I sa srećom valja znati

Umjetničko načelo Kazališne družine Tragači jest uprizorenje autorskih projekata i suvremenih tekstova hrvatskih autora, pa se te dvije kategorije lako mogu povezati i ispremiješati, kao što je slučaj s predstavom Sreća u režiji Jelene Hadži-Manev postavljenoj u Teatru &TD (Polukružna dvorana, 13. veljače). Ana Paulić scenu je oblikovala kao četiri mikrocjeline (stojeća svjetiljka, sjedalica, stolić) u kojima obitavaju Selma Mehić, Josipa Oršolić, Danijel Radečić i Tin Rožman, protagonisti predstave o sreći („Sreća je izostanak nesreće“) koje je putem audicije okupila redateljica.

Ansambl predstave  / Snimio Luka Dubroja

Nakon što ispričaju svoje priče redoslijedom koje određuje zarotirana boca, izlazi na vidjelo da ih, iako su posve različiti ljudi, mori zajednička briga, a to je nesigurna budućnost, bilo da je riječ o izvanbračnoj vezi, gubitku sigurne egzistencije, napuštanju potresom pogođena stana ili nečega drugog, za njih pogubna, zbog čega su prisiljeni promijeniti svoje životne parametre. Uživljenost u pripovijedanje sugerira da je barem nešto od izrečenoga biografsko i upravo ta nesigurnost između autentičnog i izmišljenog daje draž izvedbi (sjetimo se Frljićevih predstava). No, ako ćemo pravo, svako književno djelo oslanja se na neki više ili manje preoblikovan lik ili događaj (čak i kada se radi o fantastičnim bićima i zbivanjima). Nakon prvog djela predstave redateljica ih zbog osobnih razloga „napušta“ i glumci moraju odlučiti hoće li nastaviti probe ili napustiti projekt. I dok oni važu argumente, odjednom shvaćaju da ih druženje emotivno osnažuje i odlučuju se za nastavak svojih priča, ali na drugim temeljima: uzajamno će se režirati. U završnom dijelu predstave dolaze do izražaja njihova htijenja, topi se njihova neodlučnost i nakon što definiraju svoje probleme, pristupaju njihovu rješavanju. Rekla bih u šali da se predstava od redateljske preobražava u glumačku, pa slijedom toga izvedba postaje dinamičnija, gluma temperamentnija, a ideja razvidna („Moraš se sam/a izboriti za svoju sreću“ ). Ukratko, bit predstave leži u završnom dijelu, kada mudrovanje napokon prelazi u djelovanje. Srednji je dio predug jer ne nudi nikakve dodatne informacije koje već ne znamo iz prvog dijela (osim da će nastaviti s probama), pa zbog te dramaturške neravnoteže (Nina Gojić) pada tenzija izvedbe.

Izvrsna je interakcija među glumcima, jer djeluje posve prirodno: ono čemu bi se u „normalnom životu“ nasmijali ili komentirali, čine i na pozornici, tako da tijekom cijelog procesa održavaju isprepletenost zbilje i kazališta. Iznimka su neprimjerene grimase (nepotrebno smijuljenje) Tina Rožmana u uvodnom dijelu predstave, ali kako „praksa čini majstora“, ne sumnjam u promjene na bolje. U osmišljavanju predstave sudjelovali su skladatelj Toni Starešinić i oblikovatelj svjetla Miljenko Bengez (1972–2021) / Sara Bundalo i Marko Mijatović, a podsjećam da su glumci i suautori.

S predstavom Sreća nismo dobili nikakvu epohalnu filozofsku objavu, već delikatno promišljanje o običnim svakodnevnim pojavama koje nas mogu razveseliti ili rastužiti i jedino o nama ovisi kako ćemo se s njima pohrvati. A svaka je pomoć dobrodošla.