Hrvatsko proljeće u Zagrebačkoj stilističkoj školi

Pojam Hrvatsko proljeće ima dva smisla. U užemu smislu to je opći nacionalni pokret i politički zanos 1971. Kao širi društveni i kulturni fenomen Hrvatsko proljeće čine tri segmenta: objavljivanje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967. i djelatnost Matice hrvatske, borba liberalnoga krila Saveza komunista Hrvatske za demokratizaciju jugoslavenske federacije i masovni narodni pokret 1971. („maspok“) s vrhuncem u studentskome štrajku. U tome širem smislu u Hrvatsko proljeće pripadaju i svi drugi fenomeni i težnje za nacionalnom identifikacijom toga doba, pa i tako politički daleko područje kao što je znanosti o književnosti. To je vidljivo u metodološkim pretpostavkama, osobnim doprinosima i institucijama Zagrebačke stilističke škole.

Zagrebačka stilistička škola osnovana je sredinom 1950-ih na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u klimi političkoga otapanja nakon raskida Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom. Utemeljitelji su Škole germanist Zdenko Škreb, rusist Aleksandar Flaker i kroatist Ivo Frangeš. Škola je postala prepoznatljiva po paradigmi imanentizma ili unutarnjemu pristupu (intrinsing approach) književnomu tekstu kao estetskoj umjetnini. Orijentacija na književni tekst, formu i stil bila je s jedne strane otklon od tada oslabljene, ali još uvijek jake marksističke ideologije, a s druge strane zaštitna maska pod kojom se mogao neometano njegovati nacionalni identitet u okrilju nove metodologije.

Deklaracija je bila uvod u Hrvatsko proljeće

Kada je riječ o Hrvatskome proljeću, Zagrebačka stilistička škola nije bila samo njegova suputnica ili slučajna suvremenica. Ona je na svome području stvarala i oblikovala „duh“ Hrvatskoga proljeća. Bio je to duh nacionalne identifikacije na izmaku moderne kulture i modernizma neposredno uoči prelijevanja u postmodernu kulturu, postmodernizam i globalno doba. Zagrebačka škola sudjelovala je u kreaciji proljećarskoga duha izgradnjom kulturnih institucija, potpisima svojih pripadnika na tekstu Deklaracije i osobnim autorskim doprinosima u različitim identifikacijskim aspektima hrvatske kulture. Najveći doprinos nacionalnoj identifikaciji u doba Proljeća dao je kroatist Ivo Frangeš. No ne treba zaboraviti ni germanista Zdenka Škreba i rusista Aleksandra Flakera. Pedeseta obljetnica Hrvatskoga proljeća 1971–2021. prigoda je da se prisjetimo i njihovih doprinosa.

Stilovi i razdoblja, MH, 1969.

Zdenko Škreb poznat je u Zagrebačkoj školi po brizi za znanstvenu terminologiju. Stoga ne treba čuditi da je upravo on kodificirao naziv same discipline – znanosti o književnosti. Ishodišna nominalna identifikacija kojom počinje Hrvatsko proljeće dogodila se u naslovu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, gdje se ističe zahtjev za nacionalnim imenom jezika. Nominalne identifikacije zahvatile su potkraj 1960-ih standardizaciju leksika (tačno – točno, hiljada – tisuća, istovetan – istovjetan, obavezan – obvezan i sl.), ali i znanstvene termine i terminologiju. Tako je bilo i s terminima nauka – znanost.

Od znanosti do nauke

U hrvatskoj leksikografskoj tradiciji vrlo je rano zabilježen termin znanost. Najstarija potvrda termina znanost nalazi se u prvoj gramatici hrvatskoga jezika isusovca Bartola Kašića Institutionum linguae Illyricae libri duo, 1604. (Osnove ilirskoga jezika u dvije knjige). Termin znanost poznaju predstavnici ozaljskoga jezičnog kruga Pavao Ritter Vitezović i Ivan Belostenec. U prvome dijelu svoga rječnika iz 1740. Gazophylacium seu Latino-Illyricorum onomatum aerarium (Gazofilacij ili riznica latinsko-ilirskih riječi) Belostenec razlikuje dva termina: scientia – znanost, „idem quod habitus demonstrativus“ i doctrina – navuk, „idem quod disciplina“. U drugome dijelu rječnika uz termine znanost, znanye, umstvo navodi trinaest znanstvenih disciplina (teologija – „znanost od Boga“, filozofija – „znanost mudroga premišljanja“, geografija – „znanost zemlye ispisanija“, stenografija – znanost brzoga pisanja itd.). Rusizam nauka Belostenec ne poznaje. Termin ilirski u obama spomenutim rječnicima onomastički je sinonim za hrvatski i jedan od ključnih znakova povijesne diseminacije nacionalnoga imena jezika koja je završena tek s Deklaracijom.

Frangešove Stilističke studije, 1959.

Ozaljski jezični krug zastupao je ideju o hrvatskome tronarječnom ča-kaj-što jedinstvu, koju je u književnoj praksi njegovao Zrinsko-frankopanski književni krug. Kada je u štokavskoj standardizaciji nakon ilirizma i Bečkoga književnog dogovora sredinom 19. stoljeća pobijedila ideja o hrvatskome i srpskome jezičnom jedinstvu s dvjema varijantama, istočnoj i zapadnoj, termin znanost nastavlja život u sinonimskome dvojstvu s terminom nauka ili se potiskuje iz uporabe. Tradicijski termin znanost zadržan je u nazivu Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (1866), koristi ga i Bogoslav Šulek kao prijevod njemačke riječi Wissenschaft, dok za Wissenschaftslehre predlaže sinonime naukoslovlje i znanoslovlje. Međutim, u Jezičnome savjetniku iz 1924. vukovac Tomo Maretić polemizira protiv termina znanost i znanstven te preporučuje nauku i naučan navodeći kvazilingvistički argument: „Znanost, Wissenschaft (…) nije dobra riječ, jer imenice na –ost znače svojstvo (…); zato je bolje: nauka.“ Tako je velik dio novije leksikografije i jezične prakse do Deklaracije obilježen sinonimijom termina nauka i znanost ili pretežnom uporabom termina nauka.

Od nauke do znanosti

Kodifikacija termina znanost samo je mali segment duge i teške hrvatske jezične identifikacije u 19. i 20. stoljeću. Nakon Novosadskoga jezičnog dogovora 1954. u javnom diskursu i znanstvenoj praksi prevladava termin nauka. Taj se termin nalazi u nazivima znanstvenih institucija (Savjet za naučni rad Republike Hrvatske, Fond za naučni Republike Hrvatske), a rabe ga i književni znanstvenici. Pod tim je terminom osnovana 1959. jedna od ključnih institucija Zagrebačke stilističke škole, Institut za nauku o književnosti pri Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U udžbeniku Zagrebačke škole, Uvodu u književnost, u prva dva izdanja 1961. i 1969. dosljedno se rabe termini nauka i naučan, pa se govori o nauci o književnosti, naučnom istraživanju, naučnoj interpretaciji. Terminima nauka i naučan služe se očevi Zagrebačke škole, Ivo Frangeš u ranim stilističkim studijama, a Zdenko Škreb i Aleksandar Flaker u programskoj knjizi Škole Stilovi i razdoblja u izdanju Matice hrvatske 1964.

U doba Deklaracije i Hrvatskoga proljeća naziru se prvi znakovi povratka na tradicijski termin znanost. Tako Institut za nauku o književnosti Filozofskoga fakulteta mijenja 1970. naziv u Institut za znanost o književnosti. U potpisu je odluke o promjeni naziva tadašnji direktor Stanko Lasić. Pomak se osjeća i u predgovoru zborniku Hrvatska književnost prema evropskim književnostima 1970, koji izlazi u Liberu kao izdanje preimenovanoga Instituta za znanost o književnosti pod uredništvom Aleksandra Flakera i Krunoslava Pranjića. Na samo jednoj stranici predgovora termin znanost pojavljuje se četiri puta, u sintagmama „znanstveni rad“, „znanstvena obaveza“, „znanstvena povijest hrvatske književnosti“ i „znanstvena kritika“.

Kodifikacija termina znanost

Ipak, za kodifikaciju termina znanost o književnosti trebalo je još pričekati. To se dogodilo u trećemu izdanju Uvoda u književnost 1983. koji uređuju Zdenko Škreb i Ante Stamać. Pojam je definirao i sankcionirao germanist Zdenko Škreb pozivajući se na ruski i njemački termin: „Znanost o književnosti bila bi prema tome literaturologija – a tome terminu točno odgovaraju ruski naziv literaturovedenie i njemački Literaturwissenschaft. Mi smo njemački naziv preuzeli u obliku znanost o književnosti, taj se naziv udomaćio, pa bi trebalo pri tom i ostati.“

Time je dovršena kodifikacija termina znanost na jednome području uporabe, u znanosti o književnosti. Ali nije tako bilo u leksikografiji. Kodifikacija termina znanost najdulje je trajala na mjestu gdje se najprije trebala dogoditi – u standardnome jeziku.

Prvi se takav pokušaj zbio u jeku Hrvatskoga proljeća, u Jezičnome savjetniku s gramatikom Slavka Pavešića u izdanju Matice hrvatske 1971. Riječ je o šifriranoj kodifikaciji. U naslovu knjige nema naziva jezika o kojemu je riječ, a u opisima autor se služi pridjevom „naš“ jezik i zemljopisnom oznakom „zapadni krajevi“. Termin nauka opisuje se kao rusizam koji je preuzet u 19. stoljeću „najprije u književni jezik istočnih krajeva, a kasnije i zapadnih“ te se upućuje na znanost. Opis termina znanost ponovno je izveden bez imena jezika, koji se naziva „naš“: „Riječ je potvrđena na širokom području našega jezika već u 17. st. u značenju ‘znanje, vještina, upućenost’; u 19. st. se u zapadnim krajevima ustaljuje u značenju ‘scientia, Wissenschaft’ i tako se upotrebljava i danas.“ U izbjegavanju naziva jezika prepoznaju se posljedice osude Deklaracije, a u razlici između tradicijskoga hrvatskog termina znanost i rusizma nauka, koji je došao preko srpskoga jezika, osjeća se duh Hrvatskoga proljeća. Bila je to prva, implicitna kodifikacija termina znanost u novijoj hrvatskoj leksikografiji, koja se dogodila bez imena hrvatskoga jezika pod krinkom „naš jezik“ i „zapadni krajevi“.

Ali ni tu nije kraj jezičnim diseminacijama u leksikografskoj standardizaciji termina znanost. Još 1991. u Rječniku hrvatskoga jezika Vladimira Anića u izdanju Novoga Libera znanost i nauka opisuju se kao ravnopravni sinonimi i upućuju jedan na drugi. I tek na milenijskome prijelomu postignut je u leksikografiji konsenzus. U Anićevu Rječniku iz 2000. znanost je prihvaćena kao standardni termin, a nauka je opisana kao „rus., pov., razg., srp.“ Iste godine Rječnik hrvatskoga jezika urednika Jure Šonje u izdanju Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža i Školske knjige razgraničuje i semantički hijerarhizira termine znanost, nauk i nauka. Za prva dva termina, znanost i nauk, daju se definicije, a nauka se navodi bez opisa i upućuje na znanost. Napokon, u enciklopedijskome Velikom rječniku hrvatskoga standardnog jezika Školske knjige iz 2015. opširno se opisuju termini znanost (scientia) i nauk (doctrina), a termina nauka više nema.

Tako se nakon dva stoljeća jezičnih diseminacija u standardizaciji termina znanost hrvatska leksikografija vratila na početak: do Belostenca. Toj standardizaciji pridonijela je i Zagrebačka stilistička škola svojom jezičnom praksom u doba Hrvatskoga proljeća i eksplicitnim imenovanjem vlastite discipline – znanost o književnosti.