Pjevnost i narativnost

Sve dok se ne saniraju nova oštećenja na dvorani Lisinski nastala nakon razornoga petrinjskog prosinačkog potresa, orkestri se snalaze u drugim prostorima, a sve po epidemiološkim mjerama. One su pak dojadile i Bogu i ljudima jer se pravi učinak još ne zna i sa zaključcima se vrluda, muzičari su osuđeni na streaming i eventualne televizijske prijenose, nastupaju u prorijeđenu sastavu, na propisanoj udaljenosti, gudači s maskama, a puhači s branom od pleksiglasa pred sobom. Nimalo ugodno za kompaktnost zvučanja orkestralnog tijela i za konačni rezultat koji uvelike ovisi o tonskim majstorima (nezamjenjivi Božidar Pandurić), trećim, uz televizijsku ekipu neizostavnim igračima glazbenih događanja. Novo normalno, koje će po svemu sudeći u naraslom socijalnom inženjeringu potrajati, na štetu je svima i sve dok se pandemija koronavirusa ne ugasi zbog strogog provođenja lutajućih naputaka mjera, cijepljenja ili sama od sebe, kao i mnoge i mnogo smrtnije epidemije prije nje.

Uz simfoničare je gostovao talijanski violinist i dirigent Massimo Quarta / Snimila Marija Štilinović / HRT

Simfoničari su u goste pozvali hrabroga talijanskog violinista i dirigenta u pokušaju – Massima Quarta. On se predstavio u obama svojim zvanjima. Dakako, mnogo suverenije i bolje kao slavni violinist nego kao dirigent. A kada je te dvije uloge već na početku večeri spojio u jednu, razlika se osjetila još i više jer mu vođenje orkestra pada u drugi plan i postaje zanemareno, što rezultira nedorađenošću i tek pukim prosviravanjem, orkestrom svedenim na kulisu solistu. Izazov dvostrukih uloga bez većih poteškoća svladava tek malen broj izabranih. Koncert se odvijao u bivšem industrijskom skladišnom prostoru črnomerečke Laube, kući za ljude i umjetnost koja se već prije brojnim koncertima, osobito ansambla Cantus, dokazala kao vrlo udoban i primjeren prostor ušuškane i razabrane kvalitete akustike. U dvorani bez publike, a zahvaljujući izravnom televizijskom prijenosu na Trećem programu, koncert Majstorskog ciklusa, održan u drugoj polovici veljače, dospio je u domove zainteresiranih slušatelja u vrlo solidnoj realizaciji.

Violinist Massimo Quarta

Pravo je otkriće bila rijetko ili nikako izvođena Passacaglia za violinu i gudače Rudolfa Matza. I odlično upoznavanje skladbe s dahom romantizma na predlošku stare glazbene forme. Prvorazredni violinist izoštrena, a ujedno meka tona neprekinute pjevnosti i nesvakidašnje narativnosti predstavio je Matzovu Passacagliu maestralno uvjerljivo premda je orkestralna suradnja bila pomalo blijeda i u izrazu nedovršena. Quarta (1965) se prvotno afirmirao kao mladac na prestižnom međunarodnom violinističkom natjecanju Paganini u Genovi 1991. Uspio se afirmirati kao solist i ne ostati zabilježen samo kao jedan od brojnih pobjednika natjecanja te nastupa s vodećim svjetskim orkestrima i dirigentima, a u Zagreb je stigao na preporuku Enrica Dinda, šefa dirigenta orkestra, odličnog violončelista koji se također odao dirigiranju i uz Simfonijski orkestar HRT-a s pravom privilegijom pred velikim orkestrom svladao željezni dirigentski repertoar. Vrhunski gudač Dindo znao je preporučiti Quartu, koji osvaja bistrinom tona u zahtjevnoj i popularnoj violinističkoj literaturi. Osjećajno, pažljivo i nadasve čisto izvedena Matzova znalački pisana Passacaglia bila je i uvod za uvijek primamljive i virtuozne skladbe Camillea Saint-Saënsa. Prvu, Havanaise, posvećenu kubanskom violinistu Raphaelu Diazu Albertiniju, obilježava privlačan ritam habanere, dok je notorna Introdukcija i Rondo capriccioso posvećena legendarnom violinistu i skladatelju Pablu de Sarasateu. Quarta je otmjeno i suvereno, bistra, prelijepa tona predstavio skladbe lišavajući ih preigrane profaniranosti i sladunjavosti koja zna zavesti brojne interprete pa je njegova suptilna, uvjerljiva i gospodska izvedba ispunila srca slušatelja.

Iako se kao dirigent Quarta afirmirao sa značajnim svjetskim orkestrima, u izvedbi jedine, mladenačke i vrlo dobro složene Simfonije u C-duru Georgesa Bizeta, ipak se činilo da orkestar svira, a dirigent je više posvećen predodžbi o dirigiranju, uljudne geste i tečna ishoda. Ništa se tomu ne može zamjeriti, ali ni potvrditi izazovnost pomnijega, vlastitog čitanja, koje ne seže dalje od dekorativnosti. Ukratko, u sušno doba korone prijenos koncerta Majstorskog ciklusa Simfonijskog orkestra HRT-a s Quartom bio je dobrodošao melem domaće proizvodnje za žedne uši slušatelja.