Hrvatsko proljeće utrlo je put samostalnosti Hrvatske

Ove se godine obilježava pedeset godina od Hrvatskog proljeća, prijelomnoga povijesnog trenutka i jednog od najvažnijih političkih procesa druge polovice 20. stoljeća, koji je nagovijestio hrvatsku samostalnost. Matica hrvatska imala je ključnu ulogu u tim događanjima. S tim povodom razgovaramo s glavnim tajnikom MH Zorislavom Lukićem.

Matica hrvatska nositelj je programa obilježavanja 50. obljetnice Hrvatskoga proljeća. Možete li nam ukratko predstaviti predviđene aktivnosti tijekom ove i sljedeće godine i tko sve sudjeluje u njima?

Kao i mnoge druge manifestacije i događanja i obilježavanje 50. obljetnice na određeni je način poremetila pandemija koronavirusa. Neke od manifestacija koje smo predvidjeli za proljeće, za ožujak i za travanj, nažalost se odgađaju za lipanj i ljeto. Prije svega istaknuo bih da je Matica hrvatska kao važan sudionik u Hrvatskom proljeću već prije koju godinu počela na svojim tijelima raspravljati kako obilježiti ovu važnu godinu. Između ostalog, zaključak je bio, s obzirom na Matičinu programsku orijentaciju, da se pripremi znanstveni skup u povodu 50. obljetnice Hrvatskog proljeća. Treba reći da je 1971. samo jedna od nekoliko godina koju svrstavamo u povijesni proces koji nazivamo Hrvatskim proljećem. U 1971. dogodile su se mnoge od najvažnijih stvari u vezi s Proljećem pa je ‘71. ujedno godina koja asocira na cijeli petogodišnji proces Hrvatskog proljeća. Stoga je primjereno da u ovoj godini obilježavamo 50 godina, bez obzira na to što je Proljeće trajalo od 1967, tj. od objavljivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, pa sve do 1972, kada su uhićeni prvaci Matice hrvatske i kada je nastupio najžešći obračun sa svim čimbenicima Hrvatskog proljeća. Znanstveni skup koji priređujemo bit će održan sredinom lipnja.

Snimio MIRKO CVJETKO

Koje su sve institucije uključene u obilježavanje?

Matica hrvatska u pripremnom je razdoblju zaključila da ne treba obilježavati Hrvatsko proljeće sama s vlastitim programom, već smo se u samu začetku te ideje obratili najvažnijim hrvatskim nacionalnim institucijama i pozvali ih na suradnju. Zasad imamo pozitivne odgovore od Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Hrvatskog instituta za povijest, Hrvatske radiotelevizije, Hrvatskoga narodnog kazališta, Hrvatskoga državnog arhiva, Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, Hrvatskoga povijesnog muzeja, Studentskog centra u Zagrebu i time smo zasad zaokružili popis institucija s kojima surađujemo. Sa svakom od njih imamo određen oblik suradnje, primjerice suor­ganizatori su znanstvenog skupa Hrvatski institut za povijest i Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. S Hrvatskim državnim arhivom surađujemo u pripremi izložbe koja će biti održana također u lipnju. Građa Hrvatskoga državnog arhiva koja se odnosi na to razdoblje bogata je i na izložbi će biti predstavljeni najvažniji dokumenti, a i dobar dio građe koji posjeduje Matica hrvatska – izdanja, knjige, časopisi. O izložbi će HRT snimiti i dokumentarni film.

Osim izložbe i znanstvenog skupa, jeste li predvidjeli još neke aktivnosti?

Od 22. do 25. veljače u prostorima Matice hrvatske Hrvatska radiotelevizija snimila je materijal za dokumentarnu seriju pod naslovom Hrvatsko proljeće, a autor joj je redatelj Krešimir Čokolić. Do toga je došlo na poticaj Matice hrvatske, a uprava HRT-a prihvatila je naš prijedlog i zadovoljni smo što je velik dio materijala snimljen upravo u našoj zgradi, što uključuje i veliku količinu Matičina materijala o Hrvatskom proljeću. Zamišljeno je da cijeli godišnji program obilježavanja započne svečanom izvedbom opere Nikola Šubić Zrinjski u Hrvatskom narodnom kazalištu. Nadamo da će nakon popuštanja pandemije i olakšanja mjera i to biti moguće. Ta je predstava u Hrvatskom proljeću u HNK-u imala posebno mjesto, kao dio kulturnog života u vrijeme Hrvatskog proljeća. Leksikografski zavod Miroslav Krleža prihvatio je naš poticaj i u ovoj će se godini objaviti publikacija s biografijama važnijih vođa Hrvatskog proljeća, a također će započeti s izradom Leksikona Hrvatskog proljeća. Više sam nego zadovoljan da su institucije pozitivno odgovorile na naš poziv i što će se do kraja ove, ali i tijekom sljedeće godine, sve najvažnije nacionalne institucije uključiti u ovaj program. Već u kolovozu prošle godine Vlada RH prihvatila je našu molbu za pokroviteljstvo cijelog programa obilježavanja obljetnice Hrvatskog proljeća.

Očekujete li neko novo viđenje ovog razdoblja? Hrvatska i Hrvatsko proljeće 1971: znanstveni skup i riječi svjedoka Matica hrvatska organizirala je i u siječnju 2012. uz 40. obljetnicu Hrvatskog proljeća, potom je objavljen i zbornik radova, uredio ga je bivši predsjednik MH, proljećar Igor Zidić. Po čemu će ovogodišnji skup biti različit?

Skup se razlikuje od svih dosadašnjih obilježavanja Hrvatskog proljeća svojim karakterom koji je čisto znanstvenog temelja jer sudjeluju isključivo znanstvenici, dok se na svim dosadašnjim skupovima takve vrste vrlo često dala riječ i preživjelim svjedocima Hrvatskog proljeća. Tako je i u Matici hrvatskoj prije desetak godina održan skup koji je bio kombinacija znanstvenog skupa i iskaza mnogih tada još živih svjedoka Hrvatskog proljeća. S obzirom na multidisciplinarnost, njegov sadržaj nisu samo povijesne analize političkih aspekata Hrvatskog proljeća, već i ostali društveni segmenti. Istaknuo bih osim političkih tema i različite društvene teme, poput odnosa između Katoličke crkve i jugoslavenskih komunističkih vlasti. Bit će zanimljivo čuti kako Hrvatsko proljeće obrađuju naši školski udžbenici i što današnji mladi uče o tom razdoblju. S područja književnosti obrađuju se dvije vrlo važne, znakovite knjige iz vremena Hrvatskog proljeća i njihov utjecaj. Riječ je o Izdajniku Petra Šegedina i Brešanovoj Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja. Zatim, zanimljiva je i tema o odnosu Matice hrvatske i grupe Praxis, a tu je i uvijek zanimljiva tema pod naslovom Borba za ravnopravne odnose u nogometu u ozračju Hrvatskog proljeća jer je tada nogomet bio mnogo više od športa. Osim toga, na skupu će biti riječi i o ulozi popularne glazbe u djelovanju Hrvatskog proljeća. Spomenimo samo Vicu Vukova i njegovu sudbinu. I još jedna tema koja naizgled izlazi iz politike, ali je naravno kao i sve tada u politici, a to je Zagrebačka stilistička škola i Hrvatsko proljeće. Time bih zaokružio dosad prijavljene radove i teme od dvadesetak prijava.

Kakvo su prema vašem mišljenju, kao povjesničara i dugogodišnjega glavnog tajnika MH značenje i važnost Hrvatskog proljeća za hrvatsku povijest?

Iznijet ću vlastito mišljenje o važnosti Hrvatskog proljeća u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća. Hrvatska je u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca bila više okupirana nego što je vlastitom željom ušla u novu državu jer je 1. prosinca 1918. u Beogradu, na proglašenju nove države, bilo prisutno samo pet, šest zastupnika Hrvatskog sabora. Odmah nakon prvih iskustava u novoj državi, vodstvo HSS-a na čelu sa Stjepanom Radićem i  njegovim bratom Antunom vrlo je jasno formuliralo politiku kojom su učinile sve da Hrvatska izađe iz te zajednice. Od 1918. do 1941. na svim održanim izborima u Hrvatskoj, politika HSS-a za samostalnu Hrvatsku dobivala je praktički plebiscitarnu potporu cjeline hrvatskoga naroda. U tom smislu ocjenjujem da je prvi stup ostvarenja hrvatske političke samostalnosti u 20. stoljeću bio izražen kroz politiku vodstva HSS-a i glasove većine hrvatskog naroda. Ta je politika u nesretnim događajima vezanim uz Drugi svjetski rat zaustavljena pred samim ostvarenjem. Nakon kraja rata Hrvatska je opet završila u Jugoslaviji i sve do sredine 60-ih godina bila je u potlačenom stanju i teškoj diktaturi na čelu s Josipom Brozom Titom, uz jasne elemente velikosrpske politike i svakovrsnog izrabljivanja Hrvatske od strane beogradske vlasti. Sredinom 60-ih godina započinje Hrvatsko proljeće, proces u kojem Hrvati ponovo slobodnije izražavaju želju za vlastitom državom.

Tu možemo govoriti o začecima Hrvatskog proljeća?

Da, i tu Matica hrvatska zauzima, rekao bih, jedno od važnijih mjesta u političkom strukturiranju procesa hrvatskog osamostaljenja. Prvi znakovitiji važan trenutak tog procesa bilo je donošenje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koja je, kao što je poznato, pripremljena u Matici hrvatskoj, koju su upravna tijela Matice donijela i velikom mudrošću članova njezine uprave ponudila na supotpisivanje skupini od sedamnaest nacionalnih institucija, koje su je potpisale. S tih osamnaest potpisa Deklaracija, koja je zahtijevala ravnopravnost hrvatskog jezika u Jugoslaviji, uzdrmala je političke temelje Jugoslavije do te mjere da je jugoslavenska i hrvatska komunistička vlast izvela pravi propagandni rat protiv Deklaracije, koristeći se svim sredstvima. U prvom redu medijima koji su napali Deklaraciju i njezine potpisnike, prozivajući ih političkim diverzantima, agresorima itd.

Deklaracija kao prethodnica promatrana je kao ugroza socijalizma. Danas s odmakom vidimo da je njezino donošenje bilo ključno. Shvaća li se Hrvatsko proljeće odveć usko?

Rekao bih da je uz spomenutu HSS-ovu politiku i Domovinski rat 1991–1995. Hrvatsko proljeće jedan od tri ključna elementa povijesnoga procesa koji je na kraju 20. stoljeća završio ostvarenjem samostalne hrvatske države. Promatrajući to cijelo stoljeće kao stoljeće borbe Hrvata za osamostaljenje, vidimo proces koji treba dobiti adekvatnu ocjenu i poziciju u hrvatskoj povijesti, a i u hrvatskom javnom prostoru.

U zadnjem desetljeću, od 40. obljetnice, kakav je odnos prema Hrvatskom proljeću?

Rekao bih da je odnos prema Hrvatskom proljeću u medijima i u javnosti gotovo isti kao i prema svim važnim procesima i važnim činjenicama i pojavama u hrvatskom društvu. Kada je nešto ozbiljno, važno i komplicirano, nije zanimljivo medijima. Mediji danas žive na drukčiji način. Tehnologija društvenih mreža ograničava izričaj na nekoliko rečenica kao i ozbiljan prostor u medijima. Samim time i u dobrom dijelu javnosti Hrvatsko proljeće ne dobiva prostor koji zaslužuje, nego se kao i ostali važniji povijesni i društveni procesi mora zadovoljiti prostorom u znanstvenoj zajednici. To od nas ne zahtijeva da budemo defenzivniji, nego baš moramo biti još ofenzivniji i više proučavati važne društvene procese, maksimalno ispunjavati medijski prostor i javni interes koliko je to moguće.

U međuvremenu je postala dostupnija i arhivska građa nastala do hrvatske samostalnosti ili barem dio nje koja nije klasificirana kao tajna. Ona se odnosi na dokumente SKH i suradnju Komiteta i njihovih tijela s ostalim tijelima vlasti, društvenim i društveno-političkim organizacijama. Koliko je obrađena povijesna građa Hrvatskog proljeća?

Što se tiče rezultata istraživanja povjesničara i drugih o tome povijesnom razdoblju, moramo se opet vratiti na stanje od 1945. do 1990. godine. Radi se o 45 godina u kojima znanstvenici o toj temi – i ne samo o Hrvatskom proljeću nego i o razdoblju između 1945. i 1965. – nisu smjeli istraživati na slobodnim izvorima, a kamoli objavljivati realne, istinite, povijesne činjenice jer tadašnje vlasti to nisu dopuštale pa se između 1945. i 1990. nakupilo toliko tema i procesa koje treba obraditi i istražiti. Iako se danas objavljuje dosta, posebno Hrvatski institut za povijest, proći će još desetljeća dok ispunimo sve nedostatke u povijesnoj znanosti koje su nastale.

Studenti su imali jednu od ključnih uloga u Hrvatskom proljeću. Možete li navesti najvažnije aspekte samoga Hrvatskog proljeća?

Većina se analitičara slaže u tome da su Hrvatsko proljeće činile tri društvene grupacije, institucije – Matica hrvatska, Savez komunista Hrvatske, i to u prvom redu članovi vodstva koji su nakon Karađorđeva smijenjeni: Savka Dabčević Kučar, Miko Tripalo, Pero Pirker, Dragutin Haramija itd., a treća je društvena skupina, važan čimbenik u Hrvatskom proljeću, bio Studentski pokret, on je jednostavno eruptivno buknuo u 1971. godini i u pola godine djelovanja imao je golemo značenje, okupio je tisuće hrvatskih studenata. Potporu je dobio od Matice hrvatske u njezinim izdanjima, u kojima je imao osiguran medijski prostor. Kada te tri skupine kompariramo, možemo zaključiti da su sve tri imale zajednički interes u maksimalnom poboljšanju pozicije hrvatskoga naroda. U prvom redu, što se tiče gospodarskog položaja Hrvatske, sve tri skupine imale su jasne programe maksimalnog osamostaljenja hrvatskoga gospodarstva. Korištene su iste parole, koje su zahtijevale hrvatsku gospodarsku samostalnost. Primjerice, povod održavanja studentskog štrajka, pred kraj Hrvatskog proljeća, bilo je pitanje prava na posjedovanje i raspolaganje devizama koje su u Jugoslaviji stečene u golemom postotku u Hrvatskoj, a koristila ih je Jugoslavenska centralna vlast. Studenti su štrajk započeli zahtjevom da se Hrvatskoj omogući raspolaganje devizama koje je zaradila.

Koje su poveznice, a koje su razlike Matice hrvatske i Saveza komunista?

Gledajući s nacionalnog stajališta, po važnosti tema, treba reći da su se Matica hrvatska i Savez komunista razlikovali po jednom od najvažnijih pitanja, a to je politički položaj Hrvatske. Matica hrvatska kroz cijelu svoju djelatnost u Hrvatskom proljeću isticala je da Hrvatska treba ostvariti svoju državnost. Matica je iskoristila niz prilika da istakne elemente željene hrvatske državnosti, primjerice učlanjivanje u Ujedinjene narode, uporaba hrvatskog jezika u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, služenje vojnog roka samo na području Hrvatske (znalo se reći na nekim skupovima da na hrvatskom ramenu treba biti hrvatska puška) do stvaranja vlastite hrvatske poštanske marke. Savez komunista u tom je aspektu imao drukčije ciljeve i politiku. Oni su u svome programu i istupima svojih lidera navodili želju za ostvarivanjem maksimalne autonomije Hrvatske, ali unutar Jugoslavije. Lideri Saveza komunista unutar Hrvatskog proljeća u nizu su prilika to javno isticali, ali i poslije osamostaljenja RH u svojim su djelima jasno to napisali. U svojim sjećanjima Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo jasno su napisali da su se borili za što veću samostalnost Hrvatske unutar Jugoslavije, objašnjavajući da je u tim trenucima to bio maksimum. Za odnos MH i SKH znakovit je stav Pere Pirkera izrečen početkom 1970. o trojici prvaka MH, Šegedinu, Đodanu i Gotovcu: „Na kraju krajeva, ako bi to bilo od presudne važnosti za Hrvatsku, to je moje razmišljanje, mi ćemo njih uhapsiti. Ako treba, i tu javno, na Trgu Republike strijeljati“. Matica hrvatska govorila je drukčije.

Matičina djelatnost bila je proširena i na području političkih odnosa. Je li Matica hrvatska bila neka vrsta političke organizacije u to vrijeme?

Matica hrvatska u svom je programu koristila političke instrumente kakve imaju političke stranke u demokratskom društvu. Bila je organizirana kao središnja institucija u Zagrebu, ali je već sredinom 60-ih godina vodstvo odlučilo da mora imati svoje izdanke i u mjestima izvan Zagreba, pa se kroz Hrvatsko proljeće osnovalo više desetaka ogranaka koji su djelovali na vlastitu području šireći Matičine ideje i programe. U trenutku zaustavljanja Hrvatskog proljeća u Matičinu programu bila su zabilježena još 32 ogranka u osnivanju.

S tim je Matica hrvatska pokazala da je nacionalna institucija, čime je ostvarila prvi od segmenata kakve bi imala politička stranka. Drugo je osnivanje vlastitih medijskih instrumenata. Tako je uz ranije časopise Kolo i Hrvatska revija, gdje je objavljivala svoje programske osnovice, osnovan i Hrvatski tjednik, koji su do kraja Proljeća vodili Igor Zidić i potom Vlado Gotovac. U puna 33 broja i 34. koji je objavljen na nekoliko stranica, predstavljena je Matičina politička i društvena strategija nizom članaka vodećih prvaka Matice hrvatske. Teme su obuhvaćale cjelokupnu društvenu stvarnost, od politike, društvenih pitanja, znanosti, kulture, iseljeništva... Matica hrvatska u tim je godinama objavila i nevjerojatan broj najvažnijih knjiga tiskanih u velikim nakladama, koje su također služile kao sredstvo širenja Matičinih ideja. U tom se smislu Matica ostvarivala tragom volje političkog naroda u cjelini i u sadržajima koji su slični sadržajima djelovanja političkih stranaka te je zapravo ostvarivala i važan politički program. Kod te političke djelatnosti treba istaknuti i da su osnivačke skupštine Matičinih ogranaka zapravo bile prave masovne političke manifestacije na kojima je i u manjim mjestima Hrvatske znalo biti i po desetak tisuća ljudi koji su na skupovima izražavali svoju političku volju za samostalnošću. No najvažnije je to da je Matica imala politički program osamostaljenja hrvatske države koji je podupiralo više od 40 tisuća članova i daleko više ostalih građana.

U zapisima sa suđenja proljećarima spominju se osnivačke skupštine ogranaka Matice hrvatske. I Vladi Gotovcu bilo je suđeno zbog prisustvovanja na osnivačkim skupštinama ogranaka Matice hrvatske i zbog njegovih govora na njima. Ti su govori okarakterizirani kontrarevolucionarnima, a vidimo da je Matica hrvatska bila trn u oku i tadašnjem rukovodstvu, pa je Tito sjednicu u Karađorđevu otvorio riječima: „U štampi, naročito Matica hrvatska i u Vjesniku i drugim listovima, ti razni antisocijalistički i antisamoupravljački elementi daju izjave apsolutno antiustavne, koje su kažnjive i traže gonjenje. Oni slobodno istupaju, a nikome se ništa ne događa.“ Dakle, kakav je bio odnos Josipa Broza Tita prema Hrvatskom proljeću?

Rekao bih da je Tito započeo i završio obračun s Hrvatskim proljećem. Na samom početku, već nekoliko dana nakon objavljivanja Deklaracije, Tito je prema svjedočenju Vladimira Bakarića izdao nalog da pitanje Deklaracije mora biti riješeno brzo, bez rasprava, dao mu je zapravo direktivu da se obračuna s Deklaracijom i Maticom hrvatskom na najgrublji način. Tito je i završio Hrvatsko proljeće sjednicom u Karađorđevu, poslije koje je dao nalog vodstvu Saveza komunista Hrvatske da se povuče. Tito je i prije sama kraja zahtijevao od političkog vodstva u Hrvatskoj da se određeni matičari stave u zatvor, što se i dogodilo nakon Karađorđeva, 11. siječnja 1972. Policija je uhitila desetak prvaka Matice hrvatske, Marka Veselicu, Franju Tuđmana, Jozu Ivičevića, Zvonimira Komaricu... Sa studentima se obračunala još u prosincu 1971, po Titovu nalogu uhićeni su i prvaci Studentskog pokreta i te dvije skupine prvaka osuđene su na dugogodišnje kazne koje su proveli u hrvatskim tamnicama, u tretmanu koji je bio za njih iznimno težak.

Što se događalo s Maticom hrvatskom i njezinim ograncima nakon zabrane rada?

Nakon uhićenja prvaka policija je upala u palaču Matice hrvatske i istjerala sve zaposlenike, zaplijenila svu imovinu. To je učinila bez opravdana naloga, već na klasičan komunistički način, voljom i po naredbi političkih vođa. Matica hrvatska i njezina zgrada do 1990. bile su dane na korištenjem drugim institucijama, a sama Matica svoje je djelovanje nastavila samo kroz neke segmente. U prvom redu nije obustavljen rad Nakladnog zavoda Matice hrvatske, tvrtke koju je osnovala. Također su nastavili djelovati i neki od ogranaka u inozemstvu pod tadašnjim nazivom Društvo prijatelja Matice hrvatske.

Zanimljivo je da je taj policijsko-komunistički način djelovanja u obliku državnoga terorizma bio u izvedbi iznimno grub, nemilosrdan, ali gledano s formalne, administrativne strane, državna tijela nisu donijela odluku o zabrani djelovanja Matice hrvatske, nisu donijela neki službeni dokument kojim bi bio zabranjen rad Matice. Tu čitam određeni stupanj kukavištva tadašnjih komunističkih lidera jer im je bilo lakše izvršiti praktični teror, a samo formalni čin bi ih možda mogao dovesti na određeni stup srama u svijetu, jer bi služio kao dokaz toga što se dogodilo.

Matica hrvatska nije se odrekla svojih prvaka. Tako je i Vlado Gotovac bio prvi na Skupštini izabrani predsjednik obnovljene Matice.

Matica hrvatska od 1972. do 1990. nije u stanju formalne zabrane, ali nije ni dopušteno njezino djelovanje. Zato je važno da se 1989. okupilo cijelo vodstvo Matice hrvatske iz Hrvatskog proljeća i obnovilo svoje djelovanje te tako potvrdilo kontinuitet MH. Valja istaknuti da su upravna tijela Matice hrvatske, nakon što je krajem 1971. Savez komunista zahtijevao da se odreknu svoje politike Hrvatskog proljeća i da same uklone dio prvaka, odbila to učiniti podnijevši kolektivne ostavke. Savez komunista izričito je zahtijevao da se komunističkim rječnikom, provede „diferencijacija“ nakon koje bi Matica hrvatska ostala u rukama Saveza komunista. To prvaci Matice hrvatske nisu dopustili, nisu povukli ni jedan svoj segment političkog i društvenog djelovanja, nisu se pokajali ni za što, ostali su kod svojih stavova do zadnjega trenutka. Za razliku od njih, i od studenata koji su također to učinili, prihvatili zatvorske kazne, bez ikakvih odustajanja od političkih stavova, vodstvo Saveza komunista koje je smijenjeno nije dodatno kažnjeno. Ponuđeni su im novi poslovi, dobili su određeni oblik kućnoga nadzora, ali doživjeli su svoje mirovine, za razliku od uhićenih prvaka Studentskog pokreta i Matice hrvatske, koji su redom svi dobili višegodišnje kazne, teško su maltretirani i poslije oslobođenja imali velike teškoće uključujući zabrane javnog djelovanja, zabrane putovanja.