Dosegnuti dostojanstvo pjesme

„Riječi koje promiču život“, možda je to najpostojaniji stav nestandardiziranih komunikacija i raznolikih psihičko-jezičnih mogućnosti vjerovanja u život, u osebujan intimni prostor bez granica u kojem postoji i cjelina svijeta i koncentracija proturječja.

Simbolika naslova Razlog za pjesmu odvodi nas u knjigu koja govori o nama. Riječ je o autentičnom pothvatu koji povezuje kulture dviju država, Crne Gore i Hrvatske. Možda treba naglasiti da ovo globalistički osmišljeno vrijeme u kojem živimo omogućava promicanje specifičnih dijalektika svakodnevice. U ovom konkretnom slučaju: poetskih.

Izd. Crnogorski kulturni forum
sa Cetinja, 2020.

 Naime, vrsna prevoditeljica, hispanistica, književnica i knjižničarska savjetnica Željka Lovrenčić i pjesnik, prevodilac i urednik Božidar Proročić osmislili su dvije knjige poezije (četrdeset hrvatskih i dvadeset crnogorskih pjesnika). Panorama suvremene hrvatske poezije pod simboličkim naslovom Razlog za pjesmu donosi kvalitetan izbor suvremenih hrvatskih pjesnika. Jezično bogatstvo intimnih ispovijedi, lucidnost i otvaranje prema svijetu te jedinstvena i iznimna veza u spoju imaginacije i memorije otkrivaju autore osebujnih poetskih snova: „Tati sam spustio cvijet na ustreptalu dušu / On sniva u mirisima, u bojama svoga zavičaja / Oče, ja sam grad nakon potresa, grad koji niče / Oče, ja sam potres koji vraća se utrobi zemlje / Domu tvome i matere daleke, same otrgnute / Našemu zagrljaju po svojoj posljednjoj želji.“ (Boris Domagoj Biletić, Moj zaključani otac).

Suvremena hrvatska poezija u ovom izboru ističe se živim panoramskim pregledom. Ona je obnavljanje poetske opčinjenosti u spoju s konkretnim psihičkim habitusom. Ona prolazi „kroz riječi“ nudeći svenazočnost pjesme: „Prateći mjesec poput Vergila / poput ratara s rukama punim zemlje / umjesto kamena u mojoj je praćki ptica. / Ona će umnožiti moje poljupce čim te dotaknu / iznenada kad iz tvojih očiju izraste ruža./ Pjesma pisana u ovom raspoloženju/ ne priznaje da ičeg na zemlji ima osim nas.“ (Tomislav Marijan Bilosnić, Između godina koje nas dijele).

U panoramskoj knjizi suvremenih hrvatskih pjesnika uočava se bogatstvo nadahnutih slika koje čine specifičnu atmosferu, promiču dinamički kontinuitet u spoju dodirnute kozmičke samoće koja nas vraća izvorima bića da bi se nastavilo živjeti: „Može li ta krhka riječ, izdići se, / produžiti, osnažiti – / tijesno je – / produbiti život – o može li/ u svečanost postojanja, zahvalnost, / u dijalog i bratski zagrljaj? (Enerika Bijač, Ako poezija može). Simbolički miris ostao je u riječima koje su ponovno zamišljena prošlost, jednostavne i neosporne.

Da bi se čula poetska riječ, treba je ponavljati. Treba poduprijeti poetsku snagu koja animira sva osjetila: suptilnost uspomena, radost opažanja, spoj intelektualnog strpljenja i bliskost održavanja snova. Spoj nježnih i snažnih glasova, bijeg od monotonije i razmetljivosti. I to je poezija! Ironijski odmak, slikovite i satirične sintagme kajkavskog (kekavskog!) idioma, čudesno naglašavaju svenazočnost pjesme: „i velim gda pesmu napišem bome ju bum v stare krpe hitila / i pišem i pišem i nikak da pesmu donapišem / prede se bu moja košula nočna sa razišla / naj se razide a kej je ja bum če mi pesma gotova ne / vujne mi je nekak najlepše leči i / vujne mi se najljepše zdiči“ (Božica Brkan, Košula za na noč).

I za kraj riječ dajem Željki Lovrenčić: „Crnogorskim čitateljima predstavljamo suglasje od 40 snažnih poetskih individualnosti i nadamo se da će uživati u pjesničkoj vještini onih koji trenutačno obilježavaju suvremenu hrvatsku književnu scenu.“