Novi albumi: četiri asa

Zdenka Kovačiček, Konstatacija jedne mačke, Dancing Bear, 2021.

„Glazba spaja ljude, generacije i svemire“, podsjeća Zdenka Kovačiček u popratnom intervjuu u povodu izlaska novog albuma. Ono što bi u slučaju nekih drugih zvučalo kao otrcana fraza ona je – višedesetljetnim iskustvom i začudnom rutinom – pretočila u radnu strategiju. Konstatacija jedne mačke prvo je njezino izdanje u posljednjih petnaestak godina, točnije od 2004. Album je koncipiran prema načelu posvemašnje raznovrsnosti, kao stilski kolaž čvrsto utemeljen u ženskoj (katkad otvoreno lascivnoj) poetici, a pojačan s nekoliko zanimljivih gostiju. Primjerice, u skladbi Jaka pomogao joj je Davor Gobac, koji je u teksturu klasične blues-rock-matrice pratećeg Greenhouse Blues Banda unio dodatnu čvrstoću, ležernost i karakter.

To dakako ne znači da karaktera nedostaje glavnoj junakinji. Upravo suprotno – u sarkastično intoniranoj i otrovnoj Pozitivan primjerak ukrstila je koplja s Remi, pjevačicom Elementala, što će joj možda još više otvoriti put prema mlađoj publici koja ju je upoznala posredno, putem obrade pjesme Frka, u izvedbi tandema Nipplepeople.

S druge pak strane, stari obožavatelji koji su Kovačičekovu uvijek gledali u svjetlu već pomalo izlizane sintagme „hrvatska Janis Joplin“ doći će na svoje u čistom urbanom bluesu Kost te u naslovnoj temi – sintezi blues-shufflea i džeziranih stilizacija, patentiranoj potkraj šezdesetih u radovima žanrovskih inovator(ic)a. Toj skupini izvedbi pripadaju i zaključna Love, Love, Love te možda najbolje tri i pol minute na albumu, Nisam dobra za zbogom. Ta refleksivna, melodramatična balada o rastanku i prolaznosti mogla bi poslužiti i kao slikovita manifestacija njezine snage i ranjivosti. Na općenitoj razini Konstatacija jedne mačke trijumf je volje i ustrajnosti u jednoj ne osobito konzistentnoj, ali svestranoj i zapaženoj karijeri.

Ivan Kapec 5Tet, Crta,
Zona muzika, 2020.

Jedan od najboljih jazz-albuma u posljednje vrijeme potpisuje bariton-gitarist Ivan Kapec. Crta je snimljena u formi kvinteta uz pomoć mlađih, ali vrsnih instrumentalista. Svaki od njih (tenor-saksofonist Mario Bočić, vibrafonist Šimun Matišić, bubnjar Borko Rupena i kontrabasist Ivar Roban Križić) vlastitu individualnost podređuje kolektivnoj misiji: udahnuti život kolekciji od osam Kapecovih autorskih skladbi.

Riječ je o nekoj vrsti precizno zamišljenih i elegantno oblikovanih skulptura koje pulsiraju ugođajnom ljepotom, katkada u standardnim jazz-okvirima, a ponekad na samu rubu jazza (jedan je od indikatora Kapecova eklekticizma suradnja s Majom Posavec u seriji koncertnih posveta Leonardu Cohenu). Autor pojašnjava da je album stvarao na temeljima dva različita impulsa. Prvi podrazumijeva punu kontrolu, dakle unaprijed zadane autorske koordinate, da (kako sam objašnjava) „imam sve zapisano i da znam što je prije zvučalo i što će biti“. Drugi je princip suprotan – ovlaš iscrtane skice isporučiti bendu na slobodniju improvizaciju s „neizvjesnim ishodom“.

Slušajući album, katkada je teško razaznati koja je skladba nastala iz jednog, a koja iz drugog impulsa, i to je vjerojatno najveći kompliment. Izvrsna sjetom obojena balada U daljini ostavlja dojam suptilne i minuciozno pripremljene impresije, dok dinamična, „rastrčana“ tema Zoka djeluje poput izvedbe „s lica mjesta“, bez zadanih pravila. Zarazna pak saksofonska fraza u temi Neo njegovoj glazbi daje gotovo filmičnu dimenziju. Ovitak albuma, ali i njegov zvuk i atmosfera, mnoge će slušatelje podsjetiti na albume iz okrilja utjecajne njemačke etikete ECM, ali to nije iznenađenje. Crtu je u Udinama snimio i miksao Stefano Amerio, suradnik Manfreda Eichera, osnivača ECM-a. Impresivno na svim razinama.

Fleet Foxes, Shore,
Anti/Dancing Bear, 2021.

Karijera grupe Fleet Foxes nije baš blistav primjer kontinuiteta (u rascjepkanoj karijeri potpisali su četiri albuma u dvanaest godina), no njihov osnivač i skladatelj Robin Pecknold očito preferira život u slow-motion-stilu. Takva je i glazba – epski široka, s delikatno složenim vokalnim harmonijama i gotovo sakralnom atmosferom.

Snimljen u New Yorku, Los Angelesu i Parizu, album Shore po svim parametrima, autorskim i izvedbenim, ambiciozno je ostvarenje. Pecknold je očito želio pokazati u kojoj mjeri je evoluirao kao autor i glazbenik, vodeći se visoko postavljenim standardima svojih glazbenih uzora i heroja. Neki od njih, kojih više nema, imenom su navedeni u skladbi Sunblind – Elliott Smith, Judee Sill, Arthur Russell, Nick Drake, Otis Redding, Curtis Mayfield i Jimi Hendrix tek su neki. Naravno, tu su i drugi, još aktualni i vitalni utjecaji, od ranog Vana Morrisona i Joni Mitchell do Briana Wilsona i kvarteta Crosby Stills Nash and Young (posljednji svakako kao općenito vokalno nadahnuće).

Rezultat je album čiji je sadržaj kompleksan, ali razmjerno prijemčiv, topao i pitak, svojevrsna kombinacija elemenata klasičnog folk-rocka i suvremene indie-estetike. Ukratko, djelo kojim je Pecknold uspio zazvučati onako kako je sam poželio: u sferi izvan vremena, na polju u kojemu se prožimaju prošlost i budućnost, duhovno i spiritualno.

Ani DiFranco, Revolutionary Love, Righteous Babe, 2021.

U slučaju kantautorice Ani DiFranco – hodajućeg primjera umjetničke neovisnosti – nikada ništa nije konačno definirano, pa se i žanrovska odrednica indie folk (koja joj se najčešće priljepljuje) u njezinoj glazbi može shvatiti uvjetno. Više od tri desetljeća Ani DiFranco (iako doista polazi od folka) zalazi na razna, manje ili više udaljena, prividno suprotstavljena područja: punk, funk, hip-hop, jazz... za nju ne postoji zabranjena zona.

Pokretanje vlastite izdavačke kuće, prikladno nazvane Righteous Babe, omogućilo joj je potpunu kreativnu slobodu kojom iz albuma u album progovara o osobnim i univerzalnim temama, o seksualnosti, osamljenosti, politici i ostalim važnim stvarima.

Naslov njezina dvadesetog ostvarenja Revolutionary Love nadahnut je istoimenom knjigom koju je napisala Valarie Kaur, a koja se bavi sličnim temama. Razumjeti oponenta, doživjeti ga kao dio sebe u koji valja proniknuti nit je vodilja knjige, ali i albuma. Glazba je ovoga puta raskošno aranžirana i manje „suha“ nego u nekim ranijim radovima, krećući se u poznatim, ali djelomično i u neistraženim koordinatama: od akustike do začudne kombinacije soula i jazza. Dakako, sve to posve je neopterećeno komercijalnim imperativima, pa će Ani DiFranco, s nekoliko prvoklasnih, imaginativnih skladbi (Do or Die, naslovna tema) ostati ondje gdje je uvijek bila. U prvim redovima najstrastvenijih buntovnica na polju suvremene nezavisne glazbe.