest (u građi dokumentiranih) kolendarskih blagdana (uoči Sv. Antuna, Sv. Ivana, Sv. Mihajla, Sv. Luke, Sv. Šimuna i Jude, Svih svetih, Sv. Martina, Sv. Kate, Sv. Andrije, Sv. Frana Ksaverskog, Sv. Nikole, Sv. Lucije, Sv. Tome, materica, očića, uoči Božića, Sv. Stjepana, na Staru godinu i uoči Bogojavljenja). Njegovana u ritmu kalendara svetačkih povoda, i folklorna je kolenda razvila intenzivniji blagdanski opus koji je, osobito u drugoj polovici 20. stoljeća, ponovno (kao i u srednjovjekovlju) bio reduciran na dva blagdana: Badnji dan i Staru godinu.

Inačice kolendarskih tekstova i formulaičnih predložaka pretapale su se iz književnosti u folklor i obratno, a ta se pojava, potvrđena u arhivskoj građi i ostavštini dubrovačkih kroničara i pjesnika, jasno može pratiti od 18. stoljeća. I tekstovne varijacije i refleksije folklornih kolendi iz grada i izvangradskog područja potvrđuju tezu o nerazmrsivim prožimanjima visoke i niske kulture, urbane i ruralne, upućujući na tradiciju kao neprestan dinamični proces, koji je moguće zahvatiti tek u odsječcima. Postojali su autori i reproduktivci, no i jedni i drugi bili su vrlo popularni.

Višestoljetna kolendarska tradicija ostavila je u urbanoj memoriji brojna imena; Mora i Fakineta, Dživa Stelle, Baća, Mušera, Goba, Storellija, Vlaha Obuljena Slijepoga i drugih, koji su utisnuli tako dubok trag da su ih u svoja književna djela trajno uveli, opisali i opjevali pjesnici i književnici poput Andrije Paolija, Marina Zlatarića, Marka Bruerevića, Ivana Augusta Kaznačića, Mata Zamagne i Iva Vojnovića.

Dubrovačka kolenda prema kazivanju Vlaha Obuljena,
list Dubrava 3/43 (Dubrovnik, na Badnji dan, 1935)

Mogli bismo kolendavanje promatrati i kao ritualno zbivanje. Poznato je da su se državni rituali ponekad oslanjali ili vezivali uz pučku tradiciju, a uklapanjem tih elemenata u svoju strukturu stabilnost državnih ceremonijala bolje je odolijevala socijalnim potresima. Na tom tragu može se pratiti i značenje dubrovačkih kolendarskih običaja u širokom povijesnom luku od 13. stoljeća, razumijevajući kolende kao od vlasti dopušten (ali od njihove kontrole nenapušten) način zabave. Je li kolendavanje samo običaj ili je istodobno i ritual? Imajući na umu različitost običaja i obreda (rituala) u smislu odnosa među ljudima ili odnosa ljudi prema nekoj drugoj veličini, moglo bi se reći da je kolendavanje višestoljetni običaj koji u sebi nosi ritualne elemente: zazivanje svetačke zaštite, apotropejska buka u kolendarskoj povorci, bučno slavlje i nazdravljanje, uopće „udvaranje“ svecu i blagdanu. Od davnih vremena u kojima je knez pomorce za kolendavanje darivao s dva perpera i pićem, darivanje je nastavljeno i u kasnijim stoljećima. Kolende su još u 19. stoljeću mirisale na mantalu, smokve, prikle od jabuka, dumanjske kolačiće, moscat, rum, rakiju i suho voće, uz malvaziju i kupicu rozolina (rakija od ružinih latica).

Markeri tradicije

U Dubrovniku je, dakle, kolendavanje izvorno bilo vezano uz sutone uoči Božića i prvog dana Novog ljeta, ali se s vremenom (osobito zaživljavanjem umjetničkog kolendarskog pjesništva) proširilo i na druge blagdane. Međutim, od početka 20. stoljeća književna autorska kolenda postupno je iščezavala, a dubrovačko kolendavanje iznova je definirala folklorna tradicijska kolenda, koju iz srednjovjekovnog urbanog okrilja grad baštini sve do danas.

Generacije (pro)nositelja tradicije usmenom predajom i sačuvanim arhaičnim ophodnim radnjama uz instrumentarij pjevaju, čestitaju, primaju darove i njeguju običaj kao izdvojen segment vitalne nematerijalne baštine. Kolendavanje je do danas zadržalo dva ključna folklorna pojma – tradiciju i usmeno prenošenje. Njegovanjem kolendavanja zajednica se na svojevrstan način okreće vlastitom identitetu, otvarajući se istovremeno novoj publici i generacijama koje dolaze.

Kolende su danas markeri tradicije, a neupitna odanost folklornoj kolendi uoči Božića i Nove godine Grad Dubrovnik i okolicu čini prostorom čuvanja, uporabe i svojevrsne provjere višestoljetne prakse. Suvremena interpretacija baštinskog nasljeđa na poseban je način zaživjela starogodišnjim kolendavanjem dubrovačkog zbora Libertas na gradskim ulicama i poljanama, osamdesetih godina 20. stoljeća. Kolendarski „izlazak“ i zamah izvan obiteljskih i kućnih prostora nastavljen je i devedesetih godina, kolendavanjem dubrovačkih zborova, Folklornog ansambla Linđo i Gradske glazbe pred Gradskom vijećnicom na Badnji dan i na Staru godinu. Običaj je tako iz izvaninstitucionalnog okvira iznova ušao u javni prostor, poput onog inicijalnog iz 13. stoljeća. Službenim uvrštenjem u gradski blagdanski protokol kolendavanje je doživjelo i svojevrsno redefiniranje srednjovjekovnog nastanka, jer je nekoliko stoljeća poslije ponovno postalo dio javnih blagdanskih zbivanja, predstavljajući danas dobar primjer promocije reprezentativne živuće tradicije.

U svojoj biti kolendavanje je folklorni izvedbeni čin u kojem, kao dio iste referentne skupine, u neposrednoj komunikaciji sudjeluju i izvođači i publika. Tradicijska folklorna kolenda (uz rijetke iznimke) nije autorska, ona se i danas u obilasku kolendara pjeva pred bilo kojim vratima, a njezini stihovi variraju tipizirane formulaične predloške. Modeli formulativnih izraza i glazbene interpretacije (a capella ili uz glazbenu pratnju) čine podlogu prostornom i vremenskom prenošenju usmene predaje. Formule omogućuju stabilnost i istodobnu izmjenjivost, ali i kreativnost u pojedinim izvedbama.

Usmena komunikacija kolendavanjem se ostvaruje izravno, prirodno, u organskoj povezanosti s izvantekstovnim elementima (melodijom, glazbalima, pjevanjem, darivanjem). U neposrednom kontaktu interpretatora (kolendara) i publike prenose se tekstovi koji nisu materijalno fiksirani i na čije oblikovanje publika može utjecati na svakoj novoj izvedbi. Riječ je o folklornom komunikacijskom procesu u kojem je davatelj informacije ujedno i njezin interpretator; on može biti autor ili suautor djela, ali je i sam prethodno bio primatelj, odnosno slušatelj. Slušatelji poslije mogu postati interpretatorima, a svaka interpretacija ujedno je nova reprodukcija i djelomično nova kreacija. Komunikacijski lanac u takvu slijedu stvara mehanizam tradicije.

Interes mladih za kolendavanje

Sve intenzivniji interes za kolendavanjem u djece i mladih osnažuje tradicijsku notu, stvara dodatnu sociokulturnu vrijednost i svijest o baštinskom primjeru dobre prakse te privlači publiku. Svakim novim kolendarskim pohodom (re)konstruira se običaj koji je korijenima uronjen u prošlost, ali izvedbom posve u dosluhu s aktualnim vrijednostima u zajednici. Nositelji dubrovačke kolendarske tradicije ponajprije su građani, kolendarice i kolendari, djeca i odrasli koji i danas u predblagdanskim sutonima kolendavaju ulicama Dubrovnika. Mladi su pronositelji tradicije i djeca u vrtićima i školama, kao i brojni polaznici Radionice kolendavanja koja se, vrlo uspješno i uza sve veći interes, održava u okrilju Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku.

Zahvaljujući povijesnoj dubini, estetici i običajnoj vitalnosti, kolende su dragocjena nematerijalna baština suvremenog Dubrovnika. Upisom kolendavanja u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske spoznaja o živućem tradicijskom nasljeđu prepoznata je i u kulturnom pejzažu zaštićene nacionalne baštine.