Jezik kao rog obilja

Za ovih nekoliko riječi o Trudi Perl Stamać ne kvalificiraju me ni Celan, ni Brecht, ni Broch. Nego Staša, Rozalija i Piti. Nisam slučajno spomenula oba Trudina prezimena, od kojih je drugospomenuto, odnosno veći dio života jedino, često zakrivalo ono prvo. Truda Stamać bila je skrovita osoba. Puštala se van u jednom obliku, pristajala na izvanjske poglede akutnom rezignacijom, a boravila u sasvim unutrašnjoj promatračnici iz koje glas nije tek tako izlazio. Odnos tišine i glasa, uostalom, i još, nepreskočivo, glasa i jeke, zamjetan je motiv u njezinim pjesmama – nazovimo ih pjesmama u prozi. „…ostavio si samo znakove koji u nama mogu potaknuti glas. I progovorimo li, jeka smo jeke“, kaže ona u pjesmi Ovidije, formulirajući tako, zapravo, poziciju prevodioca. Preuzeto njezino prezime može se doživjeti kao svojevrstan pseudonim. Nije joj nedostajalo prevodilačke ravnopravnosti u suautorskom opusu, niti zvučnog odjeka u golemoj samostalnoj dionici, ali je na njezino „ostavljanje /vlastitih/ znakova koji mogu potaknuti glas“ zajedničko prezime vjerojatno nagrnulo stanovitu količinu tišine.

Truda Stamać bila je jedna od naših
najuglednijih prevoditeljica / Snimila Mira Muhoberac

Dva su imena na koja mislim kada je riječ o književnoj prisutnosti Trude Stamać. Jedno je Mira Dupelj ili Dunja Robić, ili Alka Ruben, a možda je imala i još koji pseudonim: Pisma ljubavi dragocjenost su hrvatske književnosti, možda prevelika. Drugo je Jasmina Prica, autorica izvanrednih priča, koja nije imala ni pseudonima, naprosto priče nikada nije htjela objaviti. Tri oblika prisutnosti-odsutnosti: ime kao pseudonim, pseudonim, ni ime ni pseudonim. I zbog te prisutnosti-odsutnosti, makar je Truda Stamać i kao prevoditeljica ostavila sjajan trag svoga rukopisa, raspolaganja hrvatskim jezikom kao rogom obilja, radije se sjećam nje kao Trude Perl, kako se ni sama nije imenovala, kao Trude s odmakom, kao one koja pod tim imenom nije napisala Kapi, Pasji život: godinu dana sa Stašom ili Adame, gdje si?, ali ih je iz tog imena, iz te vlastitosti, odživjela.

Autobiografija je travom prevučen humus autoričinih tekstova: izvanjski, događajni elementi pokraćeni su ili šifrirani, više u ranim radovima, manje na kraju. Kad uzmanjkaju svjedoci i kad se sve zaboravi, pojedinačno će se ionako čitati kao opće: ili, kako kaže Truda, „kraj ljeta prekrio je krajolik i predmete tankim slojem tamnog zlata“. Kao što se prezime Trude Stamać, svim stvarnosnim elementima unatoč, može doživjeti kao pseudonim, metoda otkrivanja-zakrivanja, obrnutog očišta, prisutna je i u naizgled neskriveno autobiografskoj knjizi Pasji život: godinu dana sa Stašom. Staša je pas, ženski pas, psica koja nije zaslužila da bude nazvana kujom. Staša nije bila prihvaćena u prostor obitelji i Truda ispisuje godinu dana svog mučnog iskupljivanja krivnje prema njoj. Mirne i po tome surove portretne skice bližnjih, mirna i po tome strašna sućut, međutim, kao da puno značenje ne dosežu kad dolaze sa strane ljudske osobe (koja se nije dovoljno suprotstavila, koja je, dakle, izdala), nego od napuštene, neizmjerno osjetljive, pomirene životinje. Dovoljno je, za oštrinu slike, samo zamijeniti uloge.

Naravno da se ničija autobiografija ne iscrpljuje izvanjskim, događajnim elementima, nego se prelijeva neomeđivim poljem virtualnih stvarnosti – za prevodioca to u prvom redu znači presudnih književnih iskustava. Ispisujući svoje pjesme u prozi, ili poetske proze, Truda Stamać imala je mnoge značajne suputnike-suvremenike, da spomenemo samo Dragojevića, Mrkonjića, Maroevića… Za jedan svoj lik kaže: „…nije imao vremena za pamćenje…“. Ona je, međutim, itekako imala takva vremena, posebno za zumiranje zapamćenih fragmenata. Nije se bavila proizvodnjom konstruktivnih razlika, nego dijalozima po srodnosti. Drage krinke njezine gorke riže bile su evokacije takozvanih dječjih pisaca, Hansa Christiana Andersena i Ivane Brlić-Mažuranić: onih koji su poznatim riječima izgovarali najteže stvari. Specifična razlika Trude Stamać ne nalazi se u iznenadnim jezičnim sklopovima, nego u iznenadnim mentalnim srazovima. Iz prvih i jednostavnih analogija, pa metafora (zrno-riža-biser…) razvija se narativno klupko, puno neočekivanih, podsmješljivih, ili točnije smješljivih odnosa površine i dubine, širine i visine, velikog i malog, unutrašnjeg i izvanjskog, sigurnog i ponornog, stvarnog, nadstvarnog i podstvarnog („Duša mi je bila na jeziku, te čvrsto stisnuh zube da mi ne izmakne…“). Ondje gdje se očekuje kontrast, dobiva se tonski pomak („I što ćemo sad, kad od snažna očekujemo širokogrudnosti, od mudra blagosti, od stara puno opraštanja…“), ili se očekivanje s predumišljajem iznevjeri („No sinovima dojadila očeva sirotinja te pođoše tražiti svoju vlastitu“). Ondje gdje je intonacija dijakronična pojavljuje se suvremeni izričaj („I gle, rodi mu se i druga kći, nježna poput daška, kao da je bila građena od propusnih slojeva, nejasnih obrisa, te se nikad nije znalo gdje ona počinje a gdje stvari ulaze u nju…“). Sposobnost sažimanja omogućuje aforistične formulacije, one pak pamtljivost teksta kao popudbine („Bio je jedan od onih koji misle krivo, reagiraju sporo i ispaštaju vjerno“). Premda se slike Trude Stamać ponekad čine pokrenute oprugicama crtanog filma, one se ne odriču ni ranjive lirske dimenzije („…oči…koje su iza magle izgledale poput zgnječenih bobica svijetloga grožđa“).

Napast citiranja dolazi od poticajnosti ponude. Pjesme u prozi Trude Stamać mogu se čitati iz raznih očišta, a ta će se očišta s vremenom umnožavati. „Rođeni smo za sive dane“, kaže Truda. „Obrisi lica gube nam se u prejakom svjetlu baš kao što nestaju u pomrčini.“ Između prejakog svjetla i pomrčine, sivi su dani stvoreni za čitanje. Je li to Truda Stamać htjela reći?