Što je nama Višnjik?

Čini se da se hrvatsko kazalište, suočavajući se s krizom identiteta, tréšnje i pandemije, sve više okreće Čehovu.

Predstava zasnovana na Čehovljevu Višnjiku, pod naslovom Višnjik u Višnjiku, u produkciji kazališne skupine de facto Saše Božića, nastajala je na nekolikomjesečnim virtualnim probama, a i izvodi se izravno u virtualnom prostoru uz pomoć aplikacije Zoom.

Virtualna predstava pokazuje moguću sudbinu, ali i budućnost kazališta / Snimak zaslona

Naviknuti na sve češće videokonferencije na pametnim platformama i ovu predstavu u početku doživljavamo kao oblik i strukturu konferencijskoga razgovora, svjedočeći zamisli redatelja i autora projekta Bobe Jelčića prema kojoj se nemogućnost održavanja predstave uživo i izravnoga kontakta uspoređuje s referencijama na Čehova, prema kojima su glavne dramske osobe, kao i ove u virtualnom prostoru i stvarnosti, lišene djelovanja.

Bobo Jelčić, kazališni i filmski redatelj, publiku introspektivno režira kao gledatelje gotovo jednako izložene izvedbi uživo koliko su to i glumci.

U ovoj predstavi, lišenoj svih Čehovljevih osoba, a usmjerenoj na obitelj i najuže pratitelje, sudjeluje šest glumaca, s mogućom aluzijom na Pirandellovih šest osoba koje traže autora. Svatko je od njih u svom prostoru, u svojoj sobi, kuhinji, dnevnom boravku, stanu, kući; međusobno se ne vide uživo, a sami kreiraju virtualnu stvarnost pritišćući tipke za kamere, mikrofone i zvučnike i snimajući sebe za odabranu publiku.

Čini se tako da oni sudjeluju samo virtualno, izgovarajući Čehovljeve replike s pokojom aluzijom na današnjicu. Budući da je temeljna nit radnje u Čehova prodaja višnjika, obiteljskoga imanja, simbola, znaka blagostanja i sreće, i da članovi obitelji u toj prodaji ne sudjeluju, i ovdje glumci ne sudjeluju u prodaji višnjika i ne znaju komu će biti prodan. Glumci nisu u višnjiku, tj. u sceni višnjika, ali višnjik ima višestruko značenje. Iako ne sudjelujemo u odlukama dužnosnika, političara, državnika, mi živimo u tom fiktivnom višnjiku, bez obzira na to je li riječ o državi, društvu ili svijetu, ili o nama samima i našim sve ranjivijim osobnostima i identitetima.

Sudbina višnjika postaje sudbinom svih nas, koji ne možemo odlučiti o sudbini svijeta. Višnjik je simbol i alegorija i protoka života u četiri čina, tj. četiri godišnja doba. S osobama povezanima s kazalištem simbol je i kazališta i kazališne umjetnosti. Ako propada Višnjik, propada i kazalište. Ili barem kazalište staroga ili starinskoga kova i koda, kazalište uživo s glumcima i publikom u realnom prostoru, na pozornici.

Ova virtualna predstava pokazuje moguću sudbinu, ali i budućnost kazališta. Hoćemo li kazališne predstave u budućnosti gledati samo u sigurnoj stvarnosti, kao videokonferencije, na digitalnim platformama i na filmu? Hoće li gledatelji više ikad poželjeti pomaknuti se iz komoditeta svojih domova i krenuti u kazališnu avanturu u zgrade kazališne čarolije? Želi li publika biti aktivna s druge strane filmskoga zastora i zaslona pametne aplikacije ili iluziju zadržati u zraku gledališta, s drugima u publici? Može li raspad carske Rusije biti simbol današnjega raspada svijeta?

U komunikacijskoj suigri krupnim kadrovima i srednjim planovima uigrana glumačka ekipa snalazi se izvrsno, bez pogreške. Marko Makovičić fascinantan je kao Lopahin: izravno se snima u svom vozilu i dok vozi automobil te kad se vraća autom nakon prodaje višnjika. Jadranka Đokić kao Ljubov Andrejevna postavlja sebe ili zaslon u različite položaje, uz lucidnu igru i govor tijelom i glasom te promjenama raspoloženja. Ljubovina kći Varja angažirana je Petra Svrtan, koja hrabro kreira osobu izloženu sudbini svijeta i pogledima gledatelja na zaslonima. Lana Meniga samoživa je i plaha istotrenutno Ljubovina kći Anja. Čehovljanski je začudan i točan Ugo Korani kao Trofimov. Jerko Marčić kao gospodar sjećanja na djetinjstvo, igara u kuhinji i obiteljskih emocija suptilno vlada digitalnom pozornicom, kao brat Gajev.

Predstavu sam u cijelosti pogledala u našem blizanačkom automobilu, vozeći se iz Zagreba u rodni Dubrovnik. Najdojmljiviji trenutak u predstavi bila mi je njezina završnica, kad Petra Svrtan izlazi iz stana, vozi se tramvajem i dolazi na Trg bana Josipa Jelačića te snima njegovu okićenu prazninu.

Francis Fergusson u knjizi The Idea of a Theater tvrdi da je Čehovljeva radnja sastavljena od pathosa i zapažanja, ali i da je potpuna. Višnjik se, kao i Višnjik u Višnjiku, uspostavlja pa razara u našim očima, kao i ovogodišnje hrvatske tréšnje. U prvom činu, svojevrsnu prologu, kad se Ljubov Andrejevna vraća iz Pariza kako bi pokušala nastaviti svoj stari život, kroz njezine oči vidimo imanje u cijelosti. Drugi čin, agon, donosi osjećaj neskladnih vrijednosti svih osoba i napora koji čine kako bi se višnjik spasio izvan pozornice, tj. stanova i kuća. U trećem činu, pathosu, preokretu tradicionalne tragedijske forme, izostaje luckast prijam koji Ljubov Andrejevna priređuje dok se njezino imanje prodaje u susjednom gradu, na licitaciji; Lopahinova kupnja imanja naglašava se pucanjem bilijarskoga štapa. U četvrtom činu, epifaniji, radnju u Višnjiku, kao i u Višnjiku u Višnjiku, vidimo ponovno zaokruženu, ali sad u novom i ironičnom svjetlu, u kojemu odlazi obitelj, a prozori se, poput razrušenih stanova u Zagrebu, Petrinji, Glini, Sisku, zakivaju daskama. Pokućstvo se gomila u kutove, spremaju se torbe. Nevidljivo pakiranje radi odlazaka u inozemstvo iz Hrvatske prošlih godina, a sad i iz razrušenih gradova, mjesta i sela, s imanja skupljenih u Višnjik podudara se s pripremanjem povratka na odlazak.

Predstava koja postavlja brojna pitanja i nudi neke odgovore, dostojna dvostrukoga gledanja.