Gortanova i Mussolinijeva ulica – istodobno

U prosincu 2010. boravila sam zadnji put u Puli na Sajmu knjiga, na kojem sam dobila nagradu Kiklop, kipić srećom u manjem izdanju od prethodnih godina, za knjigu Reci mi to kratko i jasno / Hrvatski za normalne ljude. Bila sam smještena u hotelu Pula, izvan središta grada, u mirnoj zoni za šetnje uz more, a ljeti za kupanje. Rado švrljam po okolici svakoga hotela u kojem odsjednem, pa sam tako jednoga jutra protegnula noge i do skromnoga spomen-obilježja. U toj uvali, gdje su se, dok nije bilo ove pandemijske pošasti, ljeti bezbrižno praćakali kupači domaći i strani, 17. listopada 1929. strijeljan je 25-godišnji poljodjelac iz Berma Vladimir Gortan. Bio je član tajne antifašističke organizacije Slovenaca i Hrvata za obranu od fašističkog odnarođivanja TIGR (Trst, Istra, Gorica, Rijeka), koja je osnovana 1924. u Trstu, a od 1928/29. djeluje i u Istri. Gortan je bio član od samoga početka. Uz pomoć sa strane (Kraljevina Jugoslavija), TIGR je poduzimao akcije protiv Talijana u Istri, no kad su se odnosi dviju država poboljšali, Jugoslavija je raspustila takva društva, pa je smrću Vladimira Gortana i TIGR prestao djelovati.

Vladimir Gortan / Izvor: Wikipedia

Premda u mnogim izvorima piše da je Gortan sudjelovao u pucnjavi na povorku seljaka koji su išli na birališta za talijansku vlast, pri čemu je jedan seljak ubijen (od zalutaloga metka), Gortan uopće nije bio na mjestu događaja, ali je kao antifašist htio pobjeći u Jugoslaviju, pa je prilikom bijega uhvaćen i sproveden u Rim te hitno vraćen u Pulu, gdje je na ekspresnom suđenju od 14. do 16. listopada 1929. osuđen s još šestoricom na smrt. Papinski nuncij u Beogradu intervenirao je kod pape Pija XI. da ovaj dalje intervenira kod Mussolinija da se samo jedan član primjerno kazni, a ostali blaže. Izbor je – zvuči tako poznato! – pao na onoga koji uopće za incident nije bio kriv, no tražila se glava i krv kao zastrašujuća opomena drugima. Vladimir Gortan strijeljan je po hitnom postupku već dan nakon „suđenja“, 17. listopada 1929, upravo u toj mirnoj uvali tik uz more, bez mogućnosti žalbe na presudu.

U Zagrebu, na mojoj Trešnjevci, gdje se mnoge ulice zovu po zaslužnim Istranima, Vladimir Gortan dobio je svoju ulicu vrlo brzo (još za Kraljevine Jugoslavije, koja je mlade Istrane i poticala na otpor). Uvidom u Zapisnike o skupštinama zastupstva slobodnog i kraljevskog glavnog grada Zagreba, to se dogodilo već 1931, dvije godine nakon Gortanove pogibije. To je prvo i dosad jedino ime te ulice, koja se pruža u smjeru sjever – jug od Baštijanove ulice, na koju je okomita. Današnje vlasti, kao i uvijek, brzo su s ulica i trgova smaknule sve partizane, pa je i Gortanova bila u opasnosti da nestane, jer Gortana mnogi svrstavaju u to kolo. „Partizanština“ je Gortana očešala samo zbog partizanskih brigada koje su nosile njegovo ime, no sam Gortan nije ni stigao postati partizan jer je bez glave ostao još 1929. Neupućene može zavesti i vrijeme kad su se tvornicama i poduzećima davala imena narodnih heroja iz Drugoga svjetskog rata, pa je Gortanovim imenom prozvana, između ostaloga, i jedna građevinska tvrtka koja se i danas tako zove. Tvornički Kraš i Končar naši su suvremenici, ali bez „herojskih“ imena nositelja tih prezimena. U vremenu u kojem živimo jasno mi je da su Radu (Končara) gurnuli u što zabačeniji zapećak, no ni Josip (Kraš) nije bio bolje sreće. Kako je šaljivo napisao pjesnik Gustav Krklec: „Borio se, borio / I u keks se pretvorio / Heroj naš / Josip Kraš“.

Na ploči u Gortanovoj ulici piše da je ulica dobila ime po Vladimiru Gortanu, žrtvi fašizma (ne piše i kojega, no znamo da je po Istri žario i palio onaj talijanski). Istodobno s Gortanovom, u Zagrebu je kratko bila i Mussolinijeva ulica. Gdje?

Da dođemo do nje, moramo napustiti Trešnjevku i otići u samo srce grada. Te ulice, naravno, više nema, no kopanjem po planovima grada Zagreba otkrivam i nju. Danas za nju znaju vrlo rijetki, pa su je mirne duše preskočili i autori knjige Zagrebačke ulice (Naklada Zadro, 1994). Da je ta ulica tako nazvana 1940. po Benitu Mussoliniju (1883–1845), nikakvo čudo. Ali nije! I ona je često mijenjala ime: 1878. zvala se Kukovićeva (po dobrotvoru Mirku pl. Kukoviću: stari Zagrepčani i danas veliku stambenu zgradu sa stanovima koje je sagradio za siromašne, a obaseže dijelove Hebrangove, Preradovićeve, Kovačićeve i Gajeve ulice, zovu Kukovićeva kuća). Na početku 20. stoljeća opet promjena: Domobranska, pa Marulićeva, potom 1927. Kraljice Marije (Karađorđević) – Zagrepčani su je u šali zvali Krmarija, jer je tako pisalo (Kr. Marije) – a ne kako navedena knjiga piše Kraljice Jelene, no već 1928. opet se vraća Kukovićevo ime. U spomenutoj knjizi nema podatka kako se ulica zvala između 1928. i 1946. godine, nakon koje se zove Braće Kavurića. Upravo u tu „rupu“ smjestila se Mussolinijeva ulica, ali ne kako bi se očekivalo po onom „pravom“ Mussoliniju, nego po njegovu bratu, novinaru Arnaldu (1885–1931). Fašist jedan, fašist drugi, štono riječ ista pašta, no i dalje ne znam čime je taj Arnaldo toliko zadužio Zagreb da dobije svoju ulicu.

Ta ulica kao da je predodređena za pokazivanje političkih mišića. Braća Kavurići, komunisti, vukli su tu ulicu od 1945. do 1990, a onda slijedi promjena u Hebrangovu. Komuniste Kavuriće smijeniše drugim komunistom, Andrijom Hebrangom. Ne kažem da Hebrang stariji ne zaslužuje ulicu u Zagrebu. Ali zar baš takvim postupkom? No mi smo takvi ljudi. I kad pokojnici pripadaju istom svjetonazoru, u slučaju braće Kavurića i Andrije Hebranga starijeg ljevičarskom, kasnijim su naraštajima za njihove dnevnopolitičke potrebe jedni junaci, a drugi otpadnici.