Crveni auto

U nekom društvu poveo se razgovor o starenju i o tome kad starost počinje. Netko je tada rekao da se za žene to ne može znati, ali da je za muškarce jasno: čovjek je star onda kad kupi crveni auto. Svi su tada zakimali glavama, kao da se slažu i kao da im je taj fenomen otprije poznat. Samo sam ja ostao začuđen, a najviše me osupnulo upravo to sveopće slaganje. Pa sam rekao:

– Možda čovjek koji kupi crveni auto jednostavno želi biti vidljiviji?

– A što drugo mi govorimo? – nasmijali su mi se u brk. – Želi biti vidljiviji mladim komadima i izgledati bolje u vlastitim očima.

Na to sam zamuknuo, jer postalo mi je jasno da govorimo o dvjema različitim stvarima. Oni su raspredali o društvenoj vidljivosti, a ja sam mislio na prometnu. Na to me zacijelo navela i boja auta, od koje je sve i počelo.

Jer još su nas u autoškoli upozoravali da je vidljivost u prometu silno važna stvar. Dapače, čini mi se da su govorili o dvjema vrstama vidljivosti, subjektivnoj i objektivnoj, premda ih možda i nisu upravo tako zvali. Subjektivna vidljivost bila bi ono što uočava vozač dok kroz vjetrobransko staklo zuri pred sebe. Objektivna vidljivost je način na koji se automobil vidi izvana, iz perspektive pješaka ili drugog vozača. I tu čovjek ne može a da se ne upita koja je od te dvije vrste vidljivosti važnija.

Na sjeveru je, dakle, crveni auto upadljiviji,
ali na jugu ima jače učinke

Svi smo, čini se, skloni vjerovati da je važnija subjektivna, jer je presudno da vozač dobro vidi cestu pred sobom; zato uključujemo brisače i krpama brišemo stakla. A na objektivnu vidljivost moraju nas upozoravati drugi, najviše upravo u autoškoli. Sjećam se tako dviju poruka na kojima su inzistirali. Prva je ova: automobil nema farove toliko zbog toga da vozač vidi cestu, koliko zato da drugi na cesti vide njega. S tim je u vezi i druga pouka: pješaci žive u zabludi da vozač njih vidi jednako dobro kao što oni vide njegov automobil.

Govorim tu, dakako, ponajviše o noćnoj vožnji, ali ni danju nije mnogo drugačije. Kad je, recimo, oblačno, a ima i nešto izmaglice, onda je mnogo bolje imati auto koji nije u modi nego onaj koji jest. U modi su danas tamnoplavi, tamnosivi i crni automobili, dok se narančasti, zeleni, žuti i slični drže neukusnima. E, ali te neukusne boje mnogo se bolje vide na podlozi sivoga asfalta, pa je zato i vožnja u takvim vozilima sigurnija. Na to sam mislio i ja kad sam onako blebnuo i ispao smiješan u društvu: povjerovao sam da ponetko možda kupuje crveni auto upravo zato da bi se boja vozila razlikovala od boje okoliša te da bi tako pridonijela sigurnosti. A pri tome to nije bilo ni u kakvu proturječju s tvrdnjom da se crveni auto kupuje na pragu starosti: u zrelim godinama čovjek biva oprezniji, pa postane i svjestan koliko je u prometu važna vidljivost, kojoj pak, vidjeli smo, znatno pridonosi i boja automobila.

Ali moji sugovornici mislili su na nešto sasvim drugo. I sâm sam se već bezbroj puta uvjerio da automobil lako preuzima na sebe razne metaforičke uloge i javlja se u funkciji prijenosnika svakakvih simboličnih značenja. Zato se i moglo dogoditi da ljudi u onom mom društvu posve smetnu s uma činjenicu da je automobil prije svega pometalo, a mnogo im je važnije bilo to što je on prije svega nečije vlasništvo, pa onda i atribut toga vlasnika. A ja sam im morao priznati da su u pravu barem onoliko koliko sam bio u pravu ja kad sam o crvenom autu razmišljao isključivo kao o vozilu. Tako sam onda nastavio o tome mozgati i pošto se društvo razišlo, i sve sam više shvaćao da za mozganje ima i te kakva materijala.

Eto, recimo, ta vidljivost, o kojoj sam i do sada raspredao. Ona ostaje jako važna čak i onda kad auto uzmemo kao društvenu činjenicu i atribut svojega vlasnika, a zanemarimo njegove prometne aspekte. Reklo bi se da i tu postoji subjektivna i objektivna vidljivost, samo što one imaju upadljivo metaforičko značenje. Ako ostanemo kod crvenoga automobila, to bi vam bilo otprilike ovako.

Objektivna vidljivost je ono što vide drugi: oni uočavaju da vlasnik ima novi auto i da je taj auto crven, pa iz toga zapažanja izvode razne zaključke: da je čovjek imućan, da je neozbiljan, da se upalio kao što se stari panj upali. I, dakako, većina nekako reagira na crvenu boju: muški dio publike zavišću, a ženski iskušenjem da se i sam pokuša provozati, ili žaljenjem što je vrijeme vozanja prošlo.

Subjektivna vidljivost proistječe, dakako, iz vozačeve svijesti o objektivnoj. To znači da on zapaža kako drugi ljudi reagiraju na njegov auto, pa se zbog toga osjeća nešto bolje (zbog afirmacije), ili nešto gore (zbog tuđe zavisti), ali u svakom slučaju drugačije nego prije. Čak bi moglo biti istinito i ono što ponekad govore, to jest da čovjek ne kupuje crveni auto radi drugih, nego radi sebe, da bi se uz njegovu pomoć osjetio mlađim, jačim, pa na koncu – zašto ne – i društveno uglednijim. Kad sam sve to nekako složio u glavi, činilo mi se da sam pitanje crvenoga automobila uglavnom riješio. Ali onda me zaskočilo drugo pitanje, kao što sam mogao i znati da će me zaskočiti. Zašto se potreba za crvenim automobilom javlja baš oko pedesete, dakle na pragu starosti? Zar potreba za afirmacijom, isticanjem (pa i za mladim komadima) nije postojala i prije? Kako to da vlasnik nije još prije petnaest godina kupio crveni auto, barem na kredit?

Tako sam onda u razmišljanje morao uvesti aspekt dobi, kad je od njega ionako sve počelo. Tu sam brzo došao do ovakve formule: čovjek u životu prolazi različite faze, pa tako za njega i važnost vidljivosti automobila doživljava svakakve transformacije. Najjednostavnije: dok je mlad, njemu je važna objektivna vidljivost: da ga uoče, da ga zapaze, da bude prihvaćen u društvu. Ako je ikako moguće – ako je to moguće njegovu tati – tada će nabaviti upadljiv auto. Onda, u srednjim godinama, postaje mu najvažnije ono što on sam vidi i zaključuje, ne drži toliko do kočoperenja, pa zato vozi neki običan auto. Napokon, kad stigne do praga starosti, postane mu važno da sâm može reći – a još više da drugi mogu reći – kako je nešto postigao u životu i kako će još ponešto postići. I tako kupi crveni auto.

Naravno, sve je to samo nacrt, samo shematski prikaz, jer nemam ja mnogo dokaza da je sve doista upravo onako kako tvrdim da jest. Svjestan sam, na primjer, da bi moju teoriju trebalo osjetljivo nadopuniti još u jednom aspektu, a to je aspekt regionalni. Niti crvenih automobila ima u svim krajevima podjednako, niti subjektivna i objektivna vidljivost ima u svim našim regijama podjednaku važnost. Ugrubo bi se moglo reći da je podjela otprilike ovakva.

Na jugu ljudi žive više prema van, pa dosta onoga što čine čine radi drugih – prijatelja i neprijatelja – da bi ti drugi vidjeli auto, pa bili time ili zadovoljni ili nezadovoljni. Na sjeveru, nasuprot tome, ljudi su skloniji zatvarati se u sebe (kao što su veći dio godine zatvoreni u kuće, dok su južnjaci svagda vani), pa im zato i neće biti pretjerano važno da se razmeću crvenim autom. Dapače, upravo se na sjeveru može crveni auto proglasiti sigurnim znakom muške starosti, a onda i izvorom zdvojnosti za vlasnikovu suprugu. Na jugu je drugačije, jer ondje žena može nagovoriti svojega muža da kupi crveni auto, samo zato da bi napakostila susjedi koja joj već dugo ide na živce. Na sjeveru je, dakle, crveni auto upadljiviji, ali na jugu ima jače učinke.

Nije zato čudo što je on na jugu i u pjesmu ušao, jer kaže se lijepo u onoj vlaškoj šaljivoj:

Čiji je, čiji je ono tonobil

crvenom, crvenom varbom ovarban?