Marulićeva Korizma i živi križevi

Svake godine kad zađemo u korizmu, prisjetim se Marulićeve alegorijske pjesme Poklad i Korizma, ali i čuvenog platna Brueghela Starijeg Bitka Karnevala i Korizme. Marulić je umro 1524, a Brueghelova je slika datirana 1559.

Marulićeva pjesma u 150 stihova (nedostaje joj početak) pisana je u europskoj srednjovjekovnoj tradiciji moralizatorskog sukoba između Zla i Dobra, Bogatstva i Siromaštva, Obilja i Oskudice ili kako se u narodu govorilo Mrsa i Nemrsa... U njoj se taj sukob oslikava na šaljivo satiričan način posredovanjem otjelovljenih simbola svjetovnih užitaka i kreposti duhovnoga života. Odlikuje se bogatstvom jezičnog izričaja, a posebnu privlačnost daje joj naslućena dramsko-scenska potka te raskošna paleta – rekao bih – slikarskog nadahnuća.

Živi križevi dio su splitske korizmene tradicije

Korizma napada Poklada bojovnicima fratrima isposnicima simboličnih imena: Dezun, Bobok, Sutil, Posturad, Suhojil, Vodulja, Bdilo, Harlac, Sanjac, Čistosrid. Istodobno Poklad se pokušava obraniti uz pomoć svojih pouzdanika simbolima obilja personificiranih kao: Katunar, Kulin, Grozog, Svejil, Grizil, Radopek, Vinogriz, Drimuš, Linot, Uhot. U figurativno veoma reljefno predstavljenoj tučnjavi doživljavamo prizor sablasnoga bojnog polja. Nakon krvave bitke Poklad ostaje sam te na izmaku snage pokušava pobjeći. Uzalud, Korizma ga sustiže i dok je on moli da ga poštedi, ona ga mlati štapom te konačno davi nizom kobasica... Budući da pjesma obiluje drevnim, danas zaboravljenim, ali zapravo razumljivim – lijepim i slikovitim – hrvatskim jezikom, vrijedi je pročitati.

Poznata Brueghelova slika, Bitka Karnevala i Korizme nastala 35 godina nakon Marulićeve smrti, prikazuje identičnu temu, ali smještenu na trgu nekog flandrijskog mjestanca. Na njoj su također suprotstavljeni izazovi životnih užitaka s onima vjerskih zakonitosti. Osim duhovito karikiranih ljudskih skupina simboličko značenje imaju i gostionica (na lijevoj strani) te kapelica (na desnoj strani). Prizor je šaljiv, groteskan, ali miroljubiv, nema tučnjave ni pokolja.

Vrijedi podsjetiti i na neke običaje Velikog petka koji su bili osobito slikoviti u starome Splitu. Cjelokupne obitelji posjećivale su Božji greb. Običavalo se navratiti najmanje u sedam crkava, pa je tijekom popodneva po gradu vrvjelo kao u košnici. Zato je nekoć postojala uzrečica: Bilo je svita ka na Veli petak! Isusov grob predstavljalo je položeno i prekriveno raspelo ili kip ukrašen zelenilom, cvijećem i bezbrojnim posudicama s proklijalim mladicama pšenice, sočivice ili graha. Rasvjetljavale su ga voštanice i žmirkavi lumini u ulju. U nekim crkvama prikazivala se Muka Gospodinova s pomoću kineskih sjena. Na horizontalnom bubnju, koji je pokretao satni mehanizam, vrtjele su se figurice kojima su se likovi odražavali na ekranu od nauljenog papira.

U stara vremena, osim unutrašnjosti crkava, simbolima korote prekrivani su i prozori po trgovima i gradskim ulicama. Kada bi pao mrak, uslijedila bi veličanstvena, veoma slikovita procesija. Govorilo se da je sličnu moguće vidjeti samo u Rimu. Srednjovjekovna hrvatska mistika miješala se s venecijanskim baroknim ugođajem. Sudionici su nastojali biti svečano odjeveni: pučani u nedjeljnim odijelima, gospoda u frakovima, časnici u paradnim odorama. Bratimi u bijelim i smeđim tunikama s kukuljicama nosili su teške duplire, torce i ferale. Žene prekrivene crnim rupcima i velovima u rukama su pobožno držale svijeće raznih veličina. Bio je to najsvečaniji obred Velikog tjedna, u kojem su uz biskupa, kanonike i ostalo svećenstvo sudjelovali civilni i vojni uglednici te predstavnici staleža. Zatim bratovštine te redovnici i redovnice. Djeca iz sirotišta, pučkoškolci i srednjoškolci. Čak i odred vojnika s bajunetama na puškama. Njima bi se pridružilo nepregledno mnoštvo građana.

Još početkom 20. stoljeća u procesiji su sudjelovali i takozvani živi križevi. Nekoliko „grešnika“ odjevenih u crne haljine s kukuljicama posrtalo je raširenih ruku, bili su bosonogi, dok im je kroz rukave bio provučen odeblji štap. Za njima je duboko pognut pod teretom osobito teška križa (šupljina se punila pijeskom!) koračao „najveći grešnik“. Pratila su ga šestorica težaka s lanternama, budno pazeći da mu križ ne dodirne tlo. Prepričavalo se da su neki zlobnici znali namjerno nabaciti po pločniku staklene krhotine eda bi raskrvario stopala... Njegov se identitet držao u strogoj tajnosti, znao ga je jedino župnik Crkve od Dušica, kojoj je pripadala Bratovština Dobre smrti. Milodari koje bi uplatili „grešnici“ bili su namijenjeni troškovima pokapanja gradskih siromaha. Crkva od Dušica nalazila se na unutrašnjem prostoru Srebrenih vrata Dioklecijanove palače, a porušena je u savezničkim bombardiranjima 1944.