Osvajanje Zagreba, iščeznuće Petrinje

Jedanaest je mjeseci prošlo od potresa u Zagrebu i okolnim krajevima. Dva su mjeseca od razornih udara u Petrinji. Što se zbilo u to vrijeme? Poznati su uzroci rezignacije i ljutnje: kalkulirano donošenje propisa, pogodovanje određenim profesijama, pokušaj upravljanja post-traumatskim razdobljem odozgo, slučajna ili namjerna nekoordiniranost stručnjaka, izdvojenost vizija, preporuka i apela, gotovo sajamski prikazi potencijala. Sve to bez početka provođenja sjedinjujućeg programa na najvišoj razini: ne razini moći, već sabranih i usklađenih znanja. Od čega bi se ta znanja trebala sastojati? Da li od pragmatizma, koji u pojmu obnove krije dodatno ranjavanje, pa i negiranje ambijenta? Iz devedesetih smo prenijeli dva alata društvenog prevrata: reviziju i privatizaciju. Drugi je doveo do neprocesuirane pretvorbe, prvi do opsesivno-egoističnog parceliranja i razaranja općeg.

Prizor s petrinjskih ulica

Postali smo djeca tih utemeljiteljskih nagona. S preusmjerenim nacionalnim samoljubljem i poticanom amnezijom, u društvu je stjecanje i posljednjeg milimetra u socijalizmu nacionaliziranog ili stvorenog postalo društvenom vrlinom. I prije potresa svjedočili smo tom obliku preobrazbe općega u osvojeno i zauzeto. Slike naših gradova izmijenjene su, ne ekspanzijom već parazitizmom, brže no ikada prije. Preobrazba prijestolnice, koju provincijski nazivaju Metropolom, izvor je tih procesa, od silovane Medvednice preko namjerno zapuštene, konzervatorski registrirane industrijske baštine pretvorene u arheološke relikte, brutalističke banke pored Gradske vijećnice do Radničke, Heinzelove ulice i Sopnice. Osvajačko novo stalno se nadmeće s naslijeđenim. Slični se procesi zatiranja sustava planiranja nastavljaju širom zemlje u kojoj odabranici trguju prirodnim i spomeničkim ambijentima, manjim ili većim zemljištima.

Druga žrtva preobrazbi jest zaštita spomenika i ambijenata. Dva alata modernosti, urbanizam i konzerviranje, već su se u svrgnutom poretku trebala suočiti s inovacijskim libidom ili ga disciplinirati. Čuvanje kolektivnog pamćenja i urbani razvitak darovi su Europe 19. stoljeća, koji su od historicizma do Drugoga svjetskog rata imali nemiran suživot, a u drugoj su Jugoslaviji shvaćeni kao društvotvorni ciljevi rada urbanističkih ureda i konzervatorskih zavoda.

Turistička monokultura

Hrvatske dužnosnike i gradonačelnike prošlost danas zanima kao amblem koji privlači povremene posjetitelje i donosi privremenu dobit, a služi hranjenju neiseljene, rastuće mase državnih i javnih službenika i umirovljenika. Život u pozadini te slike, kako pokazuju pretvoreni primorski gradovi u kojima je sve manje zajedničkog i autohtonog života stopljena s pamćenjem, uistinu nije relevantan u kreiranju njihovih politika. Plodovi turističke monokulture, koja je socijalističkoj opsesiji izgradnjom modernih hotela izvan povijesnih jezgri pridružila invaziju na središta povijesnog življenja Dubrovčana, Splićana, Šibenčana i Zadrana, vide se u neshvatljivu zapuštanju ne-primorskih krajeva, među kojima već trideset godina prednjači Sisačko-moslavačka županija.

Reakcije na potres u ožujku i prosincu 2020. mogu se razmatrati u odnosu na tu antropološku dispoziciju i goleme razlike između nacionalnog središta i nedaleke, pastoralne i černobilske periferije. Reakcije su bile izolirane, polifone i kompetitivne, što je naizgled neshvatljivo uzmemo li u obzir da smo silom zemlje egzistencijalno i duševno bili pogođeni svi. Ne trebamo se čuditi toj neusklađenosti. Ona je plod ustrajna rada u demontiranju javnosti, razdvajanju prava i odgovornosti, svođenju dijaloga građana i izabranih na ništicu. Zato bi, shvaćajući to kao osnovnu premisu, danas trebalo govoriti o problemima rekonstruiranja javnosti, sjedinjavanja snaga, spremnosti na različito mišljenje, uvažavanje stečenih iskustava, zajedničko suočavanje.

Petrinjski kapitel na pročelju iz doba Josipa II. ili Franje I. treba biti jednako vrijedan sfingi sa splitskoga Peristila

Javnost je u demokracijama postsocijalističkih zemalja često na ustima upravitelja, pa i onih koji u globalnoj konzervatorskoj zajednici danas manje govore o autentičnoj tvari spomenika, a više o heterogenosti dojmova pozvanih sudionika. Demokratičnost pretpostavlja kritičko sudjelovanje, no pritom u obzir treba uzeti i stoljećima stjecana znanja pojedinaca koje nazivamo stručnjacima. Oni bi u ovim vremenima, kao posrednici između birača i biranih, trebali pokazati koja je stvarna uloga profesionalnih, znanstvenih i akademskih kapaciteta ove zemlje.

Mnogi od njih, u nedostatku koordinatora, nisu čekali da se politički stroj pokrene. Kao first responders učinili su pohvalne stvari. Prije svega predstavnici građevinske struke, koji su se svojim radom od početka nametnuli kao savršen izbor u očima ministra „prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine“. Popločavajući ishitrenim namjerama put u pakao, u prvim satima nakon zagrebačkog potresa dijelovi pročelja historicističkih građevina u srcu Zagreba bili su rušenjem pretvoreni u jakuševečki otpad, umjesto da su pod pratnjom konzervatora pomno rastavljeni i preseljeni u odgovarajuća čuvališta, što se počelo zbivati tek tjednima i mjesecima poslije. Nekomu iz Pule, Splita ili Dubrovnika ti komadi opeke i žbuke zacijelo ne predstavljaju vrijednost jer im je pred očima drevni Augustov i Dioklecijanov hram ili Gropellijev Sveti Vlaho. No za historicistički dio Zagreba, u kojem su već 1960-ih bili zaštićeni ambijent donjogradskih blokova i njegove pojedinosti, to su bili nepotrebni gubici. Oni su pokazali da je Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture bio neprisutan ili se izmaknuo (što se vidjelo uklanjanjem vrška sjevernog zvonika zagrebačke katedrale, nakon čega su ponosne izjave dali jedan svećenik i jedan general) i da se, umjesto anastiloze, restauriranja ili nove kreacije, od početka nametala ustrajna i neupitna predanost kultu reprodukcije.

U razdoblju koje je građanima bilo obilježeno izolacijom, a političarima planiranjem izborne pobjede, građevinski inženjeri zauzeli su ključne položaje. Stvoreni su prvi nacrti u kojima je prevladala inženjerska pragmatika, popraćena riječima „potpuno uklanjanje“ i „rušenje“, izolirajući konzervatorska načela. Sve je jasnije da su predstavnici konzervatorskih vlasti odlučili propustiti da postanu ključni partner u procesu svedenu na generički pojam obnove. Otada se osjeća da je njihova uloga sekundarna, pa i rubna, što je nelogično, neshvatljivo, nedopustivo i, pokazat će se, neoprostivo.

Nakon višemjesečne rasprave o zakonskom dokumentu, javnosti ni danas nije dokraja jasno tko su ljudi koji će u Zagrebu i okolici voditi višegodišnji i društveno važan posao. Održavane su tribine, vođene su rasprave, pokazani su prvi plodovi arhitektonskog snimanja, terenskih i arhivskih istraživanja pojedinih donjogradskih blokova, iz čega se mogla nazrijeti metodologija, no ne i praktična predvidljivost dovršetka tako složena posla. Zato se čini da ujednačavanje metodologija nije dogledno.

Pa ipak, imamo povijesnu prigodu sjediniti snage, od hitnih intervencija, višegodišnjih popravaka do prevencije, uz mogućnost stalne edukacije budućih stručnjaka. Važno je okupiti se, pojasniti načela vlastitih profesija i njihov doprinos rješavanju problema, kako ne bismo nastavili podupirati pozitivističku tlapnju da bi „neke stare građevine možda bilo bolje prilikom rekonstrukcije srušiti do temelja i izgraditi iznova modernim protupotresnim materijalima s armiranobetonskim konstrukcijama, a da na kraju izgledaju identično povijesnom materijalu“. Na to ću odgovoriti osobnim uvjerenjem: petrinjski kapitel na pročelju iz doba Josipa II. ili Franje I. treba biti jednako vrijedan sfingi sa splitskoga Peristila, i to ne samo kao neodvojivi ili rijetki dio ambijenta, već po sebi. Rušenje zaštićene povijesne građevine na Baniji stoga treba shvatiti kao odluku o rušenju izvornih dijelova UNESCO-ove Palače.

Organizacijska i koncepcijska nespremnost

Potresi bi za stručnjake unutar uređenoga državnog sustava zaštite spomenika značili izazov po opsegu i raznolikosti problema, a ne po organizacijskoj i koncepcijskoj nespremnosti, koja se očituje u Hrvatskoj. Zaposlenici Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture i medija trebali bi javnosti redovito prenositi utvrđene profesionalne koncepte. To im ovoga trena nije tek prigoda, već dužnost. Dosad smo ih vidjeli pod maskama i zaštitnim šljemovima kako iz razorenih gradova i sela strpljivo izvlače pokretnine, ne i kako glasno sudjeluju u izradi prijedloga za rekonstruiranje i revitalizaciju.

U Petrinji se, kao i u Zagrebu potkraj ožujka 2020, nastavljaju rušiti povijesne građevine

Valja podsjetiti da su u opisanim društvenim preobrazbama posljednjih desetljeća osobito stradavali stari ambijenti. Pod tim ne mislim samo na lica i kulise ljetnog ili adventskog spektakla, već na ugroženi ili nestali tradicionalni život koji je Miljenko Jergović nedavno opisao u praćenju preobrazbe Zagreba od 1993. gubitkom trgovina, obrta i usluga, koje su pretvorene u masovnu potražnju za industrijskim proizvodima na rubovima grada. Dok je izgradnjom novih spomenika i fontana godinama izumirala Ilica, divna i zaboravljena Hrvatska Kostajnica nakon ratnih razaranja nije dobila prigodu ni nakratko oživjeti.

Dok ovo pišem u Petrinji se, kao i u Zagrebu potkraj ožujka 2020, nastavljaju rušiti povijesne građevine. Ne znam da li građani, konzervatori i čuvari reda sve gledaju s uvjerenjem da tako mora biti, kao da je riječ o nezaustavljivoj prirodnoj stihiji i oponašanju razornosti iz dubina Zemljine kore. Kao da su potresi povijesno nepoznata sila, a čuvari spomenika njome bespomoćno iznenađeni. Kao da zastupanje očuvanja podrazumijeva odbacivanje invencije, ignoriranje ljudskih sudbina i prevenciju sličnih udara, samo da se očuva neka građevinska rugoba, kako je arhitekt Neven Fabijanić nedavno nazvao ruine Paromlina i obližnje ostatke Zagrebačke banke. Rušenja čitavih blokova u Petrinji teško se mogu opravdati. Pred našim očima nestaju autentični fizički elementi gradske jezgre dok javnost ne može doznati tko je vozačima bagera dao nalog da „obave posao“ unutar tjedan dana, kao da je riječ o gušenju pobune u razorenu varšavskom Getu. Na djelu je ubijanje vlastitoga grada, usporedivo s istočnonjemačkim „uklanjanjem ruševina“ nakon bombardiranja, i toga bi oni koji to čine i svi koji to mirno motre trebali biti svjesni.

Dio arhitektonske plastike završio je na Jakuševcu / Snimio Tomislav MiletiĆ / PIXSELL

Dodao bih da je poredba s povijesnim gradovima Europe stradalima u svjetskim ratovima istodobno korisna i neprecizna. Iako nas povijesne građevine u srcu Petrinje prema stupnju oštećenosti mogu podsjetiti na izgled Varšave, Dresdena, Frankfurta i Milana u drugom poraću, postoje bitne razlike – ne samo u uzroku razaranja nego i u načinima naknadnog postupanja. Jednostavno se ne mogu uspoređivati ruševine gradova nastale nasilnom ljudskom ćudi ili ratnom odmazdom u seizmički neaktivnim zonama s razornom prirodnom silom u iznimno trusnom području.

Niti godinu dana nakon potresa još nije počela sustavna obnova / Snimio Patrik Macek / PIXSELL

Sjedinjavanje prošlog i sadašnjeg

Nije nam potrebno ishitreno nametanje revitalizacijskih rješenja, koja će ljudsko pamćenje žrtvovati političkoj neobzirnosti. Pred nama bi trebalo biti provođenje autopsije i definiranje topografije razorena područja, uobličenje specifičnih koncepata nakon uvijek iznova, od slučaja do slučaja, postavljenih pitanja o tome što želimo, za koga, koja će biti uloga oživljenih starih građevina u životu građana, hoćemo li, u demografskom padu i depopulacijskom trendu, imati stanovnika za građevine koje želimo rekonstruirati, restaurirati ili kreirati unutar oživljenih urbanih i ruralnih cjelina. Pred nama je, u području interveniranja na povijesnim spomenicima i ambijentima, razdoblje stapanja ostataka autentičnih starih formi i pouzdanih potpornih elemenata. O tome odluke ne mogu donositi samo građevinski stručnjaci i statičari. Riječ je o postupcima koji u sebi spajaju poštovanje, znanstvenu akribičnost i kreativnost, a prema stanju i vrijednosti oštećenih spomenika mogu se prikriti ili senzibilno prezentirati. To je specifičan intelektualni izazov, koji se, umjesto prepuštanja nerazumnoj opsadi bagera, može prakticirati mudrošću, oprezom i najboljim znanstvenim standardima. Pritom nam pojam tradicionalnog ambijenta – prigodom gradnje pojedinosti kao dijela urbane ili ruralne cjeline – mora sići s usana i preseliti se u planove. Inače će nam oštećeni gradovi postati tijela ispunjena ozljedama i prazninama u očekivanju nedjelotvornih obloga i samoživih umetaka. Već se sada u Petrinji vidi kako bi mnoštvo individualnih, zamjenskih glasova moglo zatrti zajedničku skladbu, koja je sjedinjavala mnoštvo i jedinstvo, prošlo i sadašnje. Zemljotres nam je neprocjenjiva prilika da u sebi potaknemo radoznalost koja poziva na izlazak iz rovova naših profesija.

Sisačko-moslavačkoj županiji potrebno je nacionalno tijelo s priznatim ali i mladim stručnjacima, koji će se predano baviti problemima očuvanja i razvitka, izazovima konzerviranja, rekonstruiranja, restauriranja, repariranja, interpoliranja, nastavka izgradnje i urbanističkog planiranja. Poput političkih odabranika, to tijelo treba prije svega biti odgovorno javnosti – financijski, metodološki i moralno, u ustrajnom i trajno otvorenu dijalogu. Banija za nas treba biti na jednakoj razini kao što je to nakon travnja 1979. bio Dubrovnik. Iz dubrovačkih iskustava možemo naučiti mnogo, od organizacije posla, konzervatorskih i arhitektonskih uspjeha do propusta. To je meritum, a tko će izvan i nakon toga ubirati plodove političkog uspjeha neka bude odluka rekonstruirane javnosti.