Pomrčina

„Prije nego što ću snimiti Pomrčinu, otišao sam u Firencu kako bih vidio – i snimio – pomrčinu Sunca. U onoj tami, u onoj ledenoj hladnoći, u onoj tišini toliko različitoj od svih ostalih tišina, u onoj gotovo potpunoj nepomičnosti, u onim blijedim licima, zemljane boje, nagađao sam jesu li čak i osjećaji zamrznuti tijekom pomrčine. Ta je pomisao bila samo nejasno povezana s filmom koji sam snimao, i zato je nisam zadržao. Ali to je mogla biti jezgra drugog filma“ – riječi su to, dakako, talijanskog redatelja Michelangela Antonionija, kojima se referira na dva filma: te je 1961. snimao Noć, a iduće će godine snimiti Pomrčinu, koja će u Cannesu dobiti posebnu nagradu žirija.

Pomrčinu koju ju je gledao Antonioni gledao je i mladi hrvatski pjesnik Stojan Vučićević, čije je izabrane pjesme, u zajedničkom izdanju s poezijom Željka Sabola, upravo objavila Matica hrvatska

Pomrčina, doduše, u filmu nema, ali ima zamrznutih osjećaja. Radnja je jednostavna i zbunjujuća: mlada žena, koju glumi Antonionijeva životna partnerica Monica Vitti, prekida svoju ljubavnu vezu i počne se približavati svom vršnjaku, samouvjerenom i imućnom burzovnom mešetaru, utjelovljenom u Alainu Delonu. I on nju želi uvući u svoj svijet, što mu na koncu i uspije. I taman kad je veza konzumirana, i kad se dvoje mladih zagrli i dogovori da će se viđati svaki dan, film završava beskrajno tužnom i praznom scenom: na prvi dogovor, u 20 sati u nedjelju 10. rujna 1961, nijedno od njih nije došlo na mjesto sastanka.

Antonioni nije jedini gledao tu pomrčinu, gledao ju je i mladi hrvatski pjesnik Stojan Vučićević, čije je izabrane pjesme, u zajedničkom izdanju s poezijom Željka Sabola, upravo objavila Matica hrvatska; za ediciju Stoljeća hrvatske književnosti knjigu je uredio Davor Šalat. Ali Vučićević pomrčini nije svjedočio iz lijepoga povijesnog grada, pod zaštitom UNESCO-a, nego iz logora za političke zatvorenike na otoku Sv. Grgur. Onamo je bio poslan iz gimnazije u Metkoviću, uoči mature, bez suđenja i presude, sa školskim drugovima Antom Brečićem i Ivom Taslakom. Na Sv. Grgur stigao je 2. veljače 1960. i ondje je iz suhog kamenog pejsaža vidio ono što će poslije opjevati u poemi nazvanoj sasvim adekvatno: Potpuna pomrčina Sunca na otoku Grguru 15. veljače 1961. „Sve stoji, u blijedu sutonu“, počinje poema i nastavlja: „Mre vrijeme koje ne liječi…“ U stihovima zaboravljene riječi tonu u drugo more, pjesnik pita sugovornika da li on barem zna gdje je njegova smrt, „da blagoslovi vodu u praznu oku pristaništa“. Ono što je Antonioni opisao kao tamu, ledenu hladnoću i neobičnu tišinu – a, sjetimo se, bio je usred živog i živopisnog grada – mora da je tisuću puta bilo gore mladiću prognanu u stjenovitu pustoš, pa nije čudo da ondje prepoznaje čamu svemira, da doživljava da mu se vid gasi i da prolazi svijet.

Antonioni je Pomrčinom zaokružio svoju slavnu trilogiju kojoj su prethodili osim Noći još i Avantura iz 1960. I njemu i Monici Vitti, gotovo nepoznatima do tada, donijeli su svjetsku slavu. Pomrčina se ubraja među stotinu najboljih filmova na svijetu, a američki redatelj Martin Scorsese, u svom dokumentarcu o talijanskoj kinematografiji, nazvanu Moje putovanje u Italiju, priznaje da ga je Pomrčina progonila i nadahnula. Pomrčina je za njega bila „korak naprijed u pripovijedanju priča“, dapače, „osjećao je da je to manje priča, a više pjesma“, dok abruptni kraj filma smatra zastrašujućim i oslobađajućim.

I Stojan Vučićević bio je na kraju oslobođen, 27. kolovoza 1961, ali nije ga čekala slava. Maturirao je, diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zadru, služio vojsku, radio kao novinar lista za kulturu Telegram, a potom kao tajnik književne revije Republika. Objavljuje knjige poezije, ali nikad nije izašao iz političke pomrčine – radni vijek provodi kao redaktor i autor kratkih priloga o kulturi, uglavnom anonimno, na Televiziji; umro je prerano, malo nakon 48. rođendana, od tumora na mozgu, 22. rujna 1989, vrlo blizu datuma onog neodržanog sastanka iz Antonionijeva filma. Ta neobična sudbinska povezanost slavnog redatelja i zanemarenog pjesnika gotovo da je dodirnuta u Vučićevićevoj poemi: „I bili smo dva lica pod velom, dva ista krika, stvarnosti dvije“. Alijenaciju svojih junaka i paralizu njihovih osjećaja Antonioni je prikazao tako da je film snimao u EUR-u, talijanskoj futurističkoj četvrti izgrađenoj u doba Mussolinija, kronično mrtvoj i bez prolaznika – na svoj način ekvivalentnoj kazamatima na Golom otoku i Sv. Grguru; veličanstvene fašističke zgrade predstavljaju lice totalitarizma, kao što i beskrajne gomile bezvodnih stijena predstavljaju njegovo naličje.

Otuđenje mladih, zdravih, bogatih i bezbrižnih u Italiji, koja je tek krenula u potrošačko obilje, ogledava se u istoj pomrčini kao i ušutkavanje i politička marginalizacija režima koji je tek krenuo u svoju propast. U istoj je pomrčini Antonionijeva dekadentna mladež koja bježi od sebe, i Vučićević kojega država proganja; on ne smije govoriti, oni nemaju što reći; oni imaju previše, on nema ništa. Čini se da se u pomrčini vidi jasnije nego na svjetlu. Kako piše Stojan Vučićević:

Znam da smo se prepoznali

U mraku.