Zrelo i promišljeno o genocidu u Srebrenici

Ratna drama Quo vadis, Aida?, koja je kao kandidat BiH ušla u uži izbor od petnaest filmova koji bi mogli osvojiti oskarovske nominacije, najambicioznije je, najpromišljenije, najzaokruženije i u većini izvedbenih segmenata najuspjelije ostvarenje u dosadašnjoj karijeri scenaristice i redateljice Jasmile Žbanić. Autorica koja je u dugometražnom igranom filmu debitirala 2006. u određenoj mjeri tezičnom i proračunatom postratnom dramom Grbavica, koja je iste godine na berlinskom festivalu ovjenčana Zlatnim medvjedom, Nagradom za mirovni angažman i Nagradom ekumenskog žirija, u petom igranom filmu dugog metra ostvarila je zavidnu autorsku zrelost te se oslobodila potrebe za docirajućim angažmanom i semantičkom doslovnošću. Tijekom gledanja inteligentno koncipirana filma oslobođena svih nepotrebnih dijelova stječe se dojam da je autorica itekako radila na sebi. Ponajprije u smislu pohvalna samoobuzdavanja i autoredukcije, na način na koji je primjerice Raymond Carver dugo i mukotrpno brusio i dodatno skraćivao svoje kratke priče, iz njih izbacujući svaku nepotrebnu rečenicu, pa i samo riječ ili zarez. Jer, kad se Quo vadis, Aida? usporedi s filmovima Grbavica i Na putu, te pogotovo s postratnom egzistencijalnom dramom Za one koji ne mogu da govore (njezin pretposljednji film dugog metra, neduhovita romantična komedija Otok ljubavi ipak ne pripada u ovu priču), u pozitivnom smislu prilično su iznenađenje odmjerenost, staloženost te izbjegavanje prejakih gesta, plakatnog angažmana i sve do završnice odveć doslovnih poruka u najnovijem ostvarenju Jasmile Žbanić.

Aidu Selmanagić iz naslova impresivno interpretira Jasna Đuričić

Kad se kaže da je Quo vadis, Aida? najzrelije i najuspjelije ostvarenje u dosadašnjoj karijeri Jasmile Žbanić, to svakako ne znači da je prikaz masakra osam tisuća bošnjačkih civila od strane srpskih postrojbi pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića u srpnju 1995. film bez nedostataka. Manje je tu riječ o konvencionalnom redateljskom prosedeu, koji se svodi na izmjene planova i kontraplanova te klasično kadriranje i formatiranje fotografije austrijske snimateljice Christine A. Maier, koja je sa Žbanićevom surađivala na Otoku ljubavi, jer je takav prosede svrhovit i funkcionalan. Veći je problem u umetanju kratkih retrospektivnih segmenata u aktualna zbivanja, u pokušaj spašavanja bošnjačkih civila u Srebrenici kao navodno sigurnoj zoni koju su čuvali nizozemski pripadnici UNPROFOR-ovih snaga, segmenata u kojima se autorica sentimentalno prisjeća ondašnje nedavne prošlosti, zajedničkoga svečanog dočeka svih mještana posljednje prijeratne nove godine.

Dok rat bukti u Hrvatskoj, a njegova se sjena već nadvila i nad BiH, protagonistica Aida sa suprugom Nihadom te sinovima Hamdijom i Sejom Novu godinu dočekuje čini se posve nesvjesna opasnosti koja se nad svima nadvija. Ti su kratki segmenti novogodišnjeg dočeka nepotrebni jer remete dramsku kompaktnost zbivanja s bezuspješnim pokušajem spašavanja bošnjačkih civila u bazi plavih kaciga pod zapovjedništvom efektno profiliranih pukovnika Karremansa i bojnika Frankena, a autorica je popustila sentimentu da se osvrne na idealizirani miran i sretan suživot svih u prijeratnoj Srebrenici. Aidu Selmanagić iz naslova impresivno interpretira Jasna Đuričić (Krugovi Srdana Golubovića, poslijeratna psihološka drama Muškarci ne plaču Alena Drljevića), a ženu koja je dijelom utemeljena na stvarnom muškom liku, prevoditelju koji u srpnju 1995. iz UNPROFOR-ove baze nije uspio spasiti vlastitu obitelj, Đuričićeva tumači snažno i sugestivno, s nevjerojatnim uživljavanjem u lik i njegova duševna stanja, te s osloncem na tjelesnu i facijalnu ekspresivnost kao i dojmljivo minuciozno dočaravanje burnih intimnih i psihičkih stanja. Teško je riječima opisati bogatu i potresnu izražajnost lica Jasne Đuričić, lica na kojem se emocije ponekad smjenjuju u djeliću sekunde, ovisno o vijestima koje do nje stižu, vijestima koje najavljuju neizbježni užas i tragediju.

Najmarkantniji muški lik u filmu nije onaj Aidina supruga Nihada, kojeg s primjerenom smirenošću i stoicizmom u suočenju sa sudbinom tumači Izudin Bajrović, nego antagonist Ratko Mladić, kojega sjajno utjelovljuje Boris Isaković, jedan od najtraženijih regionalnih karakternih glumaca. Zloglasni ratni zločinac u njegovoj izvedbi ne ostavlja dojam psihopata, hladnokrvnoga nalogodavca osam tisuća likvidacija nedužnih civila. Naprotiv, on je naizgled puki profesionalni vojnik koji ostvaruje zacrtane mu ciljeve, hladnokrvan i čak prividno ljubazan tip odrješit u donošenju odluka i izdavanju zapovijedi. No kad se okrene u stranu ili prema nekom od podređenih mu vojnika, Ratko Mladić odsječnim rečenicama s implicitnim, ali jasnim nalozima za smaknuća nakratko otkrije svoju demonsku narav, odmah potom ponovo postajući strog, ali naizgled pravedan, pa i zaštitnički raspoložen oficir. A kad počne pokolj, već od sama ulaska srpske vojske u bazu, kad bude pogubljen i gradonačelnik Srebrenice, autorica pametno izabire potpuno izbjegavanje eksplicitnih prikaza smaknuća.

Ukratko, Quo vadis, Aida? uspio je film koji zavređuje najtopliju preporuku i većinu nagrada koje bi mogao osvojiti.